U približno istoj mjeri kao kod evropskih štediša i evropskih bankara, interesi u pogledu arapskog svijeta jasno su razgraničeni logikom jednih koji imaju puno i htjeli bi još više, i drugih koji imaju malo i htjelo bi im se i to uzeti. Jedina je razlika što Arapi nisu imali nekog svog “lalovca” da uleti i napravi red.
Svašta se ovih dana nabilo na nos Milanovićevoj vladi u vezi arapskih izbjeglica, i ako dobro vidim kamo to ide priprema se neka vrsta optužnice HDZ-a i desnih saveznika da je Hrvatska na udaru nove agresije, ovaj put muslimanske, “džihadističke”. A da ona, Vlada, stoji prekriženih ruku, ako ne i veleizdajnički asistira u tome. Budalaština? Naravno, i to tolika da ne postoji metar kojim bi se to izmjerilo. Pa ipak, ima nešto u svemu ovome što treba pozdraviti, jer kako se god na ovo gledalo, pa i ovako razroko, u križ – namjerno koristim izraz koji može imati i vjersku konotaciju – ovo je važna politička tema. Dovoljno važna da je u nju uvučena i cijela Evropa, za razliku od nekih kojima nam se donedavno u Hrvatskoj punilo uši.
Milanović prebacuje izbjeglice po sistemu propusnog bojlera do prve sljedeće granice, bez ambicija da Hrvatska kao punopravna članica EU i NATO-a pokrene raspravu o tome da su najveći krivci za izbjegličku krizu baš tu. U EU i NATO-a.
Sjetite se da se do prije samo nekoliko tjedana sasvim ozbiljno govorilo o tome da ovu zemlju vode ljudi koji je “ne vole”, pa je krajnje vrijeme da ih zamijeni provjerena čeljad koja je, ah, neizmjerno i dokazano “voli”. Naravno, kada u politici krenu ovakve valentinovske priče sve na brzinu ode dođavola, jer kao što ne postoji metar za neke gluposti, ne postoji ni za to koliko i kojim tehnikama treba voljeti svoju zemlju da to dobije domoljubni atest. Nasuprot tome, posljednjih tjedana nametnule su se dvije teme čiji je sadržaj ne samo čvrsto ukorijenjen, nego se o njemu, uza sve spomenute budalaštine, može racionalno razgovarati.
Jedna je ovo s izbjeglicama iz Azije i Afrike, druga teška kriza s napumpanim švicarskim frankom, koja je nakon višegodišnjeg mahnitanja tek sada stavljena pod kontrolu. To su, jasno, odvojene teme, ali ne baš sasvim, kada se malo pročeprka noktom ispod površine ustanovi se da među njima postoji značajna veza. O franku je važnu izjavu dao ministar financija Boris Lalovac, koji je prvi dao komparativnu kontinentalnu sliku stanja stvari, pa je, veli, franak poharao samo južne zemlje Evrope, dok one sjeverne uopće ne znaju da takav problem postoji. Iz te Lalovčeve slike lako je zamisliti situaciju u kojoj bi, da kriza nije administrativno zaustavljena, štediše s juga krenule u očajničkim kolonama na sjever, gdje su “majke” većine banaka, da im porazbije prozore, jebe mater i što već.
Takvih kolona nije bilo, jer je, vidjeli smo, ipak pronađeno neko rješenje. Kolona, međutim, ima gdje rješenja nema, to je arapski svijet, kojemu je evroatlantski sjever također nametnuo jedan “toksični proizvod”, kako se odnedavno naziva franak. Taj toksični proizvod je famozno “Arapsko proljeće”, kojeg su Amerika i Evropa potakli ili ga ohrabrivali, svejedno, s namjerom da naprave reprizu svojedobnih “obojenih revolucija” u Evropi (i Aziji), dakle da i zemlje Bliskog i Srednjeg istoka te Magreba ubace u zonu tzv. slobodnog demokratskog svijeta. Ali, avaj, sve je ispalo obratno, naopako, jer je naopaka bila i početna dijagnoza stanja u tim zemljama. One jesu u nekim slučajevima razvijale lokalne inačice socijalizma, plus nisu dozvoljavale da se stavi šapa na njihova naftonosna blaga, ali su nadasve držale pod kontrolom islamističke ekstremiste.
A baš su s takvima na Zapadu voljeli održavati tajne, ali prisne veze, što bi trajalo dok ovi ne bi ojačali i osamostalili se, pa onda udarili i na svoje sponzore. To je hodogram svih novijih ekstremizama u islamskom svijetu, počevši od talibana i Al Kaide do, osnovano se sumnja, najveće terorističke korporacije danas, Islamske države, ISIL-a. Eto, to je taj arapski “franak”. Sve se to manje-više prešućuje u zapadnim medijima, uključujući i hrvatske, koji otpočetka vrte istu manihejsku priču o borbi (zapadnog) dobra i (islamskog) zla, i to do izlizanosti slušamo do danas. Naravno da im onda ne pada na pamet baviti se dubljom pozadinom ove priče, koja, sve je jasnije, ima obilježja ne kulturalnog sukoba Zapada i Orijenta, nego sukoba koji ima sva obilježja interkontinentalnog klasnog rata.
Hoću reći, nije to “sukob civilizacija”, kako već otvoreno tvrdi Viktor Orban, a sve mu priležnije asistiraju Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović. Nego su, u približno istoj mjeri kao kod evropskih štediša i evropskih bankara, interesi jasno razgraničeni logikom jednih koji Orban je respektabilan i opasan tip kojeg bi se što prije trebalo riješiti, i to bi Evropa sigurno i napravila kada bi bila savezna država, a ne savez država. Naš Karamarko je, naprotiv, kopipejst-šonjoimaju puno i htjeli bi još više i drugih koji imaju malo i htjelo bi im se i to uzeti. Jedina je razlika što Arapi nisu imali nekog svog “lalovca” da uleti i napravi red. Ali zato stvari postaju definitivno jasne, čemu je doprinijelo i ovo preklapanje izbjegličke krize s onom oko franka. Ova druga pokazala je da se ne baš iste, ali slične interesne razvaline između evropskog i afro-azijskog kontinenta, mogu pojaviti i unutar same Evrope.
Sve to izmaklo je plitko, preplitko kapacitiranom HDZ-u, koji dugo uopće nije shvaćao krizu franka, nego je mislio da to tako jednostavno mora biti u kapitalizmu, tom najboljem od svih svjetova. Kao što i dalje ne shvaća dramu s izbjeglicama, uvjeren da je riječ o prolaznom poremećaju koji se može riješiti dizanjem obrambenog predziđa ispred tog najboljeg svijeta. O jade, makni se da te se ne vidi. Ovakav HDZ nije dorastao biti čak ni saveznik Orbanu, koji je seriozan igrač, jer ne gradi svoj desni populizam na karamarkovskom trganju latica “voli-ne voli”, nego na nečem puno ozbiljnijem. Svojedobno je prvi krenuo u obračun s frankom, a sada je prvi koji jasno i s pravom kaže da ova izbjeglička kriza neće stati dok Amerika i Evropa ne prestanu razarati sekularne zemlje Afrike i Azije.
Iz ovoga nedvojbeno proizlazi da je Orban respektabilan i opasan tip kojeg bi se što prije trebalo riješiti, i to bi Evropa sigurno i napravila kada bi bila savezna država, a ne savez država. Naš Karamarko je, naprotiv, kopipejst-šonjo, i nikoga ne zanima hoće li uskoro doći na vlast ili izgubiti izbore, pa je najbolje da ih i izgubi. Ne kažem da bismo se usrećili ostankom Milanovića, jer je rješenje franka potražio tek kada mu je trebalo, a ovo s izbjeglicama krpa otprilike kao sve zemlje u susjedstvu. Prebacuje ih po sistemu propusnog bojlera do prve sljedeće granice, bez ambicija da Hrvatska kao punopravna članica EU i NATO-a pokrene gdje treba raspravu o tome da su najveći krivci za izbjegličku krizu baš tu. U EU i NATO-u.
Pa ipak, ako od Milanovića ne dolaze pravi odgovori, on postavlja ili barem naslućuje prava pitanja koja se sada otvaraju, i to je bitna razlika.