Prinčevski otoci ili Kizil Adalar (Crveni otoci) arhipelag je od devet otoka u Mramornom moru, dvadesetak kilometara od Carigrada. U Srednjem vijeku zvali su se Papadonizija, zbog velikog broja samostana. Tu su u progonstvo slani razvlašteni prestolonasljednici, razmetni sinovi bizantskih careva, a kasnije i otomanskih sultana. Kroz cjelokupnu, neobično bogatu i sadržajnu povijest, na Prinčevske se otoke išlo kao na mjesta duhovne kontemplacije ili kao na mjesta progonstva. U posljednjemu razdoblju Osmanskog imperija, u samom finalu njegova dugog raspadanja i odumiranja, od sredine devetnaestog stoljeća, Otoci postaju mjesto ladanja i turizma u suvremenom smislu riječi. U mikro zajednicama Prinčevskih otoka zrcalila se fascinantna multikulturalnost i višejezičnost Istanbula i Otomanskog carstva u cjelini. Nakon Atatürkove revolucije, osnivanja republike, pozapadnjenja društva i uspostave turskoga nacionalizma – krvavog, isključivog i neraspoloženog prema različitostima, kao i svaki nacionalizam – otomanska multikulturalnost postaje muzealna činjenica, nestaju čitavi narodi, Armenci, Grci, kojekakvi Levantinci, čiji su manjinski identiteti bili ugrađeni duboko u temelje prethodnoga svijeta. Na Otocima se, duže nego na obali i u velikoj i silnoj metropoli, održala iluzija višenacionalnog imperija ili, barem, njegove kulise.
Joachim Sartorius (1946.) ugledni je njemački diplomat, kulturni radnik, pjesnik, kazališni redatelj i prevoditelj. Odrastao u Tunisu, Kongu i Kamerunu, maturirao u Bordeauxu, diljem Europe studirao pravo, a zatim bio dugogodišnji kulturni ataše u New Yorku, pa ataše za štampu u Ankari i državni izaslanik u Nikoziji. Formirajući se tako na sve strane svijeta, ali u duhovnom okrilju njemačkog jezika, Sartorius jedan je od onih ljudi bez zavičaja, ili s mnoštvom zavičaja, čija je ukorijenjenost nalik onoj u lokvanja ili kakvoga sličnog vodenog cvijeta. I kad ga se premjesti, on je i dalje svoj na svome, naročito osjetljiv na šarolikost svjetova na granici ili na šavu carstva. Prinčevski otoci gotovo pa da proizlaze iz Sartoriusove biografije.
U kasno ljeto i ranu jesen 2008. nekoliko je tjedana boravio u hotelu Splendid, na otoku Büyükada (Prinkipo), najvećem i najznamenitijem od Prinčevskih otoka. Živio je uobičajenim životom zainteresiranog turista, obilazio arhipelag, i s prvim nagovještajima zime vratio se na kopno. Büyükada je zaštićena od navada modernoga turizma, koji, između ostaloga, briše identitet predjela i njegovu stvarnu povijest, i izmišlja neki dovoljno bajkovit i jednostavan identitet iz turističkih bedekera, pa u skladu s tim stari hoteli nemaju grijanja i nisu predviđeni da se u njima boravi zimi. Sartorius sa žaljenjem napušta svoj otok – kao da pomalo umire zajedno s njim – maštajući o tome da kupi neku staru i napuštenu drvenu vilu. Recimo, onu u kojoj je prve mjesece svog progonstva iz Sovjetskog Saveza provodio Lav Trocki. Ali zbog nečega takve maštarije se nikad ne ispune. I bolje je tako. Ono što je na Prinčevskim otocima čudesno, i što je doista vrijedno života, ne može se materijalizirati. Ne može se pretvoriti u nekretninu.
Već godinu dana kasnije u Hamburgu objavljuje knjigu naslova “Prinzeniseln”, književnu reportažu od jedva stotinu stranica teksta. U vrijeme Interlibera 2015, one godine kada je ukupna hrvatska knjiška produkcija pala ispod tisuću novih naslova (što je još jedan negativni rekord ove kulture), izvan svakog objašnjivog konteksta, praktično niotkuda, pojavio se hrvatski prijevod “Prinčevskih otoka” (izdanje Meandarmedia, preveo Nikola Krnjaić). Čuda se događaju, pa ih vrijedi notirati i slaviti.
Joachim Sartorius nije se bavio dokumentarnim istraživanjima, nije ciljano čitao monografije o Prinčevskim otocima, niti se dodatno upućivao u Otomansku i suvremenu tursku povijest. Godinama je živio u Turskoj, u Ankari i Carigradu, čitao je, gledao, proučavao – onako kako to čine odgovorni i obrazovani ljudi. Ali sve je to bilo ranije. Sad je, naprosto, došao na Büyükadu namjeren da time ostvari svoju davnu želju i da ostane neko vrijeme tu, i onda je o toj stvari napisao knjigu.
Ova vrsta nefikcionalnih knjiga u Europi je već dugo u trendu. Takve knjige pišu slavni pjesnici i romanopisci (“Vodeni žig” Josifa Brodskog krajnje je stilizirani izdanak takvog pisanja), a pišu ih i oni namjernici koji se prethodno nisu zvali piscima. Nije neobično da se preko takve knjige uđe u književnosti. U živoj hrvatskoj književnoj tradiciji, međutim, ne postoji ništa ni iz daljine nalik Sartoriusovim “Prinčevskim otocima”, pa bi teško hrvatskim urednicima, kritičarima i čitateljima bilo i objasniti kakva je to knjiga, osim: to je takva knjiga kakvu pišu stranci.
U Sartoriusovom slučaju to i ne bi morala biti samo gorka šala na račun hrvatske književne zbilje. On u suštini i jest stranac na Prinčevskim otocima, i iz te im perspektive prilazi. Poput nekoga barem stoljeće ili dva zakašnjelog putnika na istok, Joachim Sartorius opisuje jedan nestali svijet, čiji se tragovi još uvijek svud okolo vide, a on ima tu sreću da čuje i njegove posljednje glasove. U jednom trenutku, recimo, negdje pri sredini reportaže, on čuje kako na jesenjoj hotelskoj ili kavanskoj terasi neke stare žene govore čudnim, gotovo pa nečuvenim jezikom. To je judeoespañol ili ladino. Konzerviran u pet stoljeća osmanske povijesti, govor prognanih podanika kraljice Isabele Katoličke sačuvao se za taj trenutak kada će ga tu, na Büyükadi, jedan povlašteni slušatelj posljednji put čuti. I možda se baš u tom trenutku i završila jedna kompleksna, turistima i ostalim modernim vucibatinama teško objašnjiva povijest, možda je to bio posljednji odjek velikog praska iz kojega je nastao svijet u kojem živimo, a u kojem je nestalo otomanske Turske.
Sartorius se niti u jednom trenutku ne pravi da o tom svijetu zna više nego što zbilja zna. Nije ovo knjiga o Prinčevskim otocima, niti o sjenama otomanske dekadencije, carigradskog art-nouveaua, stambolske secesije i toga predsmrtnog miješanja markantnih znakova dviju stoljećima razdvojenih civilizacija. Nije ovo priče o šeširu na Atatürkovoj glavi, kao ni o fesovima (crnim fesovima) na glavama njegovih prognanih grčkih i armenskih podanika. Ono čime se Sartorius služi u svom pripovijedanju i nije znanje. On se služi emocijom, osobnim osjećanjem za jedan nestali svijet. Onaj svijet kojemu on na sasvim paradoksalan način i kao stranac pripada.
Koliko god bili neusporedivi i svemu neslični, “Prinčevski otoci” imaju, ipak, jednoga vrlo bliskog, gotovo blizanačkog, srodnika. To je knjiga “Istanbul” čijeg autora, Orhana Pamuka, Sartorius na više mjesta – pa i u zahvali na kraju djela – spominje kao svog prijatelja. Ali srodnost o kojoj je riječ nije nastala iz prijateljstva, pa ni iz književnog umišljaja. Riječ je, naprosto, o tome da su se dva glasa čudom upjevala, dok je svaki slijedio svoju melodiju i svoj životni ritam. Pamuk je pripovijedao reminiscentnu i nefikcionanu priču o gradu u kojemu je odrastao i kojemu su posvećene gotovo sve njegove knjige, stvarajući svojevrsni vodič po svome djetinjstvu i mladosti, carigradskim ulicama i njegovoj dohvatljivoj prošlosti, dok je Sartorius u istom ili vrlo sličnom emocionalnom tonalitetu načinio svoj intimni vodič po Prinčevskim otocima. Ni jedan ni drugi nisu ništa dodavali, nisu svom osjećaju pridodavali znanja iz drugih knjiga. I jedan i drugi pisac su, slijedeći vlastite biografije, mnogo više nego svjetonazorske stavove, svoje knjige obilježili dubokim žaljenjem za onim nestalim svijetom šarolikih identiteta koji je tu nekad postojao. Obojica su, opet gotovo na istovjetan način, pišući riječi tog žaljenja ispisali riječi vlastite autobiografije.