Iz stagnacije prema prosperitetu hrvatsko bi se društvo lakše usmjerilo kada bi došlo do širenja radničke participacije, i one vlasničke i one upravljačke, konstatirao je ovog ljeta u intervjuu Večernjem listu socijaldemokratski veteran Antun Vujić.
„Ne radi se o samoupravljanju, s tim smo raskrstili i obnova je nemoguća. Radi se o širenju prostora radničke participacije i to je tekovina upravo Zapada koja sad i tamo jača jer se u tome vide mogućnosti šire i pravednije distribucije dobara i kvalitetnijeg upravljanja“, rekao je Vujić, naglašavajući kako to nigdje nije zazorno osim kod nekih u Hrvatskoj. Vujić je pomogao u sastavljanju novog programa SDP-a. Svoj je doprinos dao u osmišljavanju uvodnog, programskog dijela koji je vidljivo ispisan s lijevih pozicija, ali u samom izbornom programu radnička participacija nigdje se izrijekom ne spominje. SDP se tijekom četiri godine svog mandata na čelu zemlje ni po čemu nije isprsio u jačanju ekonomske demokracije pa se, bez obzira na Vujićeve riječi, teško mogu očekivati promjene i ako SDP ponovo osvoji vlast.
Jedina stranka koja se u svom programu time eksplicitno bavi je ORaH koji je izradio opsežnu sektorsku politiku ekonomske demokracije, u kojoj se naglasak stavlja na jačanje zadrugarstva, ali s obzirom na opadanje biračke podrške teško da će zamisli ORaH-a doći do izražaja u razdoblju koje je pred nama.
Početak političke, kraj ekonomske demokracije
Model jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja bio je model kojeg su tijekom druge polovice 20. stoljeća ozbiljno izučavali na Zapadu, razmatrajući ga čak u jednom razdoblju kao model kojeg bi Svjetska banka mogla patentirati kao uzoriti model za zemlje u razvoju. Naročito je pritom bio cijenjen doprinos uglednog ekonomista Branka Horvata. Ali sve ono što se na političkim i ekonomskim konferencijama brusilo u idealni model, imalo je malo toga zajedničkog s realnim stanjem i načinom funkcioniranja radničkog samoupravljanja u jugoslavenskim poduzećima. Iako su radnici bili proklamirani i kao vlasnici i kao upravljači, u realnosti poduzećima nisu upravljali radnički savjeti, nego partijski postavljeni direktori. Cijeli sustav imao je osnovni ugrađeni bug s kojim nije mogao uspjeti, a to je bio nedostatak političke demokracije.
Paradoksalno, s uvođenjem političke demokracije, umjesto preoblikovanja nekih dobrih tekovina iz bivšeg sustava, u Hrvatskoj je isključena demokracija iz ekonomske sfere. Odlukom novog političkog vrha poduzeća su podržavljena, a potom su krenula u tajkunsku privatizaciju. Rijetka su hrvatska poduzeća koja su se uspjela privatizirati od strane zaposlenika i ostati uspješna na tržištu.
Ekonomist Dražen Kalogjera, koji je u prvoj hrvatskoj vladi 1990. bio ministar za koordinaciju gospodarskog razvitka i preobrazbu vlasništva pojasnio je svojedobno u jednoj kolumni u Nacionalu zašto je sve krenulo krivim tokom.
„Prijedlog privatizacije za koji sam se zalagao polazio je od načela da sve što je stvoreno za vrijeme samoupravnog socijalizma, posebno u gospodarstvu, nisu stvorili ni država, ni partija, ni politika, nego svojim naporima građani Hrvatske, i da u procesu privatizacije sva društvena imovina treba pod određenim pravilima i uvjetima pripasti tim građanima bez naknade“, napisao je Kalogjera, obrazlažući:. „Polazeći od ovih činjenica razrađen je prijedlog preobrazbe vlasništva, odnosno privatizacije, koji je sadržavao pretvaranje društvenog vlasništva u dioničarski kapital po tadašnjoj knjigovodstvenoj vrijednosti i podjelu tih dionica, odnosno vaučera, na zaposlene i sve građane Hrvatske koji su aktivno pridonijeli stvaranju društvenog kapitala, pri čemu je pretežni dio trebao pripasti zaposlenima i bivšim zaposlenima. U izgradnji tog modela dragocjeni izvor saznanja bile su teoretske spoznaje i praktička iskustva tranzicijskih zemalja koje su uvodile model tzv. masovne privatizacije i radničkog dioničarstva, prije svega tadašnje Čehoslovačke i Slovenije, kao i američki model ESOP-a. Umjesto mog prijedloga, Vlada je prihvatila model po kojemu se društveno vlasništvo pretvara u državno, politička birokracija i njena država odlučuju o svakoj pretvorbi (tzv. model case by case) i u krajnjoj liniji svojevoljno i praktički bez kontrole i priziva, kome će, kada i po kojoj cijeni prodati “svoje” poduzeće i tako otvorila širom vrata malverzacijama i kriminalu. Ništa se nije promijenilo u vlasničkom upravljanju činjenicom da su zaposleni i još neke kategorije dobili pravo da otkupe od države do 20 posto dionica uz popust. Međutim i to tzv. malo dioničarstvo doživjelo je poslije neuspjeh“, zaključio je.
Kako su radnici u tome prošli? Uglavnom su ostali kratkih rukava, ali po principu case by case, puno je toga ovisilo i o sreći. Radnici dioničkih društava poput Kraša ili TDR-a, današnjeg Adrisa, koji su se u nesigurno vrijeme prijelaza jednog sustava u drugi odlučili na kupnju dionica svog poduzeća danas ubiru vrhnje s kojim im je svođenje odlučivanja na godišnje skupštine dioničara lako podnositi.
Ilustracije radi, Jutarnji list je u lipnju, prije ljetošnje podjele dividende dioničarima Adrisa (samo ove godine dioničarima Adrisa kroz dividendu je isplaćeno oko 800 milijuna kuna) objavio razgovor s jednim „slučajnim milijunašem“, anonimnim radnikom na održavanju strojeva u TDR-u koji je jedan je od izvornih dioničara tog poduzeća. Spomenuti radnik je dva paketa od po 100 dionica na rate otplatio s 20 tisuća tadašnjih maraka i nije ih u međuvremenu prodao, već još malo podebljao. U vremenu prije ovoljetne prodaje BAT-u vrijednost njegovih dionica dosezala je 2,5 milijuna eura, s tim da je kroz isplatu dividendi potpuno već financijski zbrinuo i sebe i obitelj.
TDR je privatiziran zaposleničkim dioničarstvom, a više od 70 posto dionica Adrisa čija se tržišna vrijednost sada kreće oko milijarde kuna – još drže bivši i sadašnji zaposlenici. Najveći dioničar, predsjednik uprave Ante Vlahović, posjeduje oko 20 posto redovnih dionica vrijednih više od 100 milijuna eura. Prema Forbesovoj listi, Vlahović je peti najbogatiji poduzetnik u Hrvatskoj (iza Todorića, obitelji Lukšić, Tedeschija i vlasnika Dukata, obitelji Besnier).
Na drugoj, znatno zastupljenijoj strani, radnici su hrvatskih poduzeća koji su ostali bez ičega čak i kad su izvorno bili među onima koji su se usudili kupiti dionice. Svako od tih poduzeća prolazilo je kroz neku svoju dramu, nekad se radilo o preuzimanju dionica izvana, a nekad od strane menadžmenta na način da se radnicima smanji ili prestane isplaćivati plaća da bi se oni, stisnuti egzistencijom, odlučili na prodaju dionica i tako izgubili vlasništvo. Tajkunski investitori obično nisu bili duga vijeka tako da su ta poduzeća često ponovo završavala u državnim fondovima i to u lošijem stanju nego su bila.
Case by case
Radničko dioničarstvo jako je blisko samoupravnom modelu i šteta je da se nije masovnije išlo tim putem iako je samoupravni model prije raspada bio zreo za kapitalizam, kazao nam je Dragan Bagić, sociolog koji se bavi industrijskim odnosima. Žao mu je što ne postoji nikakva iscrpna analiza koja bi usporedila kako su prošla poduzeća koja su se privatizirala po tzv. Markovićevom zakonu, odnosno ona koja su se kasnije privatizirala zaposleničkim dioničarstvom te ona koja su privatizirana po drugim modelima.
Jedini značajniji pokušaj je knjiga „ESOP i hrvatsko poduzeće“ koju je uredio Darko Tipurić, ekonomist oko kojeg su se rojile afere, Knjiga je originalno objavljena 2004. godine te reizdana 2009. Skraćenica ESOP koristi se za primjenu različitih oblika zaposleničkog dioničarstva (koji uključuje i menadžment i same radnike) iako se pojavni oblici u Hrvatskoj razlikuju od originalnog američkog ESOP sistema koji je usmjeren na motiviranje i nagrađivanje zaposlenika prije odlaska u mirovinu, ali pritom uživa i znatne porezne olakšice.
Programi zaposleničkog dioničarstva mogu poboljšati uspješnost poduzeća smanjenjem sukoba između radnika i menadžmenta, osobito ako su praćeni boljom distribucijom i boljom podjelom informacija, kao i suodlučivanjem na razini radnog mjesta. Radnici koji participiraju u vlasništvu doživljavaju se sastavnicom poduzeća; vlasništvo daje neophodnu motivaciju zaposlenicima, a participacija stvara prostor za iskorištavanje te motivacije i bolji uspjeh poduzeća, pokazala su istraživanja. Međutim, iz istraživanja poduzetih za potrebe te knjige razvidno je i kako je jedan od glavnih faktora u provođenju ESOP-a u Hrvatskoj menadžerska obrana od neprijateljskog preuzimanja. Konstatira se da u Hrvatskoj nije bilo ozbiljnih poticaja da se podrže takvi programi, pa su menadžment i zaposlenici pojedinih poduzeća razvili svoje originalne programe.
U knjizi su navedeni primjeri uspješno provedenog ESOP-a u 11 hrvatskih poduzeća, međutim, od vremena pisanja knjige do danas situacija u nekim od tih poduzeća prilično se promijenila. Kraš i Tankerska plovidba još uvijek uspješno provode zaposleničko dioničarstvo; ono se održalo i u hotelu Osmine u Slanom kojeg su od propasti spasili radnici kupnjom dionica, dok su u nekim poduzećima zbog dokapitalizacije zaposlenici prodali dionice vanjskim ulagačima i sada drže manji dio. Najdrastičniji je slučaj Elektroprometa, dioničkog društva koje se bavilo vanjskom trgovinom i inžinjeringom. Poduzeće koje je sudjelovalo u opremanju elektrana, dalekovoda, telekomunikacijskih objekata, objekata u području naftne industrije i rudarstva, imalo vodeću poziciju na domaćem tržištu i dobru suradnju s europskim partnerima, danas je u predstečajnoj nagodbi. Godine 1993. Elektropromet je imao 400 zaposlenika i uspio se privatizirati tako da je 70 posto dionica bilo u rukama zaposlenika. Poduzeće je i uredno isplaćivalo dividendu. S ESOP programom krenuli su 2003., a on je predviđao zadržavanje dionica među zaposlenicima, bivšim zaposlenicima i individualnim dioničarima, s tim da nitko nije imao više od 10 posto dionica. Menadžerska struktura nije preko ESOP-a preuzela vlast – imali su oko 15 posto dionica. U poduzeću je postojalo i radničko vijeće, dioničari su bili aktivni na skupštinama dioničara i brojne su se odluke donosile na nižim razinama upravljanja. U knjizi se konstatira da „način upravljanja u Elektroprometu ima mnoge karakteristike participativnog menadžmenta koje su dovele do povećane poslovne efikasnosti“. U godinama nakon objave knjige Elektropromet je potpuno uništen, za što je često prozivan tajkun Michael Ljubas, odnosno sprega raznoraznih privatnih i političkih interesa. Elektropromet je ostao i bez nekretnina i bez radnika. U predstečajnoj nagodbi je od 2013., danas zapošljava svega petero ljudi, a na nekretnine u vrijednosti od 12 milijuna eura uknjižilo se Ministarstvo financija.
Da ne postoji neki aktualniji pregled uspješnih i neuspješnih poduzeća koji funkcioniraju po sistemu radničkog dioničarstva potvrdila nam je u razgovoru i Jelena Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). U BRID-u prikupljaju podatke kako funkcioniraju firme u kojima postoji radničko dioničarstvo, zašto ga sve više radnika firmi koje su se našle u nezavidnom položaju, poput RIZ-a, zaziva, i koje opasnosti stoje pred poduzećima koja se odluče za radničko dioničarstvo prije svega radi zadržavanja radnih mjesta.
U Hrvatskoj ne postoji posebni zakon o radničkom dioničarstvu koji bi definirao modele zaposleničko-radničkog dioničarstva za sve oblike trgovačkih društava. Zakonom je tek regulirano da prilikom privatizacije državnih poduzeća zaposlenici mogu steći do 25 posto dionica.
Milan Medić iz Instituta za ekonomsku demokraciju misli da poseban zakon o radničkom dioničarstvu ne bi nikome posebno pomogao kao što, primjerice, postojanje Zakona o zadrugama nije automatski dovelo do jačanja zadrugarstva u Hrvatskoj. Od ograničenja udjela pri privatizaciji državnih poduzeća problematičnijim smatra što ne postoji razvijeniji sustav potpora koji bi radnicima pomogao da steknu dionice.
Šta je bilo, bilo je
Dragan Bagić kaže da je u Hrvatskoj sada iluzorno govoriti o jačanju radničkog dioničarstva. Radničko dioničarstvo nije model kojim se mogu spašavati posrnula poduzeća, odnosno radnici upropaštenih poduzeća. Njima treba dodatni upliv kapitala – kojeg ti radnici nemaju. Primjeri poduzeća u kojima su zaposlenici radničkom borbom ostvariti radničko dioničarstvo i nastavili uspješno poslovati, poput ITAS-a iznimka su, a ne pravilo.
„Neki daljnji prostor širenja u većim poduzećima ja ne vidim“, kaže Bagić, naglašavajući kako radničko dioničarstvo nikada nije imalo nikakvu strukturnu podršku, a nijedan model ne može uspješno funkcionirati bez podrške i, ključno, razvijene kulture upravljanja. A upravo širi nedostatak kulture upravljanja u hrvatskim poduzećima s različitim vlasništvom i strukturom Bagić vidi kao jedan od glavnih problema naše ekonomije.
Na opasku kako je ovog ljeta Podravka provela dokapitalizaciju ESOP-om, Bagić odgovara kako među zainteresiranima za otkup dionica nije bilo puno samih radnika. Bez obzira koliko povoljno bio izrađen program, oni nemaju sredstava za ulaganje u dionice. Važna je i klima koju u ovom trenutku odlikuje pesimizam, a ne optimizam, kaže Bagić.
„Stanje ekonomske demokracije u Hrvatskoj je vrlo loše. Ne samo da su poduzeća u kojima uspješno funkcionira radničko dioničarstvo izuzetak, u velikom broju naših poduzeća nije uopće uspostavljeno ni radničko vijeće, niti sindikat“, zaključuje Bagić.
On je prije nekoliko godina proveo istraživanje kojim je obuhvatio 500 značajnijih hrvatskih poduzeća. Čak jedna trećina ih nije imala ni radničko vijeće, niti sindikat. Nema svježije podatke, ali niti naznake da se situacija popravila. Sindikatima stoga poručuje da se umjesto zazivanja modela sa Zapada kao što je njemački korporativni model upravljanja – koji ima svoju tradiciju i korijene u njemačkoj prošlosti – posvete onom bazičnom: popravljanju položaja radnika unutar struktura koje im stoje na raspolaganju.
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Samoupravljanje” kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no, članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva
radnicko-dionicarstvo-papala-maca-3661-4071.jpg
