Rusija protiv NATO-ove operacije Gladio 2.0: Turski džihad od Kine do Sirije

Kako bi razumjeli što se danas događa na geopolitičkoj globalnoj sceni, morate razumjeti što se događa na toj istoj sceni zadnjih 100 godina jer se zapravo malo toga promijenilo.

Američko Carstvo je jedina (i “najveća”) svjetska supersila barem od kraja 2. svjetskog rata. Jednom kad je Carstvo ugrabilo taj položaj, nije ga namjeravalo ispustiti iz svojih ruku. Rat u periodu 1939.-1945. je trebao uništiti Rusiju, ali ruska domišljatost i otpornost, te Staljinova iznenađujuća neovisna crta, natjerali su Carstvo da prihvati podjelu svijeta na “Istok” i “Zapad”. Čim su se povukle linije, međutim, Carstvo je odaslalo svoje agente da nastave i završe proces globalnog osvajanja.

Osim nekoliko očitih vojnih haranja SAD-a (Koreja, Vijetnam, čudna velika premoć u Latinskoj Americi), Carstvo se prvenstveno pouzdalo u tajne operacije kako bi proširilo svoju kontrolu. U zapadnoj Europi – jako vrijednoj figuri na “velikoj šahovskoj ploči” – Američko Carstvo je uspostavilo “pozadinske” sačinjene od paravojnih skupina različitih pozadina i povezanih s desničarskim, fašističkim ideologijama. Objašnjenje za “miniranje” Europe skrovištima oružja i luđacima koji su uvježbani za sabotaže i krvava pustošenja je bilo da, u slučaju sovjetske invazije i okupacije Europe, “borci pokreta otpora” čine prvu liniju Zapada u dolazećem ratu sa Sovjetima.

Te skupine su napravljene i financirane u sklopu “Trumanove doktrine” koja je jamčila “potporu slobodnim narodima koji se odupiru pokušajima podjarmljivanja od naoružanih manjina ili vanjskih pritisaka“. Sovjetska invazija nikad nije bila opcija, naravno, i tako se ta “potpora” pretvorila u CIA-ino financiranje, obučavanje i naoružavanje manjinskih skupina koje su koristile ekstremno nasilje kako bi “ispravile” svako političko ili društveno europsko skretanje “ulijevo”, ili sve što se protivilo interesima Carstva. U svoje slobodno vrijeme, mnoge od tih skupina su se uključivale u šverc oružja i droge, te drugo reketarenje, od čega je velik dio također bio pod kontrolom CIA-e i drugih zapadnih obavještajnih agencija.

Taj aspekt Trumanove doktrine je bio početak, u njegovom pravom smislu, američke tajne vanjske politike Države nacionalne sigurnosti, koja obuhvaća veliki dio sveukupne vanjske politike SAD-a tijekom zadnjih 70 godina. Većina detalja te vanjske politike se drži u tajnosti ne samo od američkog naroda, nego također od većine američkih političara. U prosincu 1947., direktiva 4-A Odbora za Nacionalnu sigurnost (NSC) SAD-a “tajno je ovlastila CIA-u da izvodi ove službeno nepostojeće programe i da ih provede u djela” na takav način da je “isključila Kongres SAD-a i javnost iz svake rasprave o tome treba li se pristupiti psihološkom ratovanju u inozemstvu.”

Da, “Hladni rat” je završio 1991., ali hegemonski nagon za “obuzdavanjem” Rusije (i Kine) nije. Padom Berlinskog zida i ruskim “pridruživanjem zajednici civiliziranih naroda”, postojala je opasnost da izbije svjetski mir. Slučajno (ili ne), iste te godine operacija Gladio je dospjela pred oči javnosti kada je nekoliko parlamentarnih istraga diljem zapadne Europe potvrdilo njeno postojanje, prijeteći toj cijeloj podloj prijevari potpunim razotkrivanjem, ali cijela stvar je uskoro zakopana prvom američkom invazijom na Irak. Umjesto da ih se raspusti jer im je svrha postojanja postala zastarjela, tijekom 1990-ih mreže Gladio-a se podiglo na sljedeću razinu.

“Komunistička zavjera za osvajanje svijeta” se više nije mogla održati kao ideološki udarni ovan kojim se Europu i Rusiju držalo odvojenima (i opravdavalo imperijalnu ekspanziju SAD-a diljem cijelog planeta), pa je bila potrebna nova “anti-ideologija”. Do tada, zapadne su obavještajne agencije uvježbavale paravojne skupine da navuku “ljevičarske boje” i obave podrivačka djela – podmetanja bombi, ubojstva, ometanja glasovanja – kako bi okrenule javno mnijenje u korist antikomunističkih (posebice, antiruskih), nacionalističkih, tipa zakon-i-red, Washingtonu poslušnih stranaka i vlada.

Nastavljajući dalje, oni će proširiti i razviti uspješan projekt mudžahedina 1980-ih u Afganistanu kako bi unovačili, uvježbali, naoružali i financirali paravojske u “džihadističkih haljama”, koje će potom voditi prema činjenju terorističkih zlodjela (ili povezivanju s njima) koja su se izvršavala pod crnom zastavom “globalnog džihadizma”, umjesto pod crvenom zastavom ruskog komunizma. I dok je prva verzija bila ograničena u svom obimu jer se “komunizam” povezivao sa sve manjim i manjim brojem zemalja, operacija Gladio 2.0 je posve otvorila teren jer je islam prisutan, i može se raširiti, na puno većem geografskom području; geografskom području koje je uključivalo Rusiju i bivše republike Sovjetskog Saveza u srcu “Svjetskog otoka“.

Turska: podružnica u potpunom vlasništvu CIA-e od 1945. godine

Gladak prijelaz s operacije Gladio na Gladio 2.0 najbolje oslikava članica NATO-a Turska koja ima prednost nad ostalim članicama NATO-a u ovoj novoj zapadno obavještajnoj “igri” jer sadrži veliko muslimansko stanovništvo i strateški je pozicionirana za ograničenje ruskog pristupa i utjecaja na Sredozemlje i Bliski istok. Turski ogranak tajnih CIA-inih operacija Gladio je započeo 27. rujna 1952., kada je osnovana taktičko mobilizacijska skupina (STK) (odjel za posebne operacije unutar turske vojske) uz odobrenje brigadnog generala Danişa Karabelena iz turskog Vrhovnog odbora za nacionalnu obranu. Karabelen je bio jedan od šesnaest vojnika (uključujući Alparslana Türkeşa) koji su bili poslani u Sjedinjene Države 1948. godine na uvježbavanje u specijalnom ratovanju (ubojstva, podmetanje bombi, itd.). Tijekom njihove obuke, CIA je direktno unovačila nekoliko od njih.

1965. godine ovi isti ljudi su činili jezgru turskog Odjela za specijalno ratovanje, koji je zamijenio STK. Tijekom 1970-ih, General Kemal Yamak je vodio Odjel za specijalno ratovanje. U svojim memoarima, Yamak je iznio tvrdnju da su Sjedinjene Države izdvojile otprilike milijun američkih dolara za oružje toj skupini. CIA-ina organizacija unutar Turske je u stvarnosti bila paralelna vlast ili “država u sjeni”, i tek kad je Yamak pitao tadašnjeg premijera Bülenta Ecevita za više novaca za svoje operacije ovaj je zapravo saznao za postojanje te operacije. Ne želeći otkriti svojim ministrima da se uopće ne može govoriti o stvarnom suverenitetu Turske, Ecevit je predložio da organizacija potraži pomoć od Europe. Tako je Yamak kontaktirao generale iz Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, od kojih je dobio pozitivan odgovor.

1992. godine taj Odjel za specijalno ratovanje su preimenovali u “Zapovjedništvo specijalnih postrojbi”, iako CIA nastavlja velikim dijelom upravljati njime sve do današnjeg dana.

Istovremeno s ovim potpunim prevratom turske vojne hijerarhije, CIA je također započela s financiranjem turske civilne obavještajne agencije – “Nacionalne obavještajne organizacije” – u kojoj je održavala određen kadar krtica, prema priznanju iz 1977. njenog bivšeg zamjenika direktora – i CIA-inog novaka – Sabahattina Savasmana.

Infiltrirajući se u civilnu i vojnu obavještajnu infrastrukturu Turske, CIA je potom gledala kako također kooptirati turski politički i civilni život. Tijekom 1960-ih, pod američkim vodstvom, jedan od gore spomenutih 16 vojnika, Alparslan Turkes, ustanovio je “civilne” Udruge za borbu protiv komunizma, te financirao ultra desničarsku Stranku nacionalnog pokreta (MHP). MHP je slijedila fanatičnu panturkijsku ideologiju koja je pozivala na odcjepljenje velikih dijelova Sovjetskog Saveza pod zastavom ponovno rođenog Turskog carstva. Ta se ideologija, naravno, savršeno slagala s ideologijom “hladnog rata” SAD-a koja je bila usmjerena na napadanje Sovjetskog Saveza, i CIA je očigledno bila zainteresirana za njenu promociju, iako je njihov zadatak bio relativno jednostavan s obzirom da su Turkes i njegove kohorte bili također entuzijastični podržavatelji Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata, koji je također pokušao potkopati sovjetsko jedinstvo pod zastavom panturkizma.

Paravojno krilo MHP-a (danas treće najveće političke stranke u Turskoj) se naziva “Sivi vukovi”. Tijekom 1960-ih, Turkes je osnovao preko stotinu kampova diljem Turske gdje su članove ideološki i paravojno obučavali CIA-ini agenti, uključujući i jednog bivšeg člana nacističkog SS-a. Taj je sustav bio analogan stotinama “medresa” koje su bile osnovane CIA-inim novcem u svrhu obuke džihadističkih ekstremista u Afganistanu i na drugim mjestima. Često iza paravana “kulturnih” i “sportskih” organizacija, Sivi su vukovi u Turskoj izvodili pucnjave i podmetanja bombi protiv ljevičara i liberalnih aktivista, novinara, sudaca, Kurda i svih ostalih za koje se bilo procijenilo da predstavljaju prijetnju američkoj kontroli nad Turskom. Ubijeno je preko 6000 ljudi.

Radeći s Nacionalnom obavještajnom organizacijom koju je kontrolirala CIA, Sivi su vukovi bili upleteni u nekoliko državnih udara u Turskoj i u barem jedan puč u Azerbejdžanu 1995. godine. Upravo nakon tog državnog udara 1995., Azerbejdžan se “otvorio” zapadnom kapitalu i, prema riječima istraživačkog novinara Grega Palasta, postao “Republika BP-a” (British Petroleum). Sivi vukovi su se ujedno borili protiv ruskih vojnika kao posredničke snage za NATO u oba Čečenska rata, a 15 000 “Sivih vukova” se borilo na strani Azerbejdžana u Ratu u Gorskom Karabahu (1988. – 1994.) protiv Armenije (još jedan posrednički rat SAD-a osmišljen radi provociranja Rusije).

S njihovom fanatičnom “panturkijskom” ideologijom, Sive se vukove, nedavno, dobro upotrijebilo u CIA-ine svrhe u najdaljim krajevima njihovog “Turskog carstva”. Zadnjih godina, Stranka Sivih vukova Istočnog Turkestana se pojavila u kineskoj zapadnoj provinciji Xinjiang, navodno kao podrška turkofonoj ujgurskoj nacionalnoj manjini, od kojih su neki bili potaknuti prihvatiti “džihad”. 1. ožujka 2014. godine, osam ovih Ujguraca je poklalo 33 osobe na željezničkom kolodvoru u južnokineskom gradu Kunmingu. Pronašli su ih s rukom obojenom zastavom Istočnog Turkestana, a rekli su da su htjeli otići u inozemstvo pridružiti se “džihadu”, ali bez dokumenata kako bi napustili Kinu odlučili su se na domaći ubilački pohod.

U srpnju ove godine tajlandske vlasti su zaustavile preko 100 Ujguraca na njihovom putu da se pridruže časnom “CIA-hadu” u Siriji (preko Turske), te ih vratile u Kinu. To je jako zasmetalo State Departmentu SAD-a – toliko im je zasmetalo, zapravo, da je u kolovozu eksplodirala bomba u jednom hramu u Bangkoku, pri čemu je stradalo 20 osoba, većinom kineskih turista. Glavni osumnjičeni je pobjegao u Tursku. Uhitili su suučesnika bombaša i kod njega otkrili 11 turskih putovnica. Za podmetanje bombe se sada sumnjiči Sive vukove koji su to napravili u ime osvete za prethodnu tajlandsku deportaciju osumnjičenih ujgurskih terorista natrag u Kinu umjesto da su im dopustili nastavak puta do Turske i potom do Sirije.

Na mirnodopskoj humanitarnoj sceni, američke vlasti “ulažu sve” kako bi stvorile i financijski podupirale (putem mreže NED) Svjetski ujgurski kongres (2004.), političko (umjesto vojnog) oruđe koje je specifično osmišljeno kako bi stvorilo pritisak na kinesku vlast.

No, napadi u Kunmingu i Bangkoku su vjerojatno samo priprema za ono što tek dolazi. To je razlog zašto Rusija pokušava ugušiti stvorenje u njegovoj kolijevci u Siriji. I to je razlog zašto je Rusija izvela najveće vojne vježbe koje smo vidjeli od kraja Hladnog rata – 100.000 vojnika diljem 6000 km južne Rusije – koje su se održale u rujnu samo nekoliko dana prije nego što je Putin započeo odlučno i žestoko bombardiranje terorista u Siriji, i koje su simulirale “međunarodnu prijetnju koja dolazi iz središnje Azije.”

Postoji dosta dokaza koji govore o postojanju velike operacije prebacivanja kineskih ujgurskih boraca od strane SAD-a/NATO-a iz Xinjianga u Tursku i potom u Siriju, a onda ponovno natrag kako bi donijeli “džihad” u zapadnu Kinu. Prema Al Mayadeen, podružnici novinske agencije koja se nalazi u Bejrutu, napuštena sela u sjevernoj Siriji se nedavno naseljavaju obiteljima muslimanskih kineskih Ujguraca. Ti Ujgurci, prema izvješćima, ulaze u tu zemlju, zajedno sa svojim ženama i djecom, kako bi se borili zajedno s Al Nusrom (koja se prije zvala Al Qaeda) i ISIS-om/DAIŠ-om protiv sirijskih vlasti. Osim što omogućuju kadar boraca obučenih u borbi koje se šalje natrag u Kinu, pritok “turkijskih” Ujguraca na sjever Sirije je vrlo vjerojatno pokušaj turskih vlasti u naseljavanju tog područja “Turcima”, prije potencijalnih “mirovnih pregovora” o mogućoj budućoj podjeli Sirije.

S ovo malo pozadine, pogledajmo prikaz osobe koja se pojavila na fotografiji praktički odmah nakon obaranja ruskog vojnog zrakoplova Su-24, istog čovjeka koji je tvrdio da je zajedno sa svojim prijateljima pucao i ubio ruskog pilota, i koji je također odgovoran za napad na ruski spasilački helikopter u kojem je poginuo još jedan ruski marinac, antitenkovskim projektilom TOW kojima ih opskrbljuje SAD:

Ta se osoba zove Alparslan Celik; stoji ispred zastave “Istočnog Turkestana” i pozdravlja službenim pozdravom “Sivih vukova”. On nije Sirijac, on čak nije ni sirijski Turkijac; on je samo običan Turčin, sin bivšeg gradonačelnika istočnoturskog grada iz redova MHP-a.

Sa svim ovim iznešenim, evo nekoliko (možda retoričkih) pitanja:

• Je li to bila samo slučajnost da su se članovi ove dugoročne turkijske paravojne skupine koju sponzorira NATO, s direktnim vezama s nedavnim terorističkim zločinima u Kini i Tajlandu koji se povezuju s Turskom, našli na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi ubili ruskog pilota koji se katapultirao iz pogođenog vojnog zrakoplova?
• Je li to bila samo slučajnost da su se, za svega nekoliko sati, reporteri Fox Newsa i CNN-a našli na licu mjesta kako bi intervjuirali tog turskog “Sivog vuka” i emitirali scene njegovog likovanja u vezi ubojstva ruskog pilota, čime su gurnuli tursko-ruske odnose preko točke iza koje više nema povratka?
• Je li to samo slučajnost da je ovo drugi put u zadnjih godinu i pol dana da nečlanica EU-a na ruskoj granici doživljava da se njeni odnosi s Rusijom unište zbog obaranja zrakoplova (prošli put MH17) i obećanja o ulasku u EU?
• Može li se stvarno smatrati slučajnošću da je netko, samo nekoliko dana prije najavljenog puta turskog premijera u Bruxelles na razgovore o dobivanju pomoći u iznosu od 3 milijarde eura za zbrinjavanje izbjeglica i ubrzanju dugo očekivanog turskog ulaska u “elitni” klub EU-a, srušio ruski bombarder iz Turske, natjeravajući turske vlasti da kažu da su one odgovorne za taj događaj i na taj način uništavajući njihove odnose s Rusijom?

Mislim da ne. Svatko mora izabrati stranu, čini se, a nekim ljudima treba mali poticaj.