Junckerov plan će zasigurno pomoći da se socio-ekonomski problemi donekle prevladaju, ali način na koji je posložen te njegova veličina sugeriraju da ne nudi potpuno rješenje za ekonomske boljke EU-a niti pak pojedinih zemalja članica.Čini se da se u Europi zadnjih godina, a posebno mjeseci, problemi samo nagomilavaju: od svakog sljedećeg zaboraviš onaj prethodni. Od financijske krize preko krize javnog duga, Grexita (potencijalnog izlaska Grčke iz eurozone), Brexita (napuštanja EU-a od strane Velike Britanije) do izbjegličke krize i ekonomske stagnacije. Potonja pak tinja u pozadini već godinama te se u osnovi svodi na manjak javnih i privatnih investicija zbog kojega možemo očekivati manju zaposlenost, veću nezaposlenost, manju sposobnost prilagodbe na klimatske promjene, manji ekonomski rast, itd. Rigidni Pakt za stabilnost i rast koji državne financije treba držati na čvrstoj uzdi pokazuje se kao vrlo uski korzet na krhkom tijelu EU-a, oslabljenom prvo financijskom, onda krizom javnog duga te u konačnici sve većim socio-ekonomskim disparitetima koji dalje potkopavaju njegov razvoj. Stoga se predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, krajem prošle godine dosjetio tzv. Junckerovog plana za povećanje investicija na starom kontinentu. Je li to dovoljno da pokrene europsku ekonomiju ili samo da zaboravimo Junckerovu prethodnu ulogu kao luksemburškog premijera koji je omogućio drastično sniženje poreza multinacionalnim korporacijama?
To što je Juncker radio u prethodnom političkom životu pomalo je palo u zaborav, ali socio-ekonomski problemi EU-a se ipak teško zaboravljaju. Junckerov plan će zasigurno pomoći da se oni donekle prevladaju, ali način na koji je posložen te njegova veličina sugeriraju da ne nudi potpuno rješenje za ekonomske boljke EU-a niti pak pojedinih zemalja članica.
Plan se sastoji od tri stupa: Europskog fonda za strateške investicije (EFSI) kojime upravlja Europska investicijska banka, investicijske kontakt točke (Investment advisory hub) te imenovanja pojedinih projekata i poboljšanja uvjeta za investicije. Europska komisija se hvali kako srž tog plana čini kapital od 21 milijarde eura za Europski fond za strateške investicije koji se sastoji od 16 milijardi eura iz proračuna EU-a te dodatnih 5 milijardi eura iz rezervi Europske investicijske banke (EIB). Komisija ističe da bi projekti ulaganja u infrastrukturu, inovacije i mala i srednja poduzeća trebali biti u fokusu, a da će nacionalne razvojne banke sudjelovati na njihovom ostvarenju. Ako se ta 21 milijarda eura multiplicira 15 puta sredstvima iz drugih izvora dobivamo famoznih 315 milijardi eura koje Komisija voli navoditi kao ciljanu sumu ove ulagačke inicijative. Na ovaj način bi trebali biti financirani posebno riskantni projekti koji često ne mogu biti financirani zbog raznih zapreka koje im se nalaze na putu. Dakle ovaj se investicijski plan prije svega treba shvatiti u pozitivnom svjetlu s obzirom na očekivane efekte. Neke druge inicijative za sada izgleda da nisu mogle uspjeti s obzirom na političke pozicije Londona koji bi bio protiv povećanja EU budžeta odnosno Berlina koji ne želi promjene u nekim aspektima financijske politike EU-a.
Postoje dvije važne stvari koje nam pomažu da shvatimo osnove tog plana povećanja ulaganja u EU-u. Prvo, novac za EFSI dolazi od preraspodjele proračuna EU-a odnosno, između ostaloga, i iz programa Obzor 2020 te Connecting Europe te iz rezervi EIB-a. Drugo, nacionalne razvojne banke ne sudjeluju direktno u kapitalu tog fonda, već se javljaju kao suulagači. Dakle nezavisno od nekih očekivanih pozitivnih efekata tog fonda, on u samom startu “smrdi” na PR.
Drugim riječima, potencijalna neto vrijednost ulaganja tog fonda je nešto što bi trebalo izračunati. Međutim, analiza potencijalnih efekata ulaganja iz tog fonda autoru ovih redaka do sada nije poznata. Postoji studija Međunarodne organizacije rada (ILO) koja navodi vrlo pozitivne efekte na zapošljavanje, ali niti oni nisu izračunati u neto iznosu odnosno iz nje ne saznajemo točno koliko bi se poslova ionako stvorilo sredstvima koja bi u svakom slučaju bila na raspolaganju, samo u drukčijoj konstelaciji. Kada EU već ide u s ovim investicijskim planom, trebamo znati ne samo što dobivamo, već i što gubimo – dakle oportunitetni trošak. A on bi mogao biti prilično visok s obzirom na to da se uzima novac iz programa Obzor 2020 koji nam daje visokovrijedne investicije u inovacijsku infrastrukturu.
ILO navodi da će ishod tog investicijskog plana ovisiti o sposobnostima privatnog sektora odnosno dodatnim kreditima koje on može privući, zatim o aktivnoj politici tržišta rada koja bi trebala pospješiti zapošljavanje pojedinaca te, konačno, o socijalnom tripartitnom dijalogu koji bi pospješio održivost ove ulagačke inicijative. Međutim izgleda da će se u ulaganjima preferirati veliki nad manjim projektima, a osim toga niti ne znamo koliki je dio fonda rezerviran za ulaganja po geografskom kriteriju ili pak onom ekonomskih djelatnosti. To nije baš sjajna vijest za jug EU-a kojemu geografski pripadamo. On ne samo da je krizu osjetio više od njenih sjevernijih članica već je tamo i veća gustoća malih i srednjih poduzeća.
Ruku na srce, ne možemo reći da smo jaki niti u jednom od gore navedenih područja koja bi mogla poboljšati apsorpciju investiranih fondova odnosno pospješiti njihov utjecaj prije svega u smislu pozitivnog efekta na zapošljavanje odnosno socijalnu koheziju. Štoviše, kladimo se na konja europskih fondova u situaciji kada moramo rezati rashode da bismo zadovoljili uvjete Pakta za stabilnost i rast. Tome ne pomaže niti EU koja nema adekvatno modificirani Pakt koji će uvažiti ciklička kretanja ekonomije i povećati investicije iz javnih izvora. No bilo kako bilo, Hrvatska i ostale države članice EU-a bi trebale pratiti daljnje mogućnosti ulaganja iz ovoga i drugih europskih fondova kako bi rezultirajuća ulaganja dala najbolje moguće efekte. Možemo li to?