Izbjeglička kriza u bitnome pomaže desnim strankama u Evropi. Predsjednik švicarskog SVP-a Toni Bruner nedvosmisleno je izjavio: ‘Seoba naroda prema Evropi odlučila je izbore’
Ove godine praktički na svim izborima u evropskim zemljama pobijedila je ili desnica ili ekstremna desnica. U kratkom pregledu izbornog fijaska evropske ljevice krenimo od sjevera Evrope prema jugu. U maju su britanski konzervativci dobili još jedan mandat, a laburisti su morali progutati knedlu, odnosno jedan od povijesno najslabijih izbornih rezultata. To je posljedovalo i odlaskom dotadašnjeg laburističkog lidera Eda Milibanda. Novi Kameronov mandat na čelu Velike Britanije laburiste je ipak trgnuo i na septembarskim unutarstranačkim izborima stranka se, nakon ogromne mobilizacije novih i mladih članova, odlučila za Džeremija Korbina, čime su laburisti skrenuli ulijevo, kao vjerojatno nikad dotad, a time je na neki način i članstvu i glasačima obećana partijska obnova.
Proljetos su održani i lokalni izbori u Francuskoj, na kojima je pobijedila Sarkozijeva Unija za narodni pokret, a vrlo dobar rezultat ostvarila je i Nacionalna fronta Marine Le Pen. I u Švicarskoj je na ovogodišnjim izborima pobijedila antiimigrantska Švicarska narodna stranka (SVP). Treba li reći da su sve nabrojene pobjedničke stranke strogo antiimigrantski raspoložene. Zanimljivo je i da se probudila ekstremno desna i potuimigrantska Slobodarska stranka (FPO) bivšeg lidera Jerga Hajdera, koja je na ovogodišnjim štajerskim izborima ostvarila porast od čak 17 posto i praktički se izjednačila sa socijaldemokratima i narodnjacima u toj austrijskoj saveznoj državi. U Gradišću su čak ušli u vlast. Inače, ankete govore da trenutačno FPO ima najveću podršku austrijskih birača, a kako nas izvještavaju iz Beča, za stranku kojoj je sada na čelu Hajnc-Kristijan Štrahe planiraju glasati čak i gastarbajteri s naših područja, valjda zavedeni pričom da se novim migrantima neće dozvoliti masovno useljavanje, čime bi onda, po toj logici, i njihovi poslovi automatski postali sigurniji.
Kako se bliže hrvatski parlamentarni izbori, tako i domaće centralne medijske kuće, inače slabo zainteresirane za evropsku politiku izvan samog Brisela, izbore u Evropi prate s puno više pažnje nego inače. Tako su prije tjedan dana svi mediji izvijestili o potpunom debaklu centrističkih i lijevih stranka na poljskim parlamentarnim izborima i apsolutnom trijumfu desnice, čijih čak pet stranaka ulazi u parlament. Vladu će sastaviti Stranka prava i pravde Jaroslava Kačinjskog, i to sama, a nova nada ljevice, stranka pod imenom Razem, nije uspjela prijeći prag. Na društvenim su se mrežama pojavile i panične obavijesti nakon poljskih izbora da Varšava ovakvim raspletom postaje Budimpešta 2.0.
Jedine dvije zemlje u kojima je ove godine pobijedila ljevica su Portugal i Grčka. O padu Sirize pisano je već dosta, a koalicija ljevice na čijem je čelu Aleksis Cipras čak je dva puta dobila povjerenje birača, u januaru i septembru, kao i na referendum u junu. Međutim, ni to im nije pomoglo u boju protiv Trojke, pa su se, kako sada stvari stoje, potpuno adaptirali zahtjevima iz Brisela.
Slučaj Portugala je nešto drukčiji, ali jednako tako zabrinjavajući. Naime, portugalska socijalistička stranka, koja je na parlamentarnim izborima održanima 4. oktobra ostvarila drugi najbolji rezultat, može sastaviti vladu uz potporu krajnje ljevice. ‘Nakon kontakata s Komunističkom strankom i Lijevim blokom, možemo reći da smo kadri formirati vladu koja će imati većinu u parlamentu’, rekao je čelnik socijalista Antonio Kosta nakon razgovora s predsjednikom Anibalom Kavakom Silvom. Međutim, predsjednik Silva je to odbio uz sljedeće obrazloženje: ‘U 40 godina demokracije niti jedna vlada u Portugalu nikad nije ovisila o podršci protuevropskih sila, odnosno snaga koje provode kampanju za ukidanje Ugovora iz Lisabona, Pakta o stabilnosti, kao i demontiranje monetarne unije uz izlazak Portugala iz eurozone, a uz to žele i raspuštanje NATO saveza. Nakon provođenja programa financijske pomoći koji uključuje teške žrtve, moja je dužnost, u sklopu ustavnih ovlasti, učiniti sve što je moguće kako bih spriječio slanje lažnih signala financijskim institucijama, investitorima i tržištu.’ Prijateljski sajt Bilten na istu je temu zamolio člana Inicijative za demokratski socijalizam Roka Kogeja za komentar ove situacije, čiji dio prenosimo. ‘Discipliniranje evropske ljevice neće stati na Sirizi jer, sudeći po izbornim rezultatima, nije proizvelo priželjkivane i dovoljne političke učinke, odnosno lijeve stranke i dalje postižu izborne pomake, iako daleko od Sirizinog uspjeha’, ističe Kogej.
U predizborni kontekst valja staviti i nove momente vezane uz razvoj izbjegličke krize. EU je odlučila preuzeti na sebe svojevrsnu kontrolu štete na vanjskim granicama Unije, točnije angažiranjem agencije Fronteks odlučila je regulirati cirkulaciju migranata balkanskom rutom, prije svega na hrvatsko-srpskoj i makedonsko-grčkoj granici. U tom smislu, domaćim će policijskim snagama u evidentiranju izbjeglica pomoći evropska granična garda opremljena svim potrebnim da se utvrdi, kako se to sada kaže, deportabilnost svakog migranta, odnosno spektar njegove krivnje. Inače, biometrijski tretman može uključivati, samo ako se evropska agencija odluči za puni pristup, i stvari poput skeniranja retine, digitalizacije otiska prsta, spektroskopije kože, skeniranja glasa, verifikacije potpisa, tehnike facijalnog prepoznavanja i sl. Time će se dosadašnji prioritetno humanitarni pristup izbjegličkoj krizi u bitnome policizirati i militarizirati, što bi, u konačnici, moglo rezultirati samo povećanim brojem ilegalnih ulazaka i aktivacijom krijumčarskih kanala, kojih na ovoj ruti dosad i nije toliko bilo.
Izborni rezultati u većini evropskih zemalja ove godine govore da izbjeglička kriza u bitnome pomaže desnim strankama. Tako je Toni Bruner, predsjednik desničarske Švicarske narodne stranke (SVP), odmah po pobjedi izjavio: ‘Seoba naroda prema Evropi odlučila je izbore.’ Teško je vjerovati da tako neće biti i u Hrvatskoj. Tome u prilog ide i vrlo jasna militaristička retorika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je, ako se sjećamo, u svojoj prvoj reakciji na pojavu izbjeglica na hrvatskim granicama zatražila podizanje bojeve gotovosti vojske. Takva predsjedničina paranoja odgovor je, jednim dijelom, na opću psihozu u društvu, koje je ionako isprepadano svim mogućim lokanim i globalnim, stvarnim i izmišljenim prijetnjama. Da smo meta zavjere smatraju i neke domaće stranke, koje čak imaju šanse da uđu u parlament. Primjerice, OraH i Živi zid su se od obećavajućih aktivističkih organizacija pretvorili u svojevrsne konspirološke stranke koje, najprije preko Mirele Holi, a sad u više navrata i Ivana Vilibora Sinčića, straše ljude pričama da se među izbjeglicama sigurno nalaze i isilovci i da je manje-više sve osmišljeno kako bi se Evropa islamizirala.
Izbori dakle dolaze u okolnostima u kojima su istočne granice Hrvatske opet militarizirane, u kojima je u užem i širem evropskom okruženju hegemonija desnice više nego očita i u kojima na unutrašnjem planu vlada politički opskurantizam, praktički na svim stranama. On je oličen kako u hadezeovskom tipu mračnjaštva koje je povezano s pokušajem revitalizacije tuđmanističkog duha tako i u u postrojavanju Glavaševih ‘crnaca’, čime se želi natuknuti da je volja za ustaštvom jaka i postojana, a možemo ga vidjeti i u esdepeovskoj režiji, kad se postojeća bijeda pokušava kompenzirati pumpanjem nacionalnog ponosa.