Izbjeglice/migranti koji dolaze u Europu su posebna skupina ljudi. Nitko ih nije zarobio niti ih vodi u lancima kao neku buduću radnu snagu koja bi se predvođena nekim novim Spartakom mogla pobuniti protiv europskih vlasti. Nisu to ni bezvjerski osvajači koji s Istoka dolaze nasiljem zauzeti to lijepo i umilno europsko kršćansko tlo. Nisu to, također, ni jahači Apokalipse koji žele i hoće porobiti i opljačkati kršćansku Europu. Oni nisu ništa od toga. Zapravo, oni nemaju ni oružja, ni ratne opreme, ni vojne sile. Oni su bespomoćni, a Europa ih se, i to ta toliko ‘snažna’ kršćanska Europa toliko boji da podiže sve svoje snage (humanitarne, sigurnosne, policijske i vojne) da se obrani od njih. Spremna je i Tursku primiti u članstvo samo da joj pomogne nadvladati one koji nemaju moći. A oni žele samo jedno: pronaći zemlju u kojoj će moći – nakon iskustva zla koje su im nanijeli i još uvijek nanose SAD sa svojim europskim saveznicima – živjeti životom dostojnim čovjeka, živjeti životom kojim živi prosječni europski građanin.
Nažalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj ne zaostaje u tome negativnom stavu prema ljudima koji pred našim očima prolaze kroz najveću životnu dramu – spasiti život svoj i svoje obitelji. Na djelu su dvije istine: jedna je za svjetsku i općecrkvenu javnost, dok je druga ona naša hrvatsko-katolička, praktična, svakodnevna i suprotna svim kršćanskim normama i načelima. A što se vidi iz sljedećeg primjera:
Najprije članovi Komisije Hrvatske biskupske konferencije „Justitia et pax“ izjavljuju 18. rujna 2015.
1. da je Katolička crkva u Hrvatskoj kao i uvijek do sada spremna sudjelovati u ovoj humanitarnoj izbjegličkoj krizi i pomoći unesrećenim ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u potrazi za sigurnošću i zaštitom“
2. da se Crkva protivi potpunome zatvaranju granica, kao što je to učinio mađarski premijer Orban (pozivajući se na encikliku pape Franje „Laudato si),
3. da se zatvaranjem granica izbjeglicama kažnjavaju nedužni ljudi, a potiče djelovanje organiziranog kriminala gdje tragično stradavaju mnogi od njih,
da bi se potom, samo 10-ak dana kasnije, 27. rujna 2015., na stranicama tjednika Glas Koncila, čiji su osnivač i izdavač hrvatski biskupi okupljeni oko Nadbiskupskoga duhovnog stola, pojavio komentar iz pera glavnoga urednika pod naslovom „Konsenzusom protiv manipulacija“ kojim se iskazuje neka druga hrvatska katolička ‘istinu’ o izbjeglicama. „Istina“ koja je u potpunoj suprotnosti stavovima pape Franje, ali i stavovima članova Komisije „Justitia et pax“ koji, opet, kao ni biskupi okupljeni oko Nadbiskupskoga duhovnog stola, ne protestiraju protiv toga članka u Glasu Koncila. Jer, sad je s tim komentarom sve potaman: i vuk sit i sve ovce na broju.
Dijete na ničijoj zemlji između Hrvatske i Slovenije, kod graničnog prijelaza Trnovec.
(FOTO: Ladislav Tomičić)
A iz gore spomenutoga komentara sasvim jasno proizlazi da Katolička crkva u RH ne gleda sa simpatijama ne samo na prolazak tolikoga broja izbjeglica kroz Hrvatsku, nego ni na njihov ulazak na područja Europske unije, jer su ti mladi ljudi migranti „prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja ne samo obitelji, nacije, nacionalne države, kulturnoga identiteta, nego i, možda i osobito, monoteističkih svjetskih religija, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima.“ A pošto je najveći broj onih koji kao izbjeglice dolaze u Europu nekršćani, pisac spomenutoga komentara u maniru najvećega sijača zlogukih slutnji iz područja svesvjetske urotničke jazbine iskazuje strah od svake religije koja je nekršćanska, a posebno od islama, a to znači on prenosi i multiplicira strah mnogih onih koji se javljaju na hrvatskim, ali i europskim internetskim portalima s pitanjem može li se isključiti tajni plan da se ekspanzijom jedne svjetske religije (islama) potisne drugu (kršćanstvo) da bi se potom iznutra i izvana razaralo i tu (kršćansku) religiju?„
Međutim, ni to ne bi bilo ono najgore. Ono što najviše zabrinjava u tome komentaru jest piščeva zabrinutost što se u ovoj prigodi, umjesto da se pomogne unesrećenim ljudima, ne pomogne Viktoru Orbanu da se izgrade još snažniji i jači zidovi i bodljikave ograde. Zapravo, pisac bi volio bi da mu papa Franjo, kao vrhovni poglavar Katoličke crkve i kao bespomoćni katolik, ne smeta u ovoj prigodi. A Papa mu smeta jer se ne boji bespomoćnika, jer nema straha od njih. Zajedno vjeruju u istoga Boga. U tome smislu potrebno je Papi ‘zamazati oči’ službenim i miomirisima umivenim priopćenjima, a potom raditi ono što se najbolje zna – sijati strah od drugih: komunista, muslimana, srpskih pravoslavaca, masona itd.
Zaključno se može reći da su u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj spremni iskazati i svoju solidarnost s napaćenim izbjeglicama i preko Caritasa pružiti im uistinu nesebično svekoliku pomoć, ali potom preko svojih glasila (npr. preko Glasa Koncila) ukazati na sve opasnosti koje sa sobom donose ti ljudi kojima se pomaže. Samo zato jer su drukčije vjere. Stoga bi svaki onaj od izbjeglih i promrzlih ljudi koji ovih dana prolazi Hrvatskom prema Zapadnoj Europi mogao zapjevati:
Puče moj katolički, što učinih tebi ili u čem’ ožalostih tebe?