Moguće sudjelovanje ruskih oružanih snaga u borbama u Siriji u sklopu međunarodne koalicije je u Rusiji posljednjih dana glavna tema. Prema anketi koju je proveo ruski portal Pogled, od skoro 40 000 čitatelja, uglavnom ruskog govornog područja, njih 43 % se izjasnilo za rusku intervenciju u Siriji, dok je prije tjedan dana taj postotak iznosio oko 35 %. Međutim, svi dužnosnici i analitičari napominju da je ruska intervencija moguća samo u okviru međunrodne koalicije koja legitimitet dobiti jednoglasnomo rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali i na poziv službenih sirijskih vlasti, nešto kao što je bilo u Afganistanu. Međutim ovdje prestaje svaka analogija s Afganistanom, jer su drugačiji ciljevi. Saveznici i taktika neprijatelja također. Ostaje da se utvrdi koliki udio odgovornosti na sebe može preuzeti ruska vojska, te da se pri tom ISIL uništi zauvijek.
U prvoj fazi – postavljanju ciljeva – američka vojna mašinerija je napravila stratešku pogrešku. CIA je zaključila da je ISIL ustrojen na načelu vojnog sustava, koji može biti poražen nanošenjem preciznih udara po ključnim točkama i utvrđenim položajima. Ubrzo je postalo jasno da ISIL nema stalnih strateških točaka, kao ni stalni sustav opskrbe. Štoviše, vojna struktura ove terorističke skupine ne uključuje stvaranje jedinstvenog fronta, što je dokazao i sam način njihovog ratovanja.
Glavna strateška snaga “Islamske države” se pokazala upravo u njenoj kaotičnosti. Naime, borbene skupine takozvane “Islamske države” se mogu brzo kretati kroz pustinju ili polupustinjski teritorij, ali u zauzimanju naseljenih područja mogu računati samo na stalni teror.
Pri zauzimanju naseljenih područja strategija je uvijek bila ista. Prvo u grad prodire nekoliko militantnih skupina koje organiziraju velike terorističke napade, uglavnom samoubilačke. Pronaći dovoljno ljudi za takve samoubilačke napade ISIL-u nikada nije bio problem. U tom trenutku gradsko stanovništvo, odnosno njegova elita, uglavnom donose odluku da bi bilo mnogo gore nastaviti sukobe, te odustaju od obrane. Da pokažu svoju odlučnost, teroristi počinju provoditi javna pogubljenja. Nakon toga, grad obično odustaje od bilo kakve pomisli na otpor.
Tijekom dvogodišnje povijesti “Islamske države” samo jedan grad je zauzet u vojnoj ofenzivi: irački grad Mosul, koji nije htio prihvatiti uvjete predaje ni pod kojim okolnostima. Tadašnji zapovjednik “Islamske države” u Iraku, Abu Omar Al-Shishani, zauzeo je grad, zajedno sa skladištima američke vojne opreme koja je ostavljena vladinim trupama u Iraku.
Osim toga, sve donedavno je bilo široko rasprostranjeno uvjerenje da je sustav kojeg je ISIL uspostavio na okupiranim područjima pozdravilo lokalno stanovništvo, umorno od korupcije i drugih grijeha i strahota koje je sa sobom donijela uprava nametnuta od strane Sjedinjenih Država. Ovaj stav je podržan od strane mnogih, uključujući i neke ruske analitičare, za Pogled tvrdi ruski analitičar Evgenij Krutikov.
Ovaj iznimno kanibalistički režim, sa svojim strašnim javnim pogubljenjima i otvoreno anti-islamskom retorikom, koja se vidi u nalogu za uništenjem Kabe, percipiran je kao reakcija na američku ekspanziju, koja uvelike iskrivljuje sliku svijeta. U stvari, ispostavilo se da je režim “Islamske države” i gori od onoga što se pretpostavljalo. No, iako oko skupine još uvijek postoji veo idealizma, korištenje anti-američke retorike s njihove strane je odavno samo mit.
No, vraćajući se na front, držati stalne prednje linije fronta u pustinjskom području je nemoguće. Taktika “Islamske države” se temelji na brzim mobilnim jedinicama bez teške opreme, “tehnički” se oslanjajući samo na stare terence Toyota s ugrađenim strojnicama, koja funcionira samo tamo gdje ne naiđe na adekvatan odgovor. Potjeru iz zraka za svakim terenskim vozilom u pustinji sebi može priuštiti Izrael u Gazi, ali su i tamo takve operacije rijetke i uglavnom se temelje na točnim obavještajnim podacima. Takav neprekidan rad bi u vojnom smislu značio prelijevanje iz šupljeg u prazno. Na mjestima gdje se bombardiraju vozila terorističke skupine će se pojaviti nova, i tako unedogled. Dakle, bez dobro planirane kopnene ofenzive na teritoriju koji je pod nadzorom “Islamske države” tu je skupinu nemoguće pobijediti.
Naseljena područja ISIL, u principu, ne može kontrolirati. Da bi zauzeo bilo koji veći grad, ISIL treba većim dijelom ili u potpunosti protjerati ili unuštiti njegovo stanovništvo (Palmyra, Dair Ez-Zor), ili dramatično povećati veličinu svoje vojske. Ona se sada procjenjuje na oko 30 tisuća stalnog osoblja, a potencijalno može mobilizirati do 200 tisuća ljudi. Kvaliteta mobiliziranih boraca je vrlo niska, ali za vojne akcije kakve preferira ISIL to i nije toliko važno.
No, među poljoprivrednicima ne može biti vojnih stručnjaka, što je vrlo važna stavka. Zbog toga su ogromni arsenali, koje je ISIL zarobio u Iraku ili jednostavno na poklon dobio u Siriji, kada je dio takozvanih “umjerenih pobunjenika” s tenkovima i drugom vojnom opremom prešao na stranu ove terorističke skupine, pretvoreni u beskorisnu hrpu hrpu željeza. Najviše što ISIL koristi od zarobljene tehnike je nekoliko tenkova s posadama koju čine dezerteri iz sirijske vojske.
Jezgro vojske “Islamske države” će i dalje biti fanatici, a sa strancima bi vjerojatno mogla premašiti brojku od 30 tisuća ljudi.
Fanatici su “izvrstan” borbeni potencijal, ali ako ne budu mogao kontrolirati front i velika naselja, ISIL će imati sve više problematičnih područja u kojima će se teško nositi s takvim zadaćama.
Osim toga, tu je i Al-Nusra Front, skupina koja se sada nalazi između sirijskih vladinih snaga i letećih odreda “Islamske države”. No, opet se pokazala kao sastavni dio “dokazane” fanatične koalicije koja zna voditi postrojbe u pozadini, čuvati koncentracijske logore za “nevjernike”, te održavati red na okupiranim područjima u kojima je nametnula svoj stil i način života.
U takvim okolnostima, glavna opasnost nije toliko ISIL, koliko Al-Nusra Front i slične skupine. Njihovi borci znaju što znače redovite borbe, jedinstveni front i ulične borbe, iako u stvarnosti nisu naišli na adekvatnim odgovor. Ako govorimo ozbiljno o mogućnosti sudjelovanja ruskih vojnih snaga u borbama na teritoriju kojeg već kontrolira ISIL, prioritet će biti identificirati one ključne točke čije će uništenje omogućiti da se neprijatelj porazi u pustinji. Onda tamo treba voditi rat do njegovog poptunog uništenja.
Jednostavno rečeno, pozicijske bitke, uključujući one u urbanim područjima, ostat će zadaća sirijske državne vojske. Njeni su borci već naviknuti na njih, a unatoč gubicima su ostvarili znatan napredak. To je njihov posao. Da, to je težak, prašnjav posao, ali na kraju, domovina za koju se bore je njihova. Njima se može pomoći samo brzim ponovnim naoružavanjem, iako je isporuka novih ruskih oklopnih vozila već počela. Gotovo nikakva vojna dostignuća takozvane “međunarodne koalicije” u posljednje vrijeme su izravno povezana s gubitkom voznog parka oklopnih vozila koji nije imao odgovorajuću popunu.
Potrebno je provoditi zračne udare koji bi ISIL mogli uništiti u pustinji, ali se rat mora voditi ne toliko za područje, kojeg teroristi dobro poznaju, nego s ciljem da se uništi neprijatelj.
“Baza, jezgra vojske fanatika Islamske države živi u paralelnom svemiru. Oni ne mogu pobijediti, zauzeti nijednu ključnu točku, prijestolnicu ili potkopati njenu ekonomsku bazu, ali oni to i ne moraju, jer vjeruju da će cijeli svijet u budućnosti biti “kalifat”. Oni samo mogu biti ubijeni, jer njihov odlazak iz prirodnog okruženja u ISIL znači da su prebjegli među fanatike. Tužno jest, da, ali je to jedina opcija”, kaže Evgenij Krutikov.
U isto vrijeme, nema potrebe kontrolirati naselja. Lokalne milicije to same čine. U Iraku, na primjer, ponovno imamo stari režim – “kao pod Sadamom, ali bez Sadama.” U Siriji će se vlada vratiti u sustav, a sirijska vlada je, sudeći po riječima Bashara Al-Assada, odavno zrela za određene promjene poput rješenja kurdskog pitanja i drugih. Europljani i Rusija ne trebaju sudjelovati u čišćenju i obnovi države u bivšim područjima koja su bila pod nadzorom “Islamske države”. To je lokalni problem.
Posebno treba naglasiti da bi, uvjetno rečeno, ostavljanje “ruskog garnizona” u svakom selu u apsolutno neprijateljskom okruženju bila slijepa afganistanska verzija. Ovdje to ne dolazi u obzir, jer situacija u Siriji ima vrlo malo sličnosti s Afganistanom.
Funkcije i zadaće koalicijske vojske, ako će ona uključivati ruske vojnike, bit će usmjerene u nizu probojnih ofenziva u smjeru pustinjskih područja izvan Damaska iz dva ili tri različita smjera i daljnja potraga za neprijateljem. Irak je za sada američko područje odgovornosti. Irački Kurdistan bi, teoretski, mogao biti granična linija odgovornosti.
Uzevši sve u obzir, na onim područjima koja su pod kontrolom “Islamske države” ne treba očekivati ozbiljan vojni otpor. Što se tiče Al-Nusra Fronta, ovu je skupinu dovoljno okružiti i izolirati. Naime, to je savršen način da se neutraliziraju utvrđena područja u urbanim sredinama.
Vojna karta Sirije američkog Instituta za ratne studije (ISW) uz navodnu prisutnost iranskih trupa (žuto) i ruskih (zeleno):
Izvor: Евгений Крутиков – Чем может помочь армия России в борьбе с ИГИЛ