Prošlog tjedna, onog kada je Milanović zabranio ljudima s krivim imenom u putovnici i na prometnoj dozvoli da prelaze granicu, zrakoplovom Air Srbije putovao sam u Bugarsku. O tom ću putu, Bože zdravlja, tek pisati. Sad bih samo o jednoj opsesivnoj primisli, koja me je preko Sofije pratila sve do Plovdiva. Išao sam tamo razmišljajući o razlici između pragmatičnosti nacionalnih interesa i humanizma. Prvo zastupaju oni koji bi da zapečate granice, na strani drugog su oni koji pomažu izbjeglicama. Pragmatizam je gesta većine, humanizam je prirodni refleks manjine. Tako je oduvijek bilo.
U Plovdiv putujem pomalo i kao hodočasnik. Šetam tim nevjerojatno lijepim gradom na šest brežuljaka, na šest tepeta, i osjećam se kao da prolazim kroz povijest jednoga davno iščezlog imperija, koji je urastao u moje snove i dio je moje porodične i zavičajne povijesti. Plovdiv je prijestolnica Istočne Rumelije, bogati otomanski grad, na čijim se sokacima osjeća duh europskoga islama, koji se stoljećima po nekoj imperijalnoj i kosmopolitskoj logici na ovom mjestu susretao s pravoslavljem i judaizmom, s drevnim armenskim prakršćanstvom, nalazeći tu, u Plovdivu, način i mjeru, prije nego što su donesene sve aktualne deklaracije o ljudskim i manjinskim pravima. Plovdiv me podsjeća na Sarajevo s devetnaestostoljetnih veduta, ono i onakvo Sarajevo koje nikada nisam gledao svojim očima, ali ljepše i veće nego što je ono ikada bilo. Divim se plovdivskoj džamiji, ali još više se divim pravoslavnim Bugarima, koji nakon krvavih bitaka za oslobođenje, koje su zajedno s ruskim saveznicima od 1876. do 1878. vodili protiv Turaka, nisu porušili svoje džamije. Ni ovu čudesnu, veliku i staru Džuma džamiju, podignutu sredinom petnaestog stoljeća za sultana Murata II, na temeljima saborne (katedralne) crkve svete Petke Trnovske. Ali nije to cilj mog hodočašća – ova mi je ljepota samo putem darovana – hodočasnikom se osjećam jer sam u gradu mitropolita Kirila.
Prvim imenom Kosta Pacu, rođen u Sofiji u albanskoj pravoslavnoj obitelji, kasnije se zvao Konstantin Markov Konstantinov. Teologiju je studirao na Sveučilištu sveti Kliment Ohridski u Sofiji, gdje je 1927. obranio doktorat, i odmah zatim se zaredio. Već kao monah u Berlinu je studirao filozofiju, 1936, s jedva navršenih trideset pet, postaje episkop, a dvije godine kasnije i mitropolit plovdivski. Kada se krajem 1940. Bugarska priključila Silama osovine, doneseni su i rasni zakoni, kojima se već u studenom suprotstavio Sveti sinod, na čelu sa sofijskim mitropolitom Stefanom. Dijelom zbog toga, a dijelom i zbog snebljivosti i nevoljkosti cara Borisa III i državnih vla sti, dugo se odugovlačilo s primjenom zakona i deportacijom Židova, sve dok stvari nije pokrenuo njemački veleposlanik u Sofiji Adolf Beckerle, koji je pisao u Berlin o protuzakonitom i prožidovskom djelovanju mitropolita Stefana. Nakon toga, početkom ožujka 1943, vlada je odlučila predati prvu skupinu od 800 Židova. Stefan intervenira, i uspijeva odgoditi odluku. Odmah zatim priprema se deportacija 1500 plovdivskih Židova, što biva spriječeno zalaganjem mitropolita Kirila.
Međutim, pritisak na cara i Vladu već je neizdržljiv, i car donosi pragmatičnu odluku da se popusti, te da se Židove preda njihovoj sudbini. U tjednu između 4. i 11 ožujka tisuće Židova bivaju privedene i zatočene u na brzinu podignutim deportacijskim logorima – koji, razumjeli smo se, sasvim nalikuju prolaznim logorima za izbjeglice, kao što je vrlo sličan i pragmatični odnos bugarskih vlasti prema logici epohe – i već 10. ožujka prema Treblinki treba krenuti prvi transport od 8500 ljudi, među kojima je i 1500 plovdivskih Židova.
Episkop Kiril stiže na kolodvor, gnjevan i velik. Prati ga tristotinjak njegovih vjernika. Stočni vagoni okruženi su esesovcima i bugarskom žandarmerijom. Kiril prilazi kompoziciji, otklanja ljude koji ga pokušavaju zaustaviti, i otvara vagon s namjerom da uđe. Tamo gdje idu oni, idem i ja. Ali ne uspijeva se popeti, vidi ljude koji su unutra nagurani kao stoka. Njemački zapovjednik naređuje da se vagoni zabrave. Kiril odlazi do lokomotive i liježe na prugu. Pojedini izvori bilježe da episkop svo vrijeme grmi fragment iz starozavjetne Knjige o Ruti: “Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.” S Knjigom o Ruti, najkraćom, a možda i metaforički najjasnijom starozavjetnom knjigom, za kršćane započinje povijest Drugih, stranaca, izbjeglica, progonjenih, njome se Jahvino milosrđe širi na Druge.
Plovdivski transport za Treblinku nije krenuo. Nije ni sofijski. Nijedan transport bugarskih Židova prema Poljskoj nije krenuo, jer su Nijemci vrlo pragmatično procijenili da im se zbog tih “podljudi” ne isplati izgubiti ratnog saveznika. Odložene deportacije nikada nisu provedene, a Bugarska je ostala kao jedina zemlja okupirane Europe, jedina saveznica Sila osovine, koja je na kraju rata imala više Židova nego na početku (50.000 naspram 48.000). Mjesec dana nakon neuspjeha transporta, kralj Boris sazvao je u svojoj palači sastanak sa Svetim sinodom. Namjera mu je bila da uvjeri episkope u neizbježnost protužidovskih mjera.
Govorio je o pogubnosti njihova apstraktnog humanizma, o tome da svojim postupcima Bugarsku vuku u propast, da su “i druge zemlje židovski problem rješavale na isti način”, i da neće dobro biti ostane li Bugarska posljednja zemlja ujedinjene Europe koja nije riješila židovski problem. Pritom im je, naravno, rekao i to kako on, zapravo, nema ništa protiv Židova. Ali neumitnost epohe nam nalaže, ali Führer od nas očekuje, ali treba biti pragmatičan u ovome strašnom trenutku… Patriotizam je koristio kao posljednji argument. Pozvao je episkope da budu domoljubi, i oni su ga jednoglasno odbili. Sigurno je bilo onih koji bi pristali da razmišljaju pragmatično, ali ih je zaustavio Stefanov, a pogotovo Kirilov autoritet. Ne progonite, jer ćete i sami biti progonjeni – Stefan je govorio caru – u životu se mjera vraća za mjeru – poučavao ga je svome apstraktnom humanizmu – upozoravao ga je da jedan nebeski Boris bdije nad njegovim postupcima. Ne možemo znati što je u tim trenucima car mislio o dvojici episkopa. Bit će isto ono što Zoran Milanović misli o Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću. Ako misli.
Pragmatični um zapitat će se: a što bi bilo da je drukčije bilo, pa da je Hitler dobio rat, i da su, kao što je strahovao car, Bugari pred pobjednikom ostali sa svojim Židovima? Je li pogreška pragmatičnog uma samo u tome što je pogrešno predvidio rezultat? Nije, niti tako može biti. Kakav god bio konačni ishod, bolje je spasiti ljude, nego ih prepustiti sudbini. Hoće li usred Europe koja je rasno čista, pedeset tisuća Židova ostati u Bugarskoj? Hoće li usred Europe koja je hermetički zatvorila svoje granice, pedeset tisuća Sirijaca ostati u Hrvatskoj? Sto pedeset tisuća? Petsto tisuća? Koliko god, ali humanizam se ne mjeri brojevima. Ponekad je pragmatično spasiti jednog čovjeka, ali humanizmom se smatra samo ako su spašeni svi koji su mogli biti spašeni. Humanizam postoji samo ako se ne razmišlja o humanizmu drugih. Pragmatično je pomoći ako pomažu svi. Humano je, kršćanski je, abrahamski je, u duhu Rute je pomoći kad ne pomaže nitko.
Što će biti na kraju, i hoće li se mještanima Tovarnika, stotinama anonimnih volontera širom Hrvatske, onima koji prikupljaju pomoć za izbjeglice, ili barem po novinama pišu u njihovu korist i izlažu se time bijesu i nasilju pragmatičara, hoće li se njima dobro dobrim vratiti? Ako izbjeglička kriza završi pobjedom europske (humanističke) ideje, tada će ova zemlja među njima tražiti svoj moralni kredit, ako se kriza završi europskom katastrofom, tada će biti krivi mještani Tovarnika, volonteri, dobročinitelji, novinarska manjina. Ali ako se ovo drugo dogodi, zar život u zajednici ima smisla? Nije mitropolit Kiril legao pod vlak zato što je bio hrabar, nego je legao pod vlak zato što je znao da život nema smisla ako pobijede oni koji ljude tretiraju kao stoku. Postupao je onako kako je postupala Moapkinja Ruta. Kamo ti ideš, idem i ja, gdje se ti nastaniš, tamo ću i ja. Ništa me osim smrti neće rastaviti od tebe. Proklet neka sam ne bude li tako. Ako je naivno misliti i postupati tako, onda je došlo vrijeme kada je jedino ispravno biti naivan. Ima takvih vremena.
U Plovdivu, usred scenografije iz snova, proveo sam dva lijepa dana. Gledao sam crkve, džamije, kuće koje je gledao i Kiril – koji će poslije rata postati prvi bugarski patrijarh – kuckao srednjakom o gredu, koja podupire doksat prelijepe turske kuće u bezimenom sokaku, sve misleći kako je i ta greda iz njegova vremena.