U zraku se osjeća miris promjene vlasti. To je, vjerojatno, razlog za hitno i agresivno “prevrednovanje svih vrijednosti” na raznim područjima, pa i na području civilnog društva. Veoma popularni ideolog hrvatske vruće desnice, sveučilišni profesor književnosti Nino Raspudić, sasuo je prošli petak, u HTV-ovom talk showu na sudjelovanje u kojem je doživotno pretplaćen, rafalnu paljbu optužbi na takozvanu “enđio-mafiju”.U zraku se osjeća miris moguće promjene vlasti. To je vjerojatno razlog za hitno i agresivno “prevrednovanje sviju vrijednosti” na raznim područjima, pa i na području tzv. civilnog društva. Svakom “prevrednovanju” trebalo bi se radovati, jer ustalasava društvenu i političku baruštinu; ne bi trebalo pozdraviti izuzetno plitak nivo rasprave i faktografsku neutemeljenost karakterističnu za javni govor o svemu u ovoj zemlji, pa i o ovome. Ton mu daju, očekivano, novinari koji su davno odustali od osnovnog zadatka svojega poziva, tj. informiranja o činjenicama. U nekim slučajevima ton mu daju i pojedini sveučilišni nastavnici što daje naslutiti da (i) oni odustaju od osnovnog descartesovskog načela, unošenja reda u proučavanje, što bi uključivalo i izbjegavanje zalijetana s tvrdnjama o pitanjima koja se ne poznaju dovoljno ili o kojima se ne može hladne glave suditi.
Veoma popularni ideolog hrvatske vruće desnice, sveučilišni profesor književnosti Nino Raspudić, sasuo je prošli petak u HTV-ovom talk showu na sudjelovanje u kojem je doživotno pretplaćen, rafalnu paljbu optužbi na takozvanu “enđio-mafiju”.
Šta bi to bilo “enđio-mafija”? Raspudić ju u spomenutom talk showu definira ovako: “Enđio-mafija, dakle skupina ljudi koji su po zanimanju profesionalni borci, najčešće za tuđa prava, od čega jako dobro profitiraju iz državnog proračuna. Zasigurno je ne bi trebalo financirati javnim sredstvima.”
A o kakvoj se uopće lovi tu radi?
Raspudić elaborira: “Izvještaj o financiranju projekata i programa organizacija civilnog društva iz javnih izvora pokazuje da je 2014. godine bilo podijeljeno 650 milijuna kuna, oko 100 milijuna više nego prethodne. Ako tome dodamo ono što se odvaja iz budžeta općina i gradova, dolazimo do brojke od 1,2 milijarde kuna koje idu za udruge civilnog društva.”
A tko su ti mafijaši? Imaju li oni ime i prezime, kako se zovu njihove camorre?
Raspudić spremno odgovara: “Platforma 112 koju čini 36 isključivo lijevo-liberalnih udruga je dobila 18 milijuna kuna samo iz tih (državnih, op. a.) sredstava.”
Raspudić potom i precizira…: “Recimo GONG, koji nije objektivni promatrač izbornih procesa jer se izrazito jako vrijednosno svrstava u nekim situacijama poput referenduma, na zadnjim je predsjedničkim izborima imao 15 promatrača – (a to je) udruga koja dobiva milijune… Udruga U ime obitelji je (na istim izborima) imala 682 promatrača!”
… a nakon toga i napada: “Postavlja se pitanje može li GONG biti reprezentativan, zašto su predstavnici GONG-a stalno u medijima – iako bi po ovom omjeru 40 puta više o izborima trebao govoriti netko iz U ime obitelji – i čime se oni (u GONG-u, op. a.) uopće bave. GONG – ‘Građani organizirano nadgledaju izbore’ – a onda ih ne nadgledaju!”
Raspudić je, intervenirajmo načas u ovaj “dramolet”, prije snimanja talk showa na sudjelovanje u kojem je doživotno pretplaćen, trebao apdejtati vlastite podatke. Da je to napravio, ustanovio bi ono što prosječni poznavaoci zbivanja u civilnom društvu ionako znaju: da je GONG odavno ostavio iza sebe svoje nekadašnje puno ime: Građani organizirano nadgledaju izbore, i pritom zadržao akronim koji mu je postao “zaštitni znak”. I da je isto tako odavno proširio svoje djelovanje s pukog promatranja izbornog procesa, koje je s vremenom postajalo sve manje važno, na mnoštvo drugih područja. Kojih?
“Praćenje rada institucija zakonodavne vlasti, predstavničkih i izvršnih tijela na svim razinama, nepristrano i nestranačko praćenje, nadgledanje i unapređivanje izbornog procesa, zagovaranje za donošenje i primjenu zakonskih i podzakonskih propisa, provođenje primijenjenih istraživanja usmjerenih na društveni razvoj, odgovaranje na upite građana i građanki i pružanje besplatne pravne pomoći u djelokrugu svog rada, organiziranje i provođenje edukativnih i informativnih kampanja, radionica, seminara tribina, organiziranje okruglih stolova, konferencija za novinare, susreta i priredbi, obavljanje izdavačke i medijske djelatnosti, u skladu s posebnim propisima, istraživanje javnog mnijenja, razvijanje socijalnog poduzetništva primjenjujući poduzetničke vještine s ciljem pozitivnih učinaka na razvoj civilnog društva i organizacija djelatnosti za samofinanciranje udruge: računovodstveno-knjigovodstvenih, administrativno-financijskih, strateško i organizacijsko planiranje, odnosi s javnošću, primijenjeno istraživanje i razvoj u društvenom i humanističkom polju, edukacijske usluga, suradnja s organizacijama u zemlji i inozemstvu, sudjelovanje na domaćim i međunarodnim skupovima i seminarima.” To sve javni je podatak do kojeg je moguće doći pomoću dva-tri klika mišem u Registru udruga. Raspudić je to propustioprimijetiti, možda zbog odsustva kartezijanske žice, a možda zbog riješenosti da sudjelovanje u talk shawu na sudjelovanje u kojem je doživotno pretplaćen zloupotrijebi za propagiranje vlastitih ideoloških srodnika.
Raspudić: “Željka Markić je heroina hrvatske civilnodruštvene scene jer je jedina uspjela napraviti nešto konkretno, kad su građani dali knockout vladajućoj oligarhiji. Oni su djelovali na istinskom pluralizmu i na razbijanju lijevo-liberalne kulturne hegemonije.”
Lijevo-liberalna kulturna hegemonija!?
Raspudić nam pruža neobično uvjerljivu političku analizu: “Dakle, zanimljiva mi je ta tema kulturne hegemonije i taj HDZ koji u biti, i dandanas silno strepi što će napisati neka lijeva novina ili ugledni lijevi intelektualac… Dobro je rekla Željka Markić, HDZ im je davao novac kako ga ne bi napadali, a SDP kako bi im pomagao u nametanju ideologije… Vlada javnim sredstvima financira provladine udruge.”
Pa dobro, što bi onda trebalo napraviti s tih 1,2 milijarde kuna?! Kako spriječiti da ih se dočepaju GONG i Platforma 112?
Raspudić podržava odličnu ideju: “Izjava je Krešimira Planinića iz U ime obitelji da bi dio tih sredstava trebalo prenamijeniti mladim obiteljima. To ne bi trebalo uzeti udrugama koje se bave humanitarnim radom, obrazovnim i zdravstvenim, nego onima koje su u prostoru ideologije i parapolitke.”
Intervenirajmo još jednom u “dramolet”, s nekoliko vlastitih zapažanja. Tijekom desetljećȃ pojam “civilno društvo” opsegom je toliko nabubrio, da je gotovo pa ostao bez sadržaja. Službeni dokument karakteristično neprobavljivog naziva: Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva, opseg mu još koliko-toliko drži pod kontrolom, utvrđujući odmah na početku: “Razvoj demokracije nije samo pitanje političkih stranaka, izbornih zakona, vlasništva kapitala, dionica i burzi, već i stvaranja snažnoga civilnoga društva – građana organiziranih i aktivnih u rješavanju širokog spektra posebnih i skupnih interesa.” Civilno društvo, razrađuje se u tom dokumentu, “podrazumijeva da građanke i građani, u različitim skupinama, inicijativama i organizacijama, pa i individualno, uključivanjem u javni politički proces zastupaju u javnom prostoru različite interese i vrednote. Premda svaka od tih grupacija ima uglavnom jasno artikuliranu vrijednosnu ili interesnu orijentaciju, njihova sloboda izražavanja, udruživanja, javnog okupljanja, građanskog neposluha i djelovanja ne smije ovisiti o tome o kakvim je vrednotama ili interesima riječ, a jedino dopustivo ograničenje može proizaći iz zahtjeva da se ne ugrozi sloboda svih drugih te da se ne narušavaju ustavne vrijednosti (vred-note). Najvažniji je rezultat toga određenja da temeljna vrijednost na kojoj treba počivati odnos države i civilnoga društva bude poštovanje neovisnosti civilnoga društva. To znači da država na prvome mjestu mora osigurati slobodu izbora vrijednosnih i interesnih orijentacija građanki i građana, te slobodu njihova javnog izražavanja, okupljanja, udruživanja i djelovanja.”
Proizlazi da je civilno društvo “nešto” što se, u prvom redu, okuplja oko zastupanja i promoviranja partikularnih interesa i vrijednosti, osim onih koje iz jasnih razloga ne bi smjele imati pravo građanstva – pri čemu je osiguranje pluralnosti tih vrijednosti osnovni cilj države. Radi zaoštravanja tumačenja potpisnik ovih redaka ponudio bi logički namjerno nevaljanu definiciju, negativnu i preopćenitu: civilno društvo je sve ono što je u autokratskim sustavima nemoguće ili visokorizično, a što bi pluralna društva načelno trebala ne samo dopuštati, već i poticati. Planinić-raspudićevske “udruge koje se bave humanitarnim obrazovnim i zdravstvenim radom”, a koje bi prema ovoj dvojici u smislu raspodjele sredstava za rad trebalo “ostaviti na miru”, u različitim su oblicima, pod uvjetom vlastite apolitičnosti, postojale su u svim autokratskim sistemima, od Titovog preko Tuđmanovog – a budućnost im, očito ne bi bila ugrožena niti u nekom budućem Karamarko-Planinić-Raspudićevom autokratskom sustavu. Kojim bi udrugama u takvom sustavu bila ugrožena budućnost?
Raspudićevim riječima kazano: “Onima koje su u prostoru ideologije i parapolitke”. Drugim riječima, onima koje aktivno doprinose vrijednosnom pluralizmu i zalažu se za njega, pod uvjetom, dakako, da funkcioniraju izvan, ili nasuprot, ideološkog kišobrana koji bi se kao dominantan mogao (ponovo) otvoriti nakon 8. studenoga.
Dok je u emisiji Peti dan iz Izvještaja o financiranju projekata i programa organizacija civilnog društva čitao “skandalozne” podatke o ukupnom trošku od 1,2 milijarde kuna za tzv. civilno društvo, Raspudić je preskočio napomenuti da se približno 60 posto toga iznosa izdvaja za: “Potporu osobama s invaliditetom, osobama s posebnim potrebama i socijalno ugroženim skupinama” (22 posto); “Sport” (21 posto); “Zaštitu i promicanje kulture, kulturnih i povijesnih dobara te očuvanje prirode” (18 posto). Pritom je opravdana intervencija Rade Borić u istoj emisiji, da država ustvari financira usluge koje bi, kao deklarativno socijalna država, sama trebala organizirati – ali bi ju, uglavnom zbog vlastite ležernosti prema trošenju javnih sredstava, daleko skuplje koštalo.
S druge strane, udrugama koje se bave “ideologijom i parapolitkom”, odnosno koje okupljaju “profesionalne borce, najčešće za tuđa prava”, ili prema riječima iz Strategije za razvoj civilnog društva: onima koje “zastupaju različite vrednote” prema istom izvještaju pripada: “Demokratizacija, razvoj civilnog društva i volonterstva, jačanje socijalne kohezije, razvoj filantropije” (oko 7 posto); “Zaštita i promicanje ljudskih prava” (oko 1 posto) Zaštita okoliša i održivi razvoj (oko 1 posto). Ukupno oko 9 posto.
Vidljivo je pritom da Izvještaj sve udruge, od GONG-a do NK Dinama, smatra civilnim društvom, što promašuje čak i tumačenje citirano iz Strategije. No prihvatimo li da civilno društvo sačinjavaju sve udruge – od sportskih, preko humanitarnih i karitativnih, zdravstvenih itd. pod uvjetom da ne postavljaju političke zahtjeve, one koje se bave afirmacijom NATO-pakta i EU-a Hrvatske vojske, zastupanjem interesa pravih ili lažnih žrtava rata, kulturom pod uvjetom da je politički neupitna i neproblematizirajuća, udruge u tehničkoj kulturi, planinare i izviđače, znanstvene zadruge, udruge koje djeluju u privrednim i sličnim područjima, u turizmu itd, itd, itd – one koje se Raspudiću, Planiniću i Karamarku ne dopadaju trebalo bi nazvati nekako drugačije i naglasiti da su upravo to one po čijem radu i po poticanju čijeg rada se prepoznaju demokratičnost i otvorenost nekog političkog sustava ili vlasti.
E sad, kako se troši tih cca. 9 posto?!
Raspudić se negdje na ovom mjestu svojega monologa prešaltava s GONG-a na neprofitne medije, pa nam odgovor na gornje pitanje “ilustrira” slikom s područja njihova rada: “Ako je dobio tristo tisuća kuna, zašto plaća tekstić 300 kuna? Gdje je razlika novca? Ogromnu diskrepanciju vidim između toga koliko ljudima plaćaju honorar za autorske tekstove i koliki novac dobivaju. O novcu je riječ. Gdje je lova? Gdje je razlika novca?”
Odgovor je toliko sam po sebi jasan da pitanje nije ni trebalo postavljati: razlika novca u džepu je potpisnika ovih redaka. Koji će se, po uzoru na Milorada Dodika, koji mu je i inače životni uzor, samoprijaviti kaznenom sudu, uvjeren u pozitivan ishod grandioznog korupcijskog procesa.
Raspudić nikada nije, ili se pravi da nije, vidio financijski izvještaj neke udruge o utrošku sredstava dobivenih na javnim natječajima – pa ako nije, trebalo je da ga pogleda prije nego javno postavlja pitanje “gdje je razlika novca”. Vrlo je izvjesno da prostor kriminala u financiranju udruga postoji, i da se nalazi u raspolaganju sredstvima koja se dijele bez natječaja, ili gdje su natječaji netransparentni, ali Raspudić u taj prostor ne ulazi, jer dobro zna da na koga bi u njemu naišao. Naišao bi (i) na vlastitu ideološku rodbinu.
Proanalizirajmo još malo taj “klik” koji je Raspudića usmjerio s “enđio-mafije” općenito, na “enđio-mafiju” neprofitnih medija. U ukupnoj masi od 1,2 milijarde kuna koje se raspodjeljuju različitim udrugama, neprofitnim medijima, naime, pripadne oko 0,8 posto toga iznosa. Kako to da Raspudić nisu suspektni, primjerice, Zdravko Mamić, VIP-gost na svečanoj inauguraciji predsjednice Republike koji je udruge Hrvatski nogometni savez i Dinamo pretvorio u svoje vlasništvo, niti Milan Bandić koji podobnim mu udrugama mimo natječaja dodjeljuje javni zagrebački novac šakom i kapom, ne tražeći pritom apsolutno nikakve izvještaje, pa tako niti financijske? Jasno – ni jedan ni drugi ni treća definitivno nisu zastupnici “lijevo-liberalne ideologije”. Već ideologije “‘ko je jamio – jamio je”, tog važnog doprinosa pluralizmu civilnog društva u Hrvatskoj, koju će ideologiju nakon 8. studenog, prođe li sretno, trebati još malo financijski ojačati.
U prilog tvrdnji da na natječajima za dodjelu sredstava neprofitnim medijima Ministarstvo kulture financira isključivo medije ideološki bliske aktualnoj Kukuriku-vlasti, Raspudić je iz naftalina izvukao slučaj Tomislava Galovića koji se, Raspudićevim riječima rečeno: “Sprdao i u par sati izmislio internetsku domenu, medij, i posl’o, i dobio puno veće ocjene nego neki postojeći mediji, ali koji nisu podobni. Pokazalo se da članovi povjerenstva nisu ni pogledali te portale nego su vidjeli imena, ‘neki naši’, kao, ‘surađuju’, pa evo sredstva, evo lova.”
Odgovoreno mu je (od strane Deana Dude u istoj emisiji) da Galović svoj “virtualni” medij bijaše prijavio u kategoriji start-upova, koja je, daklem, bila otvorena za medije koji još nisu startali. To je istina, ali ne potpuna. Naime, Zakon o elektroničkim medijima nalaže svakom nakladniku portala da prije prve objave prijavi svoj portal u odgovarajući registar koji vodi Vijeće za elektroničke medije (čl. 80. ZEM-a). Kada bi se Ministarstvo kulture držalo zakonske odredbe i unaprijed eliminiralo iz natječaja prijavljene portale koji nisu uvedeni u taj registar, “slučaj Galović” ne bi se dogodio. Ali Ministarstvo se ne drži Zakona i stoga je bez daljnjega odgovorno za “slučaj Galović”. Drugim riječima, i Galoviću i Raspudiću ovdje je sa službenog mjesta bila pružena prilika da ubodu zrno.
Sam Galović upriličio je prošli tjedan u HND-ovu Press klubu okrugli stol na temu natječaja Ministarstva kulture za neprofitne medije. Najopsežniji izvještaj objavio je upravo Galović, pa osvrnimo se ukratko i na neke od teza ponuđenih za tim stolom.
Prije svega, u postupcima raspodjele javnih sredstava ne vrijedi presumpcija nevinosti, što znači da su svi – od ministra i službenika u ministarstvu, preko članova i članica stručnih komisija do subjekata na čiji račun sredstva na kraju sjednu – dužni dokazivati da imaju čiste ruke. Galovićevo, ili bilo čije “njuškanje” po tom terenu potpisnik ovih redaka bez zadrške podržava, jer služi nekakvom javnom provjetravanju čak i onda kada su pretpostavke besmislene.
Oni pak, kojima je iz principijelnih razloga stalo do unapređenja procedura natječaja za potporu radu (neprofitnih) medija, pa i civilnog društva u cjelini, dakle koji ne potežu pitanje transparentnosti samo onda kada se pronađu oštećenima, trebali bi, između ostalih pitanja, postaviti i pitanje mogućnosti zaštite interesa sudionika natječaja i javnih poziva za udruge, pa tako i neprofitne medije. U tim postupcima odnedavno je izrijekom onemogućena tužba Upravnom sudu: u ožujku 2015. godine Vlada je donijela još jedan dokument neprobavljivog naziva – Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja projekata i programa od interesa za opće dobro koje provode udruge. Uredba je propisala da je “postupak dodjele financijskih sredstava udrugama akt poslovanja” i da se “ne vodi kao upravni postupak”, te da se “na postupak prigovora ne primjenjuju odredbe o žalbi kao pravnom lijeku u upravnom postupku, nego se postupak utvrđuje uvjetima natječaja”. Ako je netko oštećen, što mu stoji na raspolaganju? “Možebitne nepravilnosti prijavljuju se voditelju financijskog upravljanja i kontrola imenovanog od strane čelnika davatelja financijskih sredstava i Ministarstvu financija, odnosno o njima se obavještava Ured za udruge”, određuje Uredba. Novouspostavljene mehanizme tek treba testirati, ali uočljivo je da npr. Ured za udruge nema nikakve ovlasti za sankcioniranje ili poništavanje natjećčaja u slučaju ustanovljenih nepravilnosti.
A činjenica da igrom političke volje ili klanovskih razračunavanja neki neprofitni medij (ili organizacija civilnog društva) teoretski može biti lišen(a) potpore, dočim obrana od toga gotovo da ne postoji, doista bi trebala zabrinuti one koje uistinu zanima javni interes.
Preostale teze koje poput prašine lebde javnošću nakon objave rezultata ovoga natječaja, pa su isto tako lebdjele i u HND-ovu Press klubu prošle srijede i Petim danom prošli petak, lako je pobiti ili prokomentirati u tri riječi. Krenimo redom:
Prva teza glasi da bi, na natječaju koje provodi Ministarstvo kulture, trebali biti zastupljeniji/uspješniji mediji koji se primarno bave kulturom; program potpore neprofitnim medijima pokrenut je još 2006. godine, i to u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva. Tek 2013. godine prebačen je u Ministarstvo kulture. U samom Ministarstvu kažu da je “program podrške neprofitnim medijima nastavak, s povećanim sredstvima, višegodišnje prakse Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva”. Dakle, ne postoje nikakvi razlozi da program potpore neprofitnim medijima, (neopravdano) mijenjajući svojega nositelja, promijeni i svoj sadržaj. Uostalom resor Ministarstva kulture obuhvaća medije kao takve, a ne samo medije posvećene reduktivno shvaćenoj “kulturi” – a za medije u reduktivno shvaćenoj “kulturi” namijenjen je drugi natječaj istoga tijela, onaj za Javne potrebe u kulturi (na kojem, pak, najviše potpore ostvaruju i neki mediji koji se gotovo uopće ne bave kulturom, što je jedna u nizu kontradikcija u radu Ministarstva).
Druga teza glasi, vratimo se Raspudiću, da su na natječaju protežirani “(liberalno-)ljevičarski” mediji; programi podrške neprofitnim medijima zaista bi se sadržajno trebali fokusirati na ono za što se može reći da (formalno) predstavlja vrijednosni konsenzus društva, a to su “vrednote” popisane u 3. članu Ustava, kojima bi se moglo dodati još nekoliko “vrednota” koje je moguće izvesti iz Ustava, poput obrazovanja ili kulture. Kad bi se “desničarski” mediji uspjeli uklopiti u taj sadržajni/vrijednosni okvir, bio bi to znatan doprinos kultiviranju hrvatske desnice.
Treća teza glasi da su mediji u kulturi čiji su nakladnici trgovačka društva zakinuti u programu potpore neprofitnim medijima kojim upravlja Ministarstvo kulture; radi se, ponavljamo, o natječaju za neprofitne medije, koji je pokrenut i godinama vođen unutar Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, u koju trgovačka društva nikada nisu mogla imati pristup. Trgovačka društva i drugi ne-neprofitni subjekti u kulturi imaju svoje niše, kojima vjerojatno ne mogu biti posve zadovoljni, no kojima neprofitni subjekti nemaju pristup. Ako njihovi vlasnici žele pristup fondovima za neprofitne medije, neka osnuju udrugu – kao što neki i pokušavaju, premda više no traljavo.
Četvrta teza glasi da postoje “mediji trećeg sektora” koje čine neprofitni mediji i “mali” mediji koji ne ostvaruju profit; Zakon o elektroničkim medijima ne poznaje “medije trećeg sektora”, pa zato HURIN i NUT, koji uz pomoć Vijeća za elektroničke medije, koje bi trebalo provoditi taj Zakon, nemaju nikakve osnove da na nedavno održane opatijske Dane elektroničkih medija pozivaju njihove “predstavnike” kao supstitut za predstavnike onih medija koje Zakon poznaje, a to su neprofitni mediji. Isto vrijedi i za organizatore spomenute tribine u Novinarskom domu. “Medij trećeg sektora” možda može poslužiti kao interpretativna kategorija u sociologiji medija, ali VEM i HND bi se, radi razbistravanja situacije, u suorganizaciji svojih manifestacija trebali držati važećih zakona i službene terminologije koju oni propisuju.
Peta teza glasi da je za program potpore neprofitnim medijima koji se vodi pri Ministarstvu kulture zaslužno par mlađih ljudi u tom Ministarstvu, okupljenih u njegovu sektoru za medije. Faktografska netočnost po kojoj bi ti mlađi ljudi bili stanovita “greška sistema” vidljiva je u činjenici da je Milanovićeva vlada na jednoj od svojih prvih sjednica, održanoj 20. prosinca 2012. godine, donijela dokument svejednako neprobavljivog naziva, Uredbu o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2013. godinu. U toj uredbi, donesenoj mjesecima prije formiranja sektora za medije i prije nego što su “mlađi ljudi” uopće mogli sanjati da će raditi u njemu, osigurane su pretpostavke za znatnije financiranje neprofitnih medija, a program potpore je iz NZCD-a prebačen u Ministarstvo kulture. Dokument je još za vladavine Jadranke Kosor pripremio Vladin Ured za udruge, kojemu, dakle, primarno pripadaju inicijalne zasluge za njegove dobre i loše strane. Koliko god bi bilo romantično misliti da polje medijskih subverzija ore nekoliko mladih diverzanata, vješto ubačenih u okoštalo tijelo državne vlasti. Kao u nekoj revolucionarnoj pjesmi.