Dok aktivisti u Parizu i širom svijeta prosvjeduju pod parolom “Jedan svijet – jedna borba”, političari kao da zasjedaju pod parolom “Jedan svijet – jedna propast”, neuvjerljivo izražavajući zabrinutost za sudbinu Planeta i ne čineći ništa po tom pitanju. Zoran Milanović i Republika Hrvatska savršeno se uklapaju u to.Usprkos svim aktualnim ratovima i terorističkim napadima, izbjegličkim valovima i krizama, poplavama i požarima, predizbornim kampanjama i izborima te drugim užasima, a i usprkos rijetkim dobrim vijestima koje su obišle Planet – najizglednijim kandidatom za “događaj 2015. godine” s pravom se smatra Konferenciju o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda, koja se održava u Parizu od 30. studenoga do 11. prosinca 2015.
Činjenica da su se na jednom mjestu, oko jedne teme, okupili predstavnici više od 190 svjetskih država, među kojima je i više od 130 predsjednika država i vlada, sama po sebi ne bi bila dovoljna za kandidiranje ovog okupljanja za “događaj godine”. Ono što čini važnim pariški samit je to što se na njemu, bez imalo pretjerivanja, odlučuje o sudbini čovječanstva i Zemlje. Oni koji imaju moć da usmjeravaju svjetska kretanja ponovno imaju priliku da iskoriste svoju moć i omoguće promjene koje bi usporile globalnu ekološku eroziju i spriječile globalnu ekološku kataklizmu.
Od UN-ove Konferencije o okolišu i razvoju 1992. Godine u Rio de Janeiru i prvog COP-a (Conference of Parties) 1995. u Berlinu, preko trećeg COP-a i famoznog Protokola iz Kyota 1997., do ovog pariškog COP-a 21, mnogo se toga zbivalo na planu diskusija o globalnim mjerama u borbi protiv potencijalno fatalnih klimatskih promjena, ali malo se toga učinilo. S obzirom na dosadašnje (ne)uspjehe, velika su očekivanja od pariškog skupa, ali još uvijek se, s obzirom na ozbiljnost situacije, postavljaju skromni ciljevi. Donekle smanjiti emisije CO2 do određene godine, donekle smanjiti porast temperature do određene godine… donekle spasiti Zemlju – tako zvuče ciljevi “Pariza 2015.”. Budimo skromni: kada bi se to u Parizu dogovorilo i kada bi se zaista nadalje radilo na tome, to bi bio obećavajući pomak.
Može li se vjerovati proklamacijama o spašavanju Planeta onih koji ga permanentno, pa i ovog časa, uništavaju na velikoj i maloj skali? I kakav je to humanizam u onih koji bi da spašavaju čovječanstvo dok istovremeno provode, podržavaju ili potiču masovna ubojstva – lokalno, regionalno ili globalno?(Foto: Ian Langston, Epa/Hina)No, poznavajući aktere ovakvih razgovora i dogovora, teško je gajiti čak i skromni optimizam. A to nije samo uobičajeni pesimizam građana svijeta, koji su se nagledali i naslušali raznoraznih obećanja i njihovih iznevjeravanja, nego stav koji se može potkrijepiti nekim činjenicama. Prvenstveno podsjećanjem na UN-ovu kopenhagensku Konferenciju o klimatskim promjenama (COP 15) 2009. godine, gdje su planovi za rješavanje klimatskih problema, slični današnjima, doživjeli debakl, i to do te mjere da je filozof Peter Sloterdijk ustvrdio da 21. stoljeće nije počelo s 11. rujnom 2001. u New Yorku, nego s 19. prosincem 2009. u Kopenhagenu, jer tada se u punom svjetlu pokazao “promašaj globalne vladavine”: “Raskrinkana je čitava sfera politike; sve što se pretvaralo da je vlast od tada nadalje počelo se činiti kao jedan šuplji ancien régime. Nakon Kopenhagena živimo u jednoj predrevolucionarnoj situaciji novog tipa. U cijelom svijetu građani će tražiti sigurnost pred svojim vladama.” Sloterdijk je možda, u svom stilu, malo pretjerivao u “svjetskopovijesnim” zaključcima, ali ipak nije bio daleko od istine, jer svjetsko stanovništvo podjednako treba zaštitu od klimatsko-ekoloških katastrofa i od ovakvih klimatsko-ekoloških političara.
Fenomenologija ekološke krize pod vidom klimatskih promjena prouzročenih ljudskim faktorom, odnosno CO2-ekonomijom (industrijom, politikom i načinom života), zastrašujuća je. UN-ov Ured za smanjenje rizika od katastrofa (UNISDR) iznosi podatak da je u proteklih dvadeset godina više od 600 000 ljudi poginulo, a više od četiri milijarde ljudi na druge načine nastradalo zbog ekoloških nesreća koje se pripisuju klimatskim promjenama. Učestale riječne poplave, porast razine mora koji ugrožava mnoge naseljene otoke, širenje pustinja, presušivanje izvora pitke vode i smanjivanje površina obradive zemlje, nepodnošljive temperature i razine zagađenosti zraka – neki su od fenomena s kojima se ljudi diljem svijeta danas suočavaju, a u budućnosti bi to moglo postajati i mnogo gore. Ekološke izbjeglice i ekološki ratovi nisu više samo stvar futurističkih nagađanja. Meteorolog i oceanograf Mojib Latif i ekonomist Dennis Snower ne čine se paranoičnima kad kažu da rastući terorizam i sve veće izbjegličke valove možemo smatrati prvim naznakama “ekonomskih, društvenih, a možda i vojnih napetosti koje se može očekivati u svijetu koji je sve više pogođen klimatskim promjenama”, jer “nestašica vode i toplinski valovi, kao i odgovarajuće ugrožavanje regionalne prehrambene sigurnosti, bit će praćeni međunarodnim krizama i konfliktima”. A poznati ekološki i politički publicist George Monbiot u svom nedavnom članku poziva se na jednu studiju iz časopisa Nature Climate Change, u kojoj se predviđa porast temperatura u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Kuvajtu, Iraku i Iranu preko granica koje čovjek može preživjeti, te zaključuje: “To mi ne zvuči kao formula za mir na Zemlji”.
Skeptici će to, vjerojatno, proglasiti pretjerivanjem na razini činjenica i pretjeranim strašenjem ljudi. No, s jedne strane, velika većina istraživanja nezavisnih od političkih institucija i korporacijskih sponzora, govori u prilog ovakvim crnim prognozama, a s druge strane, za etičko i političko promišljanje i djelovanje izuzetno je važna tzv. heuristika straha, koju je kao koncept uveo filozof Hans Jonas u svojoj, 1979. godine objavljenoj knjizi Princip odgovornost, gdje kaže da će nam “tek unaprijed sagledano razaranje čovjeka pomoći da dođemo do onog pojma čovjeka koji treba sačuvati od razaranja” te “da nam je potrebno to ugrožavanje čovjekove slike (…) da bismo u strahu od toga sebi osigurali jednu istinsku sliku čovjeka”. Prema Jonasu, “heuristika straha sigurno nije posljednja riječ u traganju za dobrim, ali je ipak veoma korisna prva riječ.”
Umjesto etički konotirane i na spašavanje čovjeka i Zemlje usmjerene heuristike straha, političko-medijska mašinerija producira strah u svrhu pragmatične manipulacije. Ne bi nam smjelo promaknuti stapanje diskursa o klimatskim promjenama i pariškoj klimatskoj konferenciji s diskursom o terorizmu i pariškim terorističkim napadima. Stvaranje atmosfere straha u hijerarhijskim sistemima uvijek je bilo, pa je tako i sada, uvod u kresanje demokracije i slobode. Ironično, nema boljeg mjesta za ovaj i ovakav klimatski samit, u kojem se ne čuje glas “običnih građana” svijeta, od Pariza u kojem su policija, vojska i tajne službe trenutno na visini zadatka, u kojem je na snazi ograničenje ili zabrana javnih okupljanja, u kojem se na prosvjednike baca suzavac, a ekološkim aktivistima se pretresaju kuće i čak ih se stavlja u kućni pritvor. Umjesto rješavanja ekološkog izvanrednog stanja, konferencija se koristi za zaoštravanje političkog izvanrednog stanja, tako da nisu posve neosnovane sumnje da se i iza cijele “klimatske frtutme”, kako je artikuliraju i provode svjetski političari, zapravo kriju neki drugi interesi i planovi koji će se prelomiti preko leđa onih koji i inače dobivaju po leđima.
Ali da ne bismo dalje išli tragom “teorija zavjere”, zadržimo se na činjenicama i zapitajmo se: može li se vjerovati proklamacijama o spašavanju Planeta onih koji ga permanentno, pa i ovog časa, uništavaju na velikoj i maloj skali? I kakav je to humanizam u onih koji bi da spašavaju čovječanstvo dok istovremeno provode, podržavaju ili potiču masovna ubojstva – lokalno, regionalno ili globalno? Među dvjestotinjak država čiji predstavnici mudruju o budućnosti čovječanstva i Planeta desetak je onih koji posjeduju, uvećavaju i usavršavaju nuklearno naoružanje kojim se u času može uništiti život na Zemlji, a nekoliko drugih država bi im se u tome htjelo pridružiti. Spram toga, gotovo benigno djeluje podatak da se među brojnim sponzorima pariške konferencije nalaze i korporacije kojima ekologija, blago rečeno, nije ni na kraj pameti.
Nema sumnje: ono što svijetu treba jest globalna solidarnost, ali po strani od jalovih političkih proglasa i jednako jalovih akademskih i medijskih opravdanja te jalovosti. (Foto: UN.org) Spomenuti Monbiot – u svojoj kritici britanske vlade koja je, kao i druge vlade, “indiferentna prema životu i zaljubljena u smrt” – oštroumno je zaključio: “Gdje bi očekivao da vidiš oprez i obzirnost, tamo je požurivanje na akciju. Gdje bi očekivao da vidiš odlučnost i odrješitost, tamo je jedino neodlučnost i odgađanje. Kontrast između vladinog bavljenja sirijskom krizom i bavljenja klimatskim promjenama ne može biti veći. (…) Da su politički napori i izdaci posvećeni bombardiranju stranaca u posljednjih 25 godina bili namijenjeni svjetskim ekološkim problemima, sada se ne bismo suočavali s mnoštvom kriza. No, prag za bombardiranje uvijek je bio nizak, a prag za zaštitu živoga svijeta uvijek je bio visok.”
Nema sumnje: ono što, s obzirom na rečene probleme, svijetu treba jest globalna solidarnost, ali po strani od jalovih političkih proglasa i jednako jalovih akademskih i medijskih opravdanja te jalovosti. Solidarnost kao “obavezivanje za cjelinu, zajedničko jamstvo, zajednički dug”, kako upućuje Hauke Brunkhorst u svojoj knjizi Solidarnost, nije nešto što može nastati i ostati samo na “apstraktnoj” razini. Sve dok ne bude socijalne, ekonomske i političke pravednosti neće biti ni ekološke pravednosti; svijet će se urušavati i unutar sebe i općenito. Krug u kojem je socijalna, ekonomska i politička pravednost preduvjet pozitivnih promjena na ekološkom planu, a ekološko preživljavanje preduvjet socijalne, ekonomske i političke pravednosti, nije začarani, bezizlazni krug, nego čista logika međupovezanosti i međuovisnosti.
Čovječanstvu je, očito, teško doći do te razine svijesti, ali stvarnost bi nas mogla prisiliti na ubrzani prelazak na više razine svijesti. Sloterdijk u jednom svom tekstu, također vezanom uz propali svjetski klimatski susret u Kopenhagenu 2009., evocira metaforu Zemlje kao svemirskog broda (Spaceship Earth), koju je 1969. ponudio Buckminster Fuller, i kaže: “U međuvremenu smo shvatili da govor o Zemlji kao svemirskom brodu nije bijeg u poetsku neobaveznost u nedostatku preciznijih pojmova. Metafora ovdje predstavlja najviši oblik pojma. Njezina istina otkriva se u primjerenosti njezinih implikacija realnom stanju. (…) Zemlja kao svemirski brod nema izlaza, ni izlaza za nuždu, ni izlaza za normalne situacije.”
Mnogi su to već shvatili. Svjetski ekološki pokret, koji artikulira ideju “ekološke demokracije”, nije od jučer i sve je snažniji. No, bez obzira na njegovu snagu i snagu njegovog pritiska na instancije realne svjetske moći, malo se toga mijenja. Dok aktivisti u Parizu i širom svijeta prosvjeduju pod parolom “Jedan svijet – jedna borba”, političari kao da zasjedaju pod parolom “Jedan svijet – jedna propast”, neuvjerljivo izražavajući zabrinutost za sudbinu Planeta i ne čineći ništa po tom pitanju. Zoran Milanović i Republika Hrvatska savršeno se uklapaju u to.
Nešto će se možda promijeniti tek kada, iz ekološko-klimatskih razloga, budu ekstremno ugrožene svjetske velesile, i to prvenstveno u ekonomskom smislu, jer kratkoročni ekonomski interesi su, kako stvari stoje, glavni motor svih politika, čak i onih koje bi trebale biti najdugoročnije – upravo povijesno-sudbinske. Do tada bi sve COP-proklamacije mogle ostati mrtvo slovo na papiru, jer COP-ovcima se živo fućka za Planet i njegove stanovnike. Međutim, kad im dođe do svijesti situacija u kojoj se Planet nalazi, moglo bi biti već kasno. A čak i tada, kad vatra dođe do prstiju, a voda do grla, vjerojatnije je da će se voditi ratovi oko preostalih resursa negoli da će se postići međuljudski mir usmjeren na uspostavu mira s prirodom. “Lakše je zamisliti kraj svijeta i kraj života na Zemlji nego kraj kapitalizma”, kaže mudra izreka.
Hoće li, dakle, “svjetska elita” narednih dana, a onda i narednih godina, učiniti nešto za spas Zemlje i čovječanstva? Živi bili, pa vidjeli. S obzirom na vladajući političko-ekonomski model, slaba je nada da će čovječanstvo doživjeti promjene u stavovima i djelovanju svjetskih političkih i ekonomskih moćnika, koje bi zajamčile preživljavanje čovječanstva.