Jednu staru priču na tu temu ima Ephraim Kishon, a na isti način onomad se u Seinfeldovom sitcomu, sjetit ćete se, Cosmo Kramer slučajno zatekao u kompaniji Bradt & Leland: jedan ga vidio u hodniku, pomislio da tu radi i dao mu neki poslić, i Kramer je uskoro zaista počeo raditi, čak i nositi posao kući…
Radio je tako kao konj cijeli tjedan, prije nego su u firmi shvatili da nitko zapravo ne zna o kome je riječ, odakle je došao, tko ga je doveo i što uopće tu radi.
Slična stvar i meni se dogodila prije dvadeset pet godina, u ratnu jesen 1991., kad sam se kao mladi reporter, bauljajući Beogradom, zatekao u sjedištu Srpskog pokreta obnove u Vašingtonovoj ulici, iznad Bajlonijeve pijace, pokušavajući dogovoriti intervju s predsjednikom stranke Vukom Draškovićem, podvojenim tipom što je navečer studentima u Domu omladine držao vatrene govore o ubijanju Vukovara kao najvećoj sramoti u vasceloj srpskoj istoriji, a sutradan sa zloglasnim beogradskim kriminalcima Belim i Giškom postrojavao dobrovoljce stranačke Srpske garde za obranu Knina.
Bilo je rano toga jutra, još u stranci nije bilo nikoga, pa je ljubazna sekretarica ponudila da Vuka sačekam u sobi za sastanke. Čitao sam tako novine i pio kafu, kad su u prostoriju počeli dolaziti čudni neki bradati ljudi u demodiranim odijelima i maskirnim uniformama. Naravno da sam iz zajebancije ostao, da vidim što će biti, a oni su se srdačno grlili i ljubili, mene pozdravljajući tek klimanjem zbunjenim glavama, pa sjedali za veliki stol, čekajući dok se na kraju nije pojavio i predsjednik SPO-a Vuk Drašković u društvu potpredsjednika stranke, pisca Milana Komnenića. Sekretarica je nakon toga podijelila kafe, Vuk je zamolio da zatvori vrata, i ja sam shvatio – našao sam se na sastanku komande Srpske garde.
Bizarna mi je ekskluziva, nažalost, izmakla: dok se Komnenić raspitivao tko je prisutan i tko nedostaje, a ostali me tupo pogledavali ispod oka, nagađajući s kim sam od okupljenih došao, sumnjičavi me Vuk na kraju, pristojno se ispričavajući na indiskreciji, ipak oprezno upitao tko sam ja u stvari. Uredno sam se na to predstavio kao „novinar Slobodne Dalmacije iz Splita“, nakon čega me, vidno zabezeknut, ljubazno zamolio da izađem iz sobe dok ne završi sastanak.
Kasum kao Kramer
Sličnu stvar, eto, napravio je umirovljeni inženjer elektrotehnike Žarko Kasum, kandidat Živog zida na posljednjim parlamentarnim izborima. Nakon što je Zoran Milanović izjavio kako „bilo tko može biti mandatar nove vlade“, a portal Posao.hr objavio zajebanciju s oglasom za radno mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Kasum Kramer se prošlog petka, pred nastavak pregovora Bože Petrova s čelnicima HDZ-a i SDP-a, pojavio u sjedištu MOST-a, objasnio okupljenim novinarima da je „došao preuzeti posao premijera, jer kao penzioner ima dosta slobodnog vremena“, pa u dogovorenih 19 sati hladnokrvno ušao u sobu za sastanke i sjeo za stol s Božom Petrovom, Zoranom Milanovićem, Tomislavom Karamarkom i njihovim ljudima, cijeli sat potom mrtav ozbiljan sudjelujući u pregovorima.
Ostali su, istina, Kasuma tupo pogledavali ispod oka – MOST-ovci uvjereni da je neznanac iz HDZ-ove ili SDP-ove delegacije, a HDZ-ovci i SDP-ovci, jasno, da je MOST-ovac – pa je ovaj uredno zatražio i dobio dokumente s preliminarnim okvirom dogovora za konstituiranje Vlade, pomno ih i koncentrirano proučavao, podcrtavao i križao kemijskom olovkom po papirima, sve značajno klimajući glavom dok su čelnici MOST-a, HDZ-a i SDP-a pregovarali podjelu ministarstava i upravnih odbora.
I tko zna kako bi sve završilo – a kako stvari s pregovorima stoje, mogućnost da Kasum na kraju bude izabran za premijera nije bila samo realna, već možda i jedina moguća – da sastanak nije prekinut zbog čik-pauze, nakon čega su i jedni i drugi i treći vidjeli da se neznanac nije povukao ni sa jednom grupom, već je ostao sam, nakon čega su ga ljudi iz osiguranja identificirali i pristojno zamolili da napusti sobu za sastanke.
Da pregovori, eto, nisu prekinuti kako bi Božo Petrov zapalio cigaretu, vrlo je plastično zamisliv scenarij u kojemu Kasum Kramer naposljetku predloži da se prekine cijela farsa i sam sebe kandidira za premijera, a Petrov, Milanović i Karamarko slože se da je javnosti potpuno nepoznati inženjer elektrotehnike upravo idealan za mandatara ekspertne vlade – sva trojica bez ostatka uvjereni da je neznanac sigurno s liste nekoga od druge dvojice – koprcajući se nakon sastanka pred novinarima, pa vadeći riječima kako nije važno čiji je kandidat premijer Kasum, sve šaljući javnosti zgodnu poruku da je njegova jedina stranka stručnost.
Razlika između Petrova i Kramera
Otkrilo bi se na kraju, naravno, da je Kasum tek dokoni penzioner – iznio bi pred Sabor, recimo, prijedlog izmjena i dopuna Zakona o Hrvatskoj radio-televiziji, amandmane o reprizi serije Dugo, toplo ljeto i vraćanju šahovskog komentara na Prvi program, ili bi ga pak kamere uhvatile kako spava na sastanku s Angelom Merkel, završilo bi naposljetku onako kako je završila i moja karijera u Srpskom pokretu obnove i Kramerova u Brandt & Lelandu – ali što je, razmislite li malo, ta zajebancija drugačija od zajebancije Bože Petrova, dokonog načelnika jednog malog gradića koji se sasvim slučajno, s neočekivanih i iznenadnih devetnaest mandata, jednog dana zatekao na pregovorima za sastavljanje vlade i naslovnim stranicama hrvatskih novina.
Posve jednako, naime, okupljeni oko stola nemaju pojma o kome je riječ, odakle je došao, tko ga je doveo i što uopće tu radi – posve jednako HDZ-ovci misle da je SDP-ov, a SDP-ovci da je HDZ-ov – i jedina razlika između njega i Kasuma, Kramera ili mene jest razarajuće saznanje da se Božo Petrov uopće ne zajebava.
Smrtno ozbiljno shvatio je mladi Božo Kramer sam sebe kao ujedinitelja Hrvata i novog Oca nacije, premeće papire i značajno klima glavom – postavlja uvjete pa ih povlači, postavlja rokove pa ih povlači, drži cijelu državu za jaja pa ih povlači – i uopće neće biti zajebancija kad se mu na kraju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ponudi mandat, složivši se da je javnosti do jučer potpuno nepoznati psihijatar upravo idealan za mandatara ekspertne vlade, koprcajući se pred novinarima nakon konstituiranja Vlade, i vadeći riječima kako nije važno čiji je kandidat premijer Petrov, sve šaljući javnosti zgodnu poruku da je njegova jedina stranka stručnost.
Bizarni rasplet, naime, Hrvatskoj ipak neće izmaknuti: dok se Kolinda raspituje tko je prisutan i tko nedostaje, a Karamarko i Milanović tupo pogledavaju Božu Kramera ispod oka, nagađajući s kim je došao, nema na pregovorima nikoga dovoljno sumnjičavog da neznanca na kraju, pristojno se ispričavajući na indiskreciji, oprezno upita – tko je on u stvari.