Moderna bajka

Izbjeglička kriza, HRT, RTL, Nova

Sve naše televizije dobro prate strašnu izbjegličku krizu koja će, čini se, zauvijek promijeniti lice svijeta kakvo smo dosad poznavali. Prizori uskakanja djece u vlak, kroz prozore vagona, u atmosferi posvemašnjeg kaosa (RTL Danas), spadaju u najpotresnije koje smo vidjeli, a sliku majke, Afganistanke, koja je izgubila dvoje djece pa u Belom Manastiru sjedi i plače (Nova TV), samo bi kamen, i eventualno Andrija Hebrang, mogao promatrati ravnodušno (nakon nekoliko dana službe su našle djecu). Ako je 20. stoljeće započelo 1914. i trajalo do 1989., do pada Berlinskog zida, onda s dosta pouzdanja možemo reći da je 21. stoljeće započelo s ovom seobom naroda – ono između bio je interregnum. Zapad je dobio realnu, ljudsku sliku svojih bliskoistočnih politika. Danas barel nafte zahvaljujući njima košta pet dolara, ali sada ne dobivamo samo barele nafte već i rijeke nesreće. One se vraćaju svome izvoru.

Intervju tjedna, HTV 4

Jasmina Popović povukla je odličan potez ugostivši Zlatka Dizdarevića, novinara i diplomata iz Sarajeva. Dizdarević je pregnantno objasnio korijene problema: Amerikanci, kaže on, iskreno vjeruju da svijet pripada njima. U tom uvjerenju ordiniraju po Bliskom istoku kao po ćaćevini. Pojave li se u regiji ljudi koji ne žele prodavati barel po pet dolara, ili ne razumiju da svijet pripada njima, ili im Zapad duguje desetine milijarda dolara (Sadam, Gadafi, Asad), proglase ga diktatorom, račune stave pod skrb i zaspu tepihom bombi. Prije toga prirede odmetniku neku obojenu revoluciju, po franšizi. Ukoliko su na njihovoj stani, mogu biti klasični orijentalni despoti, ništa ne smeta. Šijitski Iran, recimo, Amerikancima nije bio problem sve dok je vladao Reza Pahlavi, a sada je tamošnji šijitizam jedan od glavnih motiva u ‘borbi za ljudska prava’, gdje je glavni akter agresivna i zaostala vehabijska Saudijska Arabija, s čijim je kraljem o širenju demokracije nedavno prijateljski ćakulao nobelovac Barack Obama. Na Bliskom istoku važna je, po Dizdareviću, jedino priča o geostrategiji energije, matematici njezinog otimanja i o geostrategiji prostora. Lokalni ratovi, proizvedeni ekstremisti, poticanje etničke mržnje, vjerski sudari i lažne interpretacije religija, navodno povijesni sukobi sunita i šijita, ideologije mržnje i ‘sudar civilizacija’, ljudska prava, arapska proljeća i zime – sve su to, objašnjava on, samo alati za funkcioniranje spomenutih strategija. Ti se alati ciljano proizvode, održavaju, smišljeno podmazuju, mijenjaju i moderniziraju u skladu sa zahtjevima tržišta. Arape se overdozira religijom, koja je opijum naroda. U Afganistanu je nakon sovjetske intervencije sagrađeno oko 2000 medresa, mekteba i drugih vjerskih škola. One kojima želiš vladati treba lobotomizirati; tome služe i naši vjerski mule, i naše goleme crkve po Kninu, Vračaru, nove velebne džamije po Sarajevu. Zemlje koje trebaju biti pijuni ne smiju imati inteligenciju ni srednju klasu. Ovdje se, po Dizdareviću, pomalja fašizam korporacija, koje ne trpe konkurente na globalnom tržištu. A ključni globalni razlog zaoštravanja odnosa jest činjenica stvaranja ekonomske zone, Euroazije, što je za američke ideologe, Brzezinskog i Kissingera, oduvijek bila noćna mora – to znači gubitak svijeta. Prevrat se odvija pred našim očima. Sirija može biti prekretnica. Spajanje Rusije i Kine znači ‘noćnu moru američke geostrategije na Istoku’, a ukrajinski ulazak u Euroaziju (pandan EU-u) bio je važan detalj priče. Zato su snajperisti pristigli iz Varšave rušili vladu u Ukrajini, po arapskoj formuli. A kako to izgleda izvan geopolitičkih kabineta, vidimo svakoga dana na Bregani, Harmici, u Belom Manastiru, Helsinkiju, Hamburgu…

Otvoreno

Upotrebom jednostavne logike, Žarko Puhovski objašnjava zašto izbjeglice koje gledamo nisu teroristi. Neki među njima, kaže Puhovski, koji bi htjeli dići primjerice HRT u zrak, morali bi se po gradu raspitivati gdje je HRT, kako da tamo dođu, svima bi bili sumnjivi. Jasno, terorist mora biti nevidljiv. No problem su migranti druge generacije, dodaje on: oni koji nisu integrirani, koji žive na rubovima društva i ne osjećaju se prihvaćenima ni ravnopravnima. Iz njihovih se redova regrutiraju teroristi. Kakve su mogućnosti integracije? Valja se podsjetiti da je njemačka kancelarka Angela Merkel prije točno pet godina izjavila kako multikulturalni koncept, prema kojem ‘ljudi žive sretno jedni pored drugih’, ‘nije uspio’. ‘Šezdesetih smo zvali strane radnike da dođu i oni sada žive u našoj zemlji’, rekla je Merkel na sastanku podmlatka CDU-a. ‘Zavaravali smo se da oni neće ostati, da će jednog dana otići, ali to nije realnost. Ranije je postojala tendencija da usvojimo koncept multikulturalizma i živimo sretni jedni uz druge, ali taj je koncept propao, potpuno propao.’Ta je izjava doživjela oštre kritike. Ubrzo je isto rekao i David Cameron. No malo kasnije, pokušavajući ugoditi poslodavcima koji su tvrdili da zemlji treba još više stranih radnika, kancelarka je rekla i da Njemačka ‘ne bi trebala biti zemlja koja ostavlja dojam da oni koji ne govore njemački nisu dobrodošli’, jer tada će ‘kompanije otići tamo gdje mogu naći radnike’. Ili će dakle radnici doći kompanijama ili će kompanije otići radnicima. Njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere rekao je: ‘Trebaju nam ljudi. Trebaju nam mladi ljudi. Trebaju nam imigranti. Kao što svi znate, imamo premalo djece.’ Sada je Angela Merkel ponovila da će Njemačka primiti 800.000 sirijskih izbjeglica i time ojačala izbjeglički val u Europu. Njezin potez, premda izaziva otpore i u Europi i u Njemačkoj, nije samo veličanstvena gesta humanizma. On ima i svoj ekonomski smisao. Njemačko tržište rada godišnje treba oko 500.000 radnika kako bi zadržalo dosadašnju propulzivnost. A ljudi koji dolaze iz Sirije u tom su smislu ne samo problem već i rješenje – poteškoću ne čini toliko njihov broj, koliko silovitost i brzina izbjegličkog vala. Čim je veliki val stigao u Njemačku, kancelarka je pozvala lidere njemačke autoindustrije da zaposle imigrante. Nema nikakve sumnje da će oni to i učiniti.

Prema jednom UN-ovom izvješću o migracijama iz 1990-ih godina, izumiranje europskog stanovništva trebalo bi se supstituirati radnom snagom iz Azije i Afrike. Ujedinjeni narodi preporučili su Europi oko 4,5 milijuna migranata godišnje, samo nitko nije predviđao da će to ići na ovaj način. Problem treba riješiti na izvoru, u Siriji. Ukoliko se u toj zemlji zaustavi rat i ponudi neki Marshallov plan, mnogi će se Sirijci vratiti nazad – tada će u svoj zemlji imati i posao i budućnost. Iz zemlje od 18 milijuna ljudi izbjeglo je pola stanovništva. Padne li Asad, kažu stručnjaci, nastat će izbjeglički val prema kojem će ovaj današnji biti sitnica.

Nedodirljivi, HTV 1

Prvi program HTV-a prikazao je jednu od najdojmljivijih bajki moderne kinematografije, film ‘Nedodirljivi’ Oliviera Nakachea i Érica Toledana. Radnju jednog od najgledanijih filmova u povijesti te velike kinematografije znaju valjda svi: bogati Francuz, tetraplegičar Philippe, unajmi Drissa, tamnoputog mladog Francuza senegalskog porijekla, koji živi u jednom od onih francuskih predgrađa u kojima gore automobili. Driss je mlad, pun energije i prštavog humora, ciničan naspram svijeta, zemlje u kojoj živi, dok je Philippe bogat ali nepokretan – to je otprilike ono stanje u kojem će se Europa naći za kojih trideset-četrdeset godina. Izbor će dakle biti: ili će Europa dopustiti veliku imigraciju ili će se pretvoriti u starački dom. Nema penzije, nema razvoja, nema obrane. Čini se da su Nijemci odabrali ostati vitalni, mladi i industrijski jaki, ovako ili onako. Oni će imati poteškoća, ali alternativa je – to možemo vidjeti po našoj unutrašnjosti – depopulacija kakvu povijest nije vidjela. Poteškoću čini samo jedna činjenica. U toj priči, integracija je moguća samo na filmu…