Švicarska garda

Nije bilo u hrvatskoj politici posljednjih dana one atmosfere nacionalnog konsenzusa koja je zavladala krajem srpnja kada se donosila odluka o raskidanju arbitražnog postupka sa Slovenijom oko malo mora u Piranskom zaljevu. Banke u stranom vlasništvu, koje krizu praktički nisu ni osjetile na svojoj koži i koje su u posljednjih sedam godina, dok je hrvatska privreda grcala u gubicima a građani u dugovima, ostvarile više od 25 milijardi kuna bruto dobiti, s lakoćom su pronašle saveznike na svim razinama: u vodećim hrvatskim medijima, među viđenijim ekonomistima i analitičarima, u Hrvatskoj narodnoj banci, u vodećim opozicijskim političkim strankama, pa i u samom Tomislavu Karamarku, šefu HDZ-a koji ima ambiciju na predstojećim izborima preuzeti premijersku fotelju. Prijedlog vlade Zorana Milanovića da gotovo cijeli trošak konverzije kredita vezanih uz švicarski franak u kredite vezane uz euro podnesu upravo banke kritizirali su čak i neki osvjedočeni protivnici banaka koji su na toj priči temeljili vlastiti nastup na izborima.

Glavni argument svih onih koji se u tobožnjem interesu hrvatskih građana protive Vladinom prijedlogu izmjena zakona o kreditnim institucijama i o potrošačkom kreditiranju bio je da će oko milijardu eura troška konverzije koji Vlada sada svaljuje na banke završiti na sudu i da će ga na kraju morati platiti sami hrvatski građani. Tako je i šef HDZ-a, koji se zauzeo za ‘crnogorski model’ jednake raspodjele troška između države, banaka i dužnika, napao premijera Milanovića da na ovom pitanju pravi svoju kampanju i ustvrdio da mu banke neće pokloniti taj novac nego će ‘tih sedam milijardi kuna pasti na leđa hrvatskim poreznim obveznicima’. Budući da je cijeli smisao izmjena dvaju zakona da trošak podnesu banke a ne građani, taj argument zasnovan je isključivo na prijetnjama banaka da će putem sudskih tužbi i međunarodne arbitraže rušiti predložene izmjene. Umjesto da ih je kao potencijalni premijer obeshrabrio, šef HDZ-a svojim je stavom te prijetnje bankara ojačao, svrstavši se u trenutku u kojem se lomila rasprava u javnosti otvoreno na stranu financijskog kapitala, zajedno s njegovim domaćim medijskim slugama i austrijskim ministrom financija Hansom Jörgom Schellingom.

Argument zasnovan na tome da će zbog tužbi banaka cijeli trošak pasti na porezne obveznike Karamarko je do kraja obesmislio nudeći alternativno rješenje po kojem se već u startu dvije trećine troška svaljuju na državu i dužnike

Naravno da je Milanovićeva vlada rješenje problema sa švicarskim frankom tempirala uoči početka službene predizborne kampanje kao jedan od svojih glavnih aduta i da su to u HDZ-u mogli očekivati. No Vlada ih je iznenadila radikalnim rješenjem na štetu banaka i u HDZ-u se očito nisu uspjeli snaći u pokušaju da takvo rješenje, koje je steklo veliku potporu među dužnicima i građanima, na smislen način diskreditiraju. Argument zasnovan na tome da će zbog tužbi banaka cijeli trošak konverzije pasti na porezne obveznike Karamarko je do kraja obesmislio kada je ponudio alternativno ‘crnogorsko’ rješenje, po kojem se već u startu dvije trećine troška ionako svaljuju na državu i dužnike, dakle na građane, dok bi se banke izvukle samo s jednom trećinom. Ako su dvije trećine ono što bi Karamarko unaprijed dao bankama, onda Milanović u odnosu na njegovo rješenje ‘riskira’ tek nešto više od dvije milijarde kuna. Milanovićeva vlada, a to je vidljivo iz obrazloženja kojima su popraćena oba zakonska prijedloga te njihove čvrste obrane u javnosti, za ovu se bitku dobro pripremila, dok je šef HDZ-a svojim pokušajem da u korist banaka oslabi Vladinu poziciju uspio diskreditirati jedino sebe i vlastitu stranku, pruživši Milanoviću priliku da ga nazove ‘agentom stranih banaka’.

Na sličan je način Vladin prijedlog iznenadio vodstvo HNB-a koje je otprije bilo upoznato s modelom konverzije kredita, ali ne i s posljednjom verzijom u kojoj je trošak banaka značajno povećan, za otprilike dvije milijarde kuna. HNB je 25. kolovoza, prije posljednje verzije zakona, u svojem priopćenju za javnost komentirao učinke konverzije procijenjene tada na iznos do šest milijardi kuna, ocjenjujući da izravni troškovi najavljenog modela s otpisom dijela glavnice na teret banaka ne bi trebali imati značajne nepovoljne učinke na otpornost bankarskog sustava. HNB je tada izvijestio da bi se stopa kapitala banaka time smanjila za oko 1,5 postotnih bodova te da bi one i nakon toga ‘imale dovoljno kapitala da u cijelosti zadovolje regulatorne zahtjeve’. Većina banaka zabilježila bi gubitak u 2016. godini, ali bi se smanjenje kapitala u potpunosti nadoknadilo već sredinom 2017. godine. Na kraju priopćenja HNB je naveo da bi održavanje uravnotežene valutne pozicije zahtijevalo da banke kupe oko 800 milijuna eura, što bi moglo utjecati na smanjenje međunarodnih pričuva.

Predloženo rješenje je jedino koje dužnicima donosi ono najvažnije: direktno i značajno smanjenje glavnice koja se tako približava tržišnoj vrijednosti nekretnine

Bilo je to vrlo hladno priopćenje za javnost bez ikakvih alarmantnih napomena, no kada je ministar financija Boris Lalovac zatražio od HNB-a mišljenje o posljednjoj verziji modela u kojoj je trošak konverzije povećan na iznos između sedam i osam milijardi kuna, guverner HNB-a Boris Vujčić poslao mu je očitovanje u kojem su do kraja naglašeni svi mogući rizici. HNB je pustio da Vujčićevo očitovanje procuri u probankarskom ‘Jutarnjem listu’, gdje je plasirano kao oštra kritika Vladinog rješenja za švicarski franak, uz tvrdnju da je ono ‘prijetnja za stabilnost RH’. To očitovanje dalo je novi zamah protivnicima Vladinog modela, a u odnosu na prethodno priopćenje čini se da ga je HNB tako intonirao nezadovoljan što je Vlada do kraja opteretila banke tako što im je uz djelomični otpis glavnice nametnula i obeštećenje za preplaćene rate kredita, čija je vrijednost 1,8 milijardi kuna.

Iako i u tom očitovanju stoji da trošak konverzije ne stvara neposredni rizik narušavanja otpornosti banaka, dodaje se da naglo umanjenje bankovnog kapitala ‘može izazvati znatne nepovoljne neizravne učinke te imati materijalni utjecaj na financijsku stabilnost RH’. HNB tu ponavlja da bi usklađivanje valutne pozicije banaka moglo izazvati intervenciju HNB-a s trošenjem međunarodnih pričuva, sada u iznosu većem od milijardu eura. Na osnovu gubitka međunarodnih pričuva u HNB-u su sročili katastrofičan opis domino-efekta po kojem će to stvoriti dodatni rizik za deviznu likvidnost, tečaj kune i kreditni rejting zemlje te poskupiti zaduživanje države i povećati kamatne stope na novoodobrene kredite. Na kraju su istakli da retroaktivna primjena zakonskih mjera stvara preduvjete za njihovo pobijanje pred Ustavnim sudom te ostalim domaćim i stranim sudovima i arbitražama.

Problem je, međutim, s tim mišljenjem HNB-a što ista institucija bilježi da su njene devizne pričuve dosegle u srpnju ove godine rekordnu vrijednost od 14,6 milijardi eura, što je čak dvije milijarde eura više od razine iz prošle godine i u svjetlu čega jedna milijarda ne izgleda kao značajan iznos. To je u neku ruku priznao i sam HNB kada je nakon objave očitovanja u ‘Jutarnjem listu’ 12. rujna izašao s novim službenim priopćenjem u kojem je ponovno ustvrdio da će kapitalna adekvatnost bankovnog sustava ostati vrlo visoka i nakon provođenja predloženih mjera te da HNB ima odlučnost i instrumente da održi stabilnost tečaja i bankovnog sustava. HNB se o problematici kredita u švicarskim francima detaljno očitovao tek ovog utorka, kada je objavio izvještaj pripremljen za saborski Odbor za financije. Iz tog izvještaja se vidi da je glavna briga HNB-a koncentrirana oko velikog jednokratnog udara na kapital i dobit banaka, i da bi centralna banka bila sklonija rješenju koje bi imalo slabiji učinak raspoređen u dužem vremenskom periodu. HNB je tu iznio simulaciju u kojoj procjenjuje da bi se bruto dobit banaka bez Vladinih mjera idućih godina kretala na razini od 2,7 milijardi kuna godišnje, iz čega proizlazi da bi one s mjerama poslovale s gubitkom u ovoj i 2016. godini, dok bi 2017. ponovno ostvarile dobit od 1,1 milijarde kuna.

HNB je očekivanu dobit banaka bazirao na prosjeku od 2012. do 2014. godine, kada su na poslovanje banaka negativno utjecale Vladine i HNB-ove mjere vezane uz švicarski franak i rezervacije za rizične kredite, a koje bi prestale djelovati stupanjem na snagu novog modela. Banke su 2012. bilježile 3,4 milijarde kuna dobiti, 2013. samo 0,7 milijardi kuna upravo zbog HNB-ovih mjera, a prošle godine dvije milijarde kuna. Međutim, one su u prvih šest mjeseci ove godine već ostvarile 1,5 milijardi kuna dobiti unatoč novoj Vladinoj mjeri sa zamrzavanjem tečaja franka, dok su od 2008. do 2011. svake godine bilježile dobitke između 4,2 milijarde i čak 5,8 milijardi kuna. Riječ je o više od 25 milijardi kuna dobiti u proteklih sedam godina i ti podaci dovoljno govore o tome koliko se ‘bankarska industrija’ okoristila tokom krize u Hrvatskoj, ostvarujući sa svojih 20 tisuća zaposlenih dobit za koju je u stvarnoj, prerađivačkoj industriji, potrebno 200 tisuća radnika s dvostruko nižim plaćama.

Pritom HNB nije javnosti nikada jasno predočio koliko je stvarno opterećenje banaka u švicarskim francima s obzirom na to da su one svoje kredite isplaćivale u kunama. Očekujući da Vlada ustraje na svojim prijedlozima i da ih proširi i na one koji su već otplatili kredite, Božo Ivošević iz Udruge Franak kazao je ‘Novostima’ da su im u HNB-u u jednom trenutku neslužbeno bile dane na uvid informacije po kojima su banke imale manje od 30 posto pokrića u francima, pri čemu su prvo plasirale kredite u kunama pa ih onda naknadno osiguravale derivatima. Vlada u obrazloženjima svojih zakonskih prijedloga također navodi da su banke izvore za takve kredite primarno pronalazile u eurima i potom sklapale derivativne instrumente u francima na osnovu kojih ne dolazi do novčanih odljeva u punom iznosu koji je evidentiran u bankarskim knjigama. Vlada navodi da je stoga porast tečaja franka za banke u najvećem broju slučajeva predstavljao nerealizirane dobitke i da će usklađenje zbog konverzije u najvećoj mjeri biti njihov nerealizirani gubitak.

Banke, koje su do sada pružale otpor svakoj Vladinoj mjeri, uključujući i posljednju sa zamrzavanjem tečaja franka početkom ove godine, nisu ni nakon toga u pregovorima s Udrugom Franak i Ministarstvom financija predložile obuhvatno rješenje u kojem bi sudjelovale sa značajnijim iznosom i bile su sklone samo mjerama koje bi bile usmjerene na najugroženije dužnike od kojih ionako ne mogu očekivati urednu otplatu kredita. Sada one putem svojih medija puštaju informacije da Vlada ovim izmjenama zakona ne pomaže najugroženijima, a nagrađuje one koji su uzimali velike kredite i kredite za kupnju druge i treće nekretnine. Međutim, za razliku od svih alternativnih rješenja, pa i HNB-ovog prijedloga da se umjesto konverzije u eure ide na ograničenje kamate na franak na jedan posto, ovo je rješenje jedino koje dužnicima donosi ono najvažnije: direktno i značajno smanjenje glavnice koja se tako približava tržišnoj vrijednosti nekretnine. Time im ono donosi mogućnost izlaska iz dugogodišnjeg dužničkog ropstva u kojem su ih držale banke, a pozitivni efekti toga na ‘financijsku stabilnost RH’ nisu bili nešto čime bi se HNB bavio u svojim analizama.