Prenosimo s portala autograf. Autor: Igor Mandić
ZA DOM – S P E R M N I ! One koji ovo čitaju molim da se ne daju zbuniti metatezom (spremni – s p e r m n i) jer se osim šaljivosti u njoj krije i otkriva jedan crvić, pače spermić smutnje. Budući da je ”svaki spermić – svet” – kako se pjeva u glasovitom songu planetarno popularne zafrkantske družine Monthy Pyton – pretpostaviti je da će ih za to zadužen (muški) spolni organ odsad pomnije, revnije, točnije, ispravnije, dublje ulagati u rodnicu bračnih im družica (drugarica, supruga), ”da prostite – žena”. A, zašto od sada? Zato što je 25% hrvatskih državljana, na nedavnom referendumu presudilo kako u Ustav RH mora biti uklopljena odredba (premda istovjetna već postoji u Zakonu o obitelji), da je ”brak životna zajednica žene i muškarca”. Dakle, u braku se treba jebati – ustavno!
Zanimljivo, ali u čitavoj halabuci, sumnjivoj koliko i smiješnoj, koja je prethodila referendumiranju, uopće se nije objašnjavalo na koji se to brak treba odnositi: na crkveni ili građanski??? No, kako se između redaka, tj. između sultana i uniformi, moglo naslutiti, da je pokretanje referendumske inicijative duboko prožeto kleronacionalističkim nadahnućem, poticajima, crkvenom logistikom i novcem, to je lako bilo razvidno da se zaključak o braku odnosi na onaj crkveni?! Jer, preostali, koji su kraće ili dulje vrijeme već, ili će biti u građanskome braku, ionako su ”zaštićeni” odavno reguliranim zakonom.
Sada, kad se i crkveni brak utječe zaštiti države, dalje je razvidno kako se cjelokupno društvo pokušava reklerikalizirati, i to u PROUSTAŠKOM DUHU. To se očituje iz onih propagandističkih, predreferendumskih poteza, koje su zalaganje za stvar obitelji i doma, sugerirajući kako treba zaokrižiti ”za”, naprosto pretopile u krilaticu ”ZA DOM”! Time je sve rečeno i razglašeno: postustaške snage u Hrvatskoj htjele bi da se u svakom braku poradi na što izdašnijoj reprodukciji, e, kako bi se namnožilo što više malih, mladih postustaša. Toliko su rovarili od devedesetih godina, kad je otpočela tuđmanoidna reustašizacija lijepe naše da su nekidan svojim istomišljenicima uspjeli napuniti čitave tribine na nogometnom stadionu.
Nije pitanje ni problem samo u onome izazivaču ustašoidne galame, mnogi su ustvrdili, već je ključ u gomili koja zna kako se treba odazvati kad joj netko zakriči ”Za dom”. Ta masa sumanutih nogometnih navijača – koje razdražuje i na niskost stimulira upravo ta jadna infantilno-majmunska igra nabijanja napuhane kožnate mješinice, očito je u ovih dvadesetak godinica navodno suverene, navodno neovisne i navodno demokratske Hrvatske, stekla dobar kućni i obiteljski odgoj, kao što su je u školama i visokim i višim učilištima očito fino podučili. Preparirana (mentalna) sirotinja nekako je stekla uvjetni refleks tako da je uvijek spremna izražavati svoje (post)ustaške resantimane.
Ali kako i zašto nešto oprečno nije bilo moguće postići? Zato što nitko ne daje primjera u ovoj državici koja se u Ustavu diči kako je, između ostaloga, sljednica tekovina ANTIFAŠISTIČKE BORBE. Zamislimo, recimo ili kažimo da smijemo budni sanjati, da se na zagrebačkome Markovu trgu na nekoj, ne baš na svakoj, ali recimo na kojoj važnijoj saborskoj sjednici, predsjednik tog uvaženoga skupa ovako obrati uvaženim zastupnicima: Gospodo zastupnici, ”SMRT FAŠIZMU”, očekujući i nadajući se skupnom i gromkom odazivu ”SLOBODA NARODU” (koji navodno upravo oni zastupaju).
Baš bi me zanimalo koliko bi zastupnika, bilo vladajuće koalicije, bilo oporbe, ostavši sjediti ili ustajući, odgovorilo na taj način? Koliko znam, sličan se pokušaj do sada nije zbio i je li danas već prekasno da se uspostavi kao očiti i vidljivi i čulni znak kako gomila naših vrlih i ponajboljih zastupnika javno očituje svoju odbojnost prema reustašizaciji Hrvatske.
Televizijski prijenos jedne ili više ovakvih sjednica, (a znamo koliko naši zastupnici ljube svoju pojavu na malim ekranima), bio bi vjerojatno učinkovit, a pokazao bi odzivom koji od njih otklanjaju ”slobodu narodu”, jer kao da misle kako je ”smrt fašizma” nešto definitivno, ali dakako da nije jer ”Ur fašizam” ili ”vječni fašizam”, kako ga definira U. Eco, trajno puzi kroza sva društva i dalje, dugo nakon vojne pobjede nad silama koje su uzrokovale drugi veliki rat…
Pitanje je najprije u tome kako i gdje prepoznati njegove tragove, jednako kao što treba preispitati i sam antifašizam da se na njemu ne zastane samo kao na ”reaktivnom fenomenu” (F. Zenko), već da se nakon ”pedeset godina neuspjeha antifašizma” (Ž. Puhovski) potraži njegov zbiljski smisao, a koji bi bio ”zagovaranje političkog humanizma kao načela vladavinskoga poretka. Zbiljski je antifašizam zagovaranje vladavine prava nasuprot pseudoreligijski obrazloženoj diktaturi.
Antifašizam je moralni stav svakoga pojedinca kako bi sačuvao subjektnost vlastite osobe, slobodu i sigurnost. Otuda je antifašizam prije svega stav pripadnika nacije u kojoj se fašizam pokušava uspostaviti kao poredak” (I. Prpić; ovaj i prethodni citati domaćih autora su iz zbornika ”Antisemitizam, holokaust, antifašizam”, Zgb. 1996.).
Nažalost, umovanje – jednako pametnome radovanje, a zbunjenome da odmahne rukom i da i dalje, kao monomanijak vidi uvijek jedno te isto. Tako se nakon svega javila jedna časna starina, pater dr. sc. Vladimir Horvat, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta D. I., kako bi mljeo brašno, misleći da je žito. Klonulo nadmetanje oko ”povijesnosti” usklika i odziva ”Za dom spremni”, on iznemoglo obnavlja tvrdeći kako je taj ”stari hrvatski povijesni pozdrav” poznat ”još u doba Zrinskih i Frankopana”. Premda je g. Horvat dugovječan, (rođ. 1935. g.), teško bi bilo zamisliti da je on osobno čuo kako se u 17. st. taj pozdrav ”upotrebljavao uvijek i svugdje”, pa kako o tome nemamo audiozapisa, dobro bi bilo prinijeti kakv pismeni dokaz, a ne samo pretpostavljati.
A, što se tiče uzbune protiv ustaškoga pozdrava, časni pater računa na zaborav, kao što se, kaže, vremenom stišala i graja protiv naziva ”kune” za hrvatsku valutu. To gospodin samo misli i pretpostavlja jer milijuni građana još i danas proklinju kunu koja ih podsjeća na NDH, pa nije istina kako pater misli da će se isti proces (zaborava) i danas ”normalno dogoditi” i ”s povijesnim hrvatskim pozdravom u duši svakoga PSIHIČKI ZDRAVOG (ist. I. M.) hrvatskog rodoljuba, koji s našim Šimunićem može reći: ”Meni je dom asocijacija na ljubav, toplinu, bez političkoga konteksta” (u VL, 2. XII. o. g.).
Evo kako se ”Za dom” trijebi žito od kukolja: psihički nezdrave domoljube najprije ćemo odstraniti (i to sve ”bez političkoga konteksta”), kako bi onih 65,86% koji su glasovali ”ZA”, od ukupno 38% svih koji su glasovali na referendumu, mogli sada, kao i na stadionu, prema patrovim riječima ”razdragano i oduševljeno pobjednički” vikati ”ZA DOM – S P E R M N I”.
Ali: S. F. – S. N.!