Šalaj: Netoleranciji mladih prema manjinama ne trebamo se čuditi

Ako na trenutak stavimo na stranu političku pozadinu referendumskog pitanja, ostaje činjenica da je poput nekog sociološkog lakmus papira, cijela priča oko ustavne definicije braka posljednjih tjedana vrlo precizno otkrila dubinu netolerancije, koju više ne mogu sakriti niti naoko uljuđeni argumenti – veliki je broj Hrvata koji u 21. stoljeću naprosto podrazumijevaju da im njihova nacionalnost, vjeroispovijest i seksualna orijentacija daje veća prava od »onih drugih«, piše Novi list.Teško da se ikakvim argumentom o izvlačenju iz konteksta ili stavljanju u kontekst, primjerice mogu ublažiti ili uljepšati podaci istraživanja koje je ove godine objavio Centar za mirovne studije na reprezentativnom uzorku od 800 građana, a koji su pokazali da čak 44 posto ispitanika izražava ksenofobne stavove prema Romima, 38 posto prema Srbima, a oko trideset posto ispitanika slično gleda čak i na Kineze ili pak Arape.Dotična je anketa pokazala i da 30 posto ispitanika smatra da muslimani predstavljaju opasnost za sigurnost RH i njihovu imovinu, 13 posto misli isto o »crncima«, a trećina ih se boji »kulturalnog utjecaja Kineza«. Gotovo 18 posto ispitanih iskazalo je ksenofobiju i prema ateistima, a 37 posto gaji negativne stavove prema tražiteljima azila.Ono što je još važnije, strah i prijezir prema »drugačijima« u Hrvatskoj ne staje samo na ratnim i poslijeratnim generacijama kod kojih se netolerancija jednim dijelom još uvjetno i može podvesti pod posljedice ratnog kaosa, već se naočigled širi na generacije tek rođene krajem devedesetih. Korisno je ponovo se prisjetiti rezultata sada već znamenitog istraživanje GONG-a iz 2010. godine na hrvatskim maturantima na temu političke i građanske pismenosti koji su zaprepastili dio hrvatske javnosti. Već tada, prije tri godine 40 posto je maturanata smatralo da bi etnički Hrvati u Hrvatskoj trebali imati veća prava od pripadnika drugih naroda. Sukladno tome, više od 40 posto maturanata smatralo je da manjine, čak i tamo gdje čine značajan udio stanovništva, ne bi trebale imati pravo upotrebe manjinskog jezika u državnim institucijama. Isti postotak gotovo pa punoljetnih ispitanika slagao se s tvrdnjom da bi trebalo zaustaviti progon hrvatskih vojnika zbog eventualnih ratnih zločina tijekom Domovinskog rata. Gotovo polovica njih složila se i da je hrvatska tradicija bogatija od tradicije većine drugih naroda, a gotovo trideset posto maturanata te nedavne 2010. godine nije smatralo NDH fašističkom tvorevinom, dok njih 45 posto nije imalo stav o tom pitanju ili ga nije htjelo izreći. Gotovo polovica maturanata složila se s tvrdnjom da je homoseksualizam vrsta bolesti, a dvije trećine njih zabranili bi homoseksualcima nastupanje u javnosti zbog lošeg utjecaja na mlade.Kad se ovim stavovima doda razina znanja i promišljanja mladih Hrvata o demokraciji i političkom poretku, dobije se nimalo benigna kombinacija koja djelomice podsjeća na društvenu atmosferu u nekim puno radikalnijim političkim sustavima. Primjerice, u istraživanju iz 2010. godine gotovo trećina ispitanika smatrala je da glavno obilježje demokratskog poretka nije pravo medija i građana da slobodno kritiziraju rad Vlade. Prvi rezultati provedbe i praćenja kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koji se od početka rujna 2012. eksperimentalno provodi u 12 škola – 8 osnovnih i 4 srednje pokazali su, između ostalog, da je trećina učenika 1. i 2. razreda srednjih škola definirala demokraciju u opisu “vlast u zemlji u rukama je jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi”.

Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što javno pjevaju pjesme njemu u čast, a samo ih je četvrtina prepoznala da se iza toga krije diktatura. Samo trećina učenika zna da su ljudska prava vjernika određena Općom deklaracijom o ljudskim pravima, a otprilike ih isto toliko drži da prava vjernika određena Biblijom. Otprilike jedna četvrtina mlađih srednjoškolaca misli da izrazi »vladar iznad zakona« i “vlast koncentrirana u jednom vođi ili stranci” opisuju ili demokraciju ili liberalizam. Ove je preliminarne rezultate podijelila s nama prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedna od autorica kukrikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koja nas je upozorila i na neke druge primjere posljedica niske razine građanskog odgoja u obrazovnom sustavu.

Primjerice, u rezultatima istraživanja iz 2009. koje je Istraživačko obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta proveo u suradnji s CIVITAS-om BiH i partnerskim ustanovama iz još 5 zemalja Jugoistočne Europe, jedna je stavka bila osobito specifična za hrvatske srednjoškolce u odnosu na njihove kolege iz svih drugih šest zemalja. Naime, po pitanju socijalne distance prema pripadnicima različitih nacija i religija s ovog prostora, učenici 4. razreda srednje škole iz Hrvatske uglavnom su se pozicionirali po načelu Mi (Hrvati i katolici) i ONI (svi ostali).

No je li uistinu sintagma Bog i Hrvati koja se s pojedinih političkih i društvenih adresa uporno apostrofira u oblikovanju hrvatskog identiteta glavni razlog zbog kojeg i nove generacije u Hrvatskoj postaju sve više zatvorene u svoj mali kutak svijeta, sumnjičave i isključive prema drugim nacijama, vjeroispovijestima, seksualnim sklonostima? Prof. dr. sc. Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti, primjerice, misli da se sadašnja situacija već odavno mogla predvidjeti.

– Nitko se ne rađa kao ljevičar ili desničar, netolarentan ili tolerantan, mi to postajemo tijekom naše političke socijalizacije. Mladi ljudi nisu isključivo odgovorni za svoje stavove i vrijednosti već je to društvo u kojem odrastaju. Ako pogledate taj proces političke socijalizacije u Hrvatskoj, bit će lako shvatiti zašto mladi u Hrvatskoj imaju stavove kakve imaju. Hrvatska je jedna od rijetkih država koja svih ovih godina, za razliku od mnogih europskih država, nema u obrazovnom sustavu dio predviđen za razvoj demokratskog, građanskog i političkog odgoja. Drugo, pogledajte naš medijski sustav u kojem čak i javni mediji, a o privatnima da ne govorimo, nemaju ideju da bi trebali imati i edukativnu funkciju. Oni prije svega žele informirati, zabavljati građane, ali nemaju ideju da bih ih trebali i educirati i za politiku i za demokraciju. Kao treće, tu je sama obitelj, u kojoj su starije generacije odrasle u nedemokratskim okolnostima bivšeg komunističkog sustava, pa kako ćemo onda mladim ljudima prenositi poruke da je demokracija važna. I koliko god da nam se stavovi mladih ljudi prema etničkim manjinama i prema seksualnim manjinama čine poražavajući, jer su čak i drugačiji od onih što ih imamo mi stariji odgajani u nedemokratskom sustavu, ne bi se trebali čuditi jer dvadeset godina nismo radili ništa da ih poučimo toleranciji, smatra Šalaj slažući se da su stavovi mladih prema manjinama apsolutno poražavajući i da bacaju u vodu tezu da će kroz iduću generaciju naše društvo postati demokratičnije i tolerantnije.

Slično misli i Spajić-Vrkaš koja smatra da se građanskim odgojem trebalo početi devedesetih.

– Još tada, kad se htjela demokratska Hrvatska, političkoj je eliti trebalo biti jasno da mora pripremiti mlade generacije za nešto što se zove građanska, demokratska kultura, nije bilo dovoljno samo prepisati pretpostavke koje dovode do uspostavljanja demokratskih političkih institucija, jer su mladi ti koji moraju iznijeti demokratske promjene. Mi smo dva desetljeća generacija, a to su sigurno četiri generacije mladih, onemogućili u učenju njihove temeljne uloge – uloge građana. Moje je mišljenje da u Hrvatskoj postoje vrlo jasne snage koje se protive tome, a koje u javnosti vrlo često izlaze s mistifikacijama građanskog odgoja i vrlo često ga suprotstavljaju vrijednostima nacionalnog identiteta i pripadnosti naciji.

Čula sam kritike da kurikulum građanskog odgoja ne sadrži domoljublje, no ne vidim zašto upravo građanske slobode nisu domoljublje, smatra Spajić-Vrkaš dodajući da je forsiranje »nacionalnog« tipično za države u kojima prevladava populistička politika koja pridobiva mase na pretpostavke vezane za osjećaje pripadnosti, vjernosti i slično. A za razliku od građanskog odgoja koji se primarno bavi načelima demokracije, tolerancije i građanskih sloboda, a koji ne postoji u hrvatskom obrazovnom sustavu, apsolutno najpopularniji hrvatski izborni predmet kojeg po nekim podacima pohađa više od 80 posto srednjoškolaca, je vjeronauk i to pretežno onaj katolički. I opet se tu vraćamo na pitanje referenduma koje je između ostalog ponukalo dio vjeroučitelja da vrlo jasno izraze svoje stavove po tom pitanju, čak i preko snimljenih video poruka javnosti ili još drastičnije, vođenja učenika u molitvu za referendum. Empirijski dokazi, jasno, ne postoje, ali vrlo je teško povjerovati nakon takvih primjera da vjeronauk nema apsolutno ništa s oblikovanjem homofobnih stavova kod hrvatskih učenika.

– Jedan veliki broj učenika, osim vjeronauka nema nikakvog društveno humanističkog obrazovanja, nemaju školske predmete kroz koje bi trebali biti poticani na kritičko promišljanje, kroz koje bi trebali sagledavati politički proces, već imaju predmet koji čak nije ni religijsko obrazovanje, već promovira jednu dogmu i jedan isključivi pogled na svijet. Mislim da je konačno vrijeme da se to pitanje otvori, no čak i ova vlada lijevog centra, a desnog da ne govorim, nema dovoljno političke volje i političke hrabrosti da se upusti u temeljitu sustavnu raspravu o poziciji vjeronauka u našim školama. Vjeronauk bi svakako mogao doprinositi humanizaciji i učenju tolerancije, ali u izvedbi koja postoji u hrvatskim školama, a imamo tu puno primjera, nipošto nije sredstvo za poticanje demokratske političke kulture i demokratskih stavova i vrijednosti, dapače u pojedinim situacijama promovira netoleranciju i nesnošljivost, smatra Šalaj.

Uz sve to skupa, iako se većina naših sugovornika slaže da u cijeloj priči to nije toliko važan faktor, dio problema zacijelo leži i u činjenici da se govor mržnje u Hrvatskoj praktički već dva desetljeća ne kažnjava kako bi trebao. Tome u prilog govori podatak da je unatoč poplavi raznoraznih rasističko-fašističko-mrzilačkih poruka koje se daju čuti gotovo na svakoj nogometnoj utakmici ili ih pak javno bez straha od kazne izražavaju upravo najmlađe generacije, poput slučaja s “trubljenjem protiv pedera” u Splitu, prošle je godine DORH pokrenuo tek 23 kaznena postupka zbog zločina iz mržnje, od kojih su tek 3 bila iz domene javnog poticanja na nasilje i mržnju. Sama ideja da uzvik »za dom spremni« pred kamerama i svjetskom publikom dobije podršku dijela hrvatske javnosti jednako je zastrašujuća.

– Znao sam da su netolerancija i nesnošljivost prisutni u hrvatskom društvu i morali su se iskazati kad-tad. Sad su trenutno izbili u prvi plan s jedne strane zato jer nam je gospodarska situacija sve lošija, pa su osim političara, za to postale krive i manjine i “drugačiji”, plus što kad govorimo o konkretnom referendumu imamo pojavu političkog pokreta koji je uspio mobilizirati značajni dio pučanstva. Još uvijek unatoč tome mislim da je ovo dosta dobar pokazatelj da nam treba sustavnije razmišljanje o stavovima i vrijednostima mladih i da još ima dovoljno vremena da reagiramo. Ali ako sada ne reagiramo, ne trebamo se čuditi da nam se za tri, pet ili deset godina dogodi nešto puno ružnije od ovog što nam se događa, proročanski tvrdi Šalaj.

Izvor: SEEbiz