Zašto Zapad nikada neće moći “oprostiti” ili poraziti Rusiju

Povijesno i intuitivno Rusija se borila za opstanak čovječanstva. Naravno, stvari nisu uvijek izražene ili definirane u takvim pojmovima. Međutim, već u nekoliko navrata, ova ogromna zemlja je ustajala protiv najmoćnijih zlih sila koje su zaprijetile samom opstanku našeg planeta.

Tijekom Drugog svjetskog rata su Sovjeti, većinom Rusi, žrtvovali barem 25 milijuna muškaraca, žena i djece, i na kraju pobijedili nacizam. Nijedna druga zemlja u suvremenoj povijesti nije pretrpjela više.

Odmah nakon te pobjede, Rusija, zajedno s Kinom i kasnije Kubom, krenula je u najimpresivniji i najplemenitiji projekt svih vremena: sistematično rastavljanje zapadnjačkog kolonijalizma. Posvuda širom svijeta potlačene mase su ustajale protiv europskog i sjevernoameričkog imperijalističkog divljaštva, a upravo je Sovjetski savez bio spreman biti im svjetionik nade, kao i pozamašna financijska, ideološka i vojna potpora.

Dok su jedna za drugom potlačene i upropaštene nacije zadobivale neovisnost, mržnja protiv ruskog naroda i Sovjetskog saveza je rasla u gotovo svim glavnim zemljama zapadnog svijeta. Uostalom, pljačkanje ne-bijelih kontinenata se smatralo prirodnim pravom “civiliziranog svijeta”.

U SAD-u i Europi, takve riječi kao “kolonijalizam” i “imperijalizam” su brzo poprimale ekstremno negativnu konotaciju, ili je barem tako izgledalo na površini. Bilo bi kontraproduktivno napadati, demonizirati Sovjetski savez zbog njegovog podržavanja borbe za oslobođenje na svim tim kontinentima, razmišljali su. Umjesto toga, razrađene su i uzdignute teorije o “Zlom Carstvu”.

Rusija je uvijek bila “prepreka na putu”, ogromna zemlja koja kvari brutalne planove Washingtona, Berlina, Londona i Pariza – planove za kontrolu i pljačkanje cijelog planeta.

Što su plemenitija bila njena djela, to su bili jači napadi na nju.

Rusija je oduvijek posjedovala ogroman kapacitet za samomobilizaciju, unošenje svih svojih resursa u postizanje jednog pojedinačnog, humanističkog, te duboko moralnog cilja. Nešto sveto se krije u njenim borbama, nešto “više”, te potpuno esencijalno.

“Ustani, ogromna zemljo, ustani za smrtonosnu bitku!” Ovako počinje jedna od najvećih domoljubnih pjesama Drugog svjetskog rata. Kada se Rusija bori, jedino je pobjeda bitna. Nijedna cijena nije previsoka.

Sudbina je izabrala Rusiju da se bori za cijeli svijet. Ako ne vjerujete u “sudbinu”, nikada nećete razumjeti “rusku dušu”. Ne radi se o religiji – Rusija je uglavnom anarhična i “ateistička”. No, vjeruje u sudbinu i prihvaća je.

Štoviše, većinu vremena Rusija zapravo nema izbora. Suočena je ili s pobjedom ili svršetkom čovječanstva. Kada su svijet i njegov opstanak ugroženi, Rusija uvijek ustaje: bijesna, zastrašujuća, ali također nevjerojatno lijepa u svojem gnjevu i odlučnosti. Borila se svakom porom, svakim zrncem svoje zemlje, te svakim srcem svojih ljudi. Skoro uvijek je pobjeđivala, ali plaćajući strašnu cijenu, pokapajući milijune svojih sinova i kćeri, a kasnije pogođena neopisivom tugom i boli.

I nije bilo nikog uz nju kako bi je utješio. Dok su vatre još uvijek bjesnile, dok su suze još uvijek pokrivale lica majki i žena koje su izgubile svoje voljene, po njoj su pljuvali, ismijavali je i ponižavali zapadni makijavelistički režimi i njihova propaganda.

Njeno herojstvo su umanjivali, njenoj se žrtvi izrugivali. Ponavljalo se kako su njeni milijuni koji su dali živote za čovječanstvo, zapravo umrli uzalud.

Zauzvrat za njezinu herojsku borbu, Rusija nikada nije tražila ništa osim dvije esencijalne stvari: priznanje i poštovanje. Nikada nije dobila nijedno!

Još jednom je sada Rusija ustala, pokrenuvši svoju epsku borbu protiv ISIS-a – te grozne parodije muslimanske religije – koju je stvorio i naoružao Zapad i njegovi okrutni regionalni lakeji.

Rusija je morala djelovati, jer da nije, tko bi onda? Nakon višestoljetnih križarskih ratova Zapada i najužasnijih kolonijalističkih praksi, teško da je išta ostalo od Bliskog istoka, tog veličanstvenog dijela svijeta, kojeg se može opisati samo kao jednom od kolijevki naše civilizacije. Opljačkan i ponižen, Bliski istok je sveden na patetični mozaik država klijenata koje služe Zapadu. Deseci milijuna su ubijeni. Sve je opljačkano. Socijalističke i sekularne vlade su stjerane u kut i srušene.

Intenzivno sam radio u ovom dijelu svijeta i mogu posvjedočiti da, osim Afrike, nema drugog područja svijeta koji je toliko izranjavala i brutalizirala zapadna pohlepa i barbarizam.

Beznadne, smrtno ranjene i očajne, dvije drevne zemlje koje su u zadnje vrijeme najviše propatile – Sirija i Irak – prišle su Rusiji, tražeći njenu pomoć.

I Rusija je pristala pomoći im.

Da, naravno, već mogu čuti tu kakofoniju buke koja dolazi iz Europe i Sjeverne Amerike o “ruskim interesima” i njezinoj “sferi utjecaja”. Zato što na Zapadu ništa nije, i ne može biti, sveto. Zato što sve mora biti uprljano mračnim sarkazmom i nihilizmom… Ako se Zapad ponaša kao nasilnik, tada se i ostatak svijeta mora prikazati u istim bojama i sjenama. Uostalom, Zapad nema saveznike, nema osjećaje, nego samo interese. Nisam ovo izmislio, rečeno mi je, ponovno i ponovno, kada sam živio i radio u uništenim dijelovima Afrike.

No, nije me briga što kažu u Parizu ili Washingtonu. Ono što je bitno je što kažu u Iraku, Siriji i Libanonu. I reći ću vam kako je tamo: ako tamo odeš u brijačnicu, i kažeš da si Rus, ljudi se ustanu, zagrle te, a neki i zaplaču!

Rusija nikada neće prva napasti druge države, ali ako se nju napadne, njezin gnjev će biti grozan, posebice kad je već usred vođenja rata. “Tko god nam dođe s mačem, od mača će i poginuti”, proglasio je Alexander Nevsky, princ Novgoroda iz 13. stoljeća.

Nedavno rušenje ruskog bombardera nad Sirijom koje su izvršile turske Zračne snage je povećalo opasnost od puno šireg regionalnog rata.

Turska, članica NATO-a, širi teror posvuda u regiji: od Libije i Somalije, do Iraka, Sirije i svog kurdskog teritorija. Muči ljude, ubijajući mnoge, uključujući i novinare, milijunima ljudi krade njihove resurse, te širi najekstremnija, uglavnom uz podršku Katara, džihadistička učenja.

Upoznao sam Recepa Tayyipa Erdogana prije mnogo godina, ranih 1990-ih u Istanbulu, kada je držao poziciju gradonačelnika, te kada sam “lizao svoje rane” pri svom pisanju o tome kako Zapad sistematski uništava Jugoslaviju.

“Pričate li turski?” upitao me prilikom jednog od naših susreta.

“Ne baš dobro”, odgovorio sam. “Pomalo.”

“No, savršeno dobro znate kako izgovoriti ime naše stranke! To pokazuje koliko smo važni.”

Od našeg prvog susreta, znao sam da je megalomanijak, čovjek pun kompleksa inferiornosti i agresivno smeće. No, nisam mogao zamisliti da bi otišao ‘toliko daleko’, ali jeste. Zbog njega milijuni pate, posvuda u regiji.

Sada je srušio ruski bombarder i izvršio invaziju na Irak.

Turska se borila protiv Rusije u nekoliko navrata, i skoro uvijek je izgubila. Tada, između dva svjetska rata, uspjela je preživjeti jedino zbog pomoći koju joj je pružio Sovjetski savez. Turska bi dvaput trebala promisliti oko svojih sljedećih koraka.

Rusija ne vodi ratove samo tako, njezine borbe za opstanak čovječanstva nisu ništa manje od ogromnog umjetničkog djela, poezije ili simfonije. Teško je objasniti, ali je tako. Sve je isprepleteno.

Srušiti ruski Su-24 s leđa je kao da su uznemirili onih 25 milijuna koji su poginuli tijekom Drugog svjetskog rata. Grozno je, i nije mudro. U Rusiji se stvari tako ne rade. Ako želiš borbu, onda izađi i bori se, licem u lice.

No, ako ubiješ kukavički, te ako napadneš susjedne i već opustošene zemlje, mogao bi se jednog dana naći u poziciji suočavanja ne samo s nekoliko Su-24, nego s mnoštvom teških strateških bombardera.

Rusiju se ne može pobijediti. Postoji mnogo razloga za to. Jedan je pragmatičan: ona je nuklearna supersila. Drugi je, zato što se obično bori za pravedne ciljeve. I to čini svom svojom moći i cijelim svojim srcem.

Kad ne bi bilo Rusije, ne bi bilo planeta Zemlje, barem ne onakve kakvu ju poznajemo. Zapad i njegove fašističke “kršćanske” države bi bile u potpunoj kontroli svijeta. “Neljudi”, “nebijelci” bi bili tretirani kao životinje (još gore nego što se postupa s njima sada), ne bi bilo više kontrole i granica nad krađom i uništavanjem.

Takozvani “civilizirani svijet” (onaj koji gradi svoja kazališta i škole iz rijeka krvi i leševa drugih) bi marširao, nesuprotstavljen, prema apsolutnoj kontroli nad planetom.

Na sreću, Rusija postoji. I ne može biti poražena. I nikada neće biti poražena. Međutim, Zapad joj nikada neće moći oprostiti što stoji na strani unesrećenih.

Andre Vltchek je filozof, pisac, redatelj i istražni novinar, tvorac je Vltchek’s World-a i redoviti korisnik Twittera, posebice za internetski magazin New Eastern Outlook