Kako su proigrane utakmice s tranzistora nedjeljom

“Ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom”, pjevalo je Prljavo kazalište u “Lupi petama” još tamo 1993.

Izuzevši pojedine ciljano patetične uratke poratne “zapadne” verzije Zabranjenog pušenja, taj je stih bio možda najjači okidač jugonostalgije u domaćoj popularnoj glazbi 1990-ih, iako u ono vrijeme nitko za takvo što ne bi optužio državotvorne hrvatske rokere; malo što toliko vrišti “dobra stara vremena” kao prisjećanje na ritual slušanja radijskih prijenosa nogometnog prvenstva na nekom tranzistoru, kako se to nekoć radilo.

Zvučat će možda nepotrebno cinično, ali Jasenka Houru i kompaniju 1993. takvo što ni u teoriji nije moglo veseliti – naime, u jednom od apsurdnijih detalja raskrštavanja s jugo-tradicijom vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza odlučilo je da će se u mladoj i nezavisnoj državi “utakmice” igrati subotom (jer nedjelja je, valjda, dan Gospodnji). Uzalud su se bunili, primjerice, čelnici tada prvoligaške Pazinke, upozoravajući da se subotom u njihovu gradu održavaju svadbeni pirovi, koji od stadiona odvlače dobar dio potencijalnih gledatelja.

Veliki, ozbiljni i bitni

Ipak, komunalni je ritual praćenja radijskih prijenosa bio još donekle živ te 1993/94., a i ta je sezona po mnogočemu pamtljiva. Liga je imala 18 klubova; titulu je u uzbudljivoj završnici osvojio Hajduk pobijedivši u posljednjem kolu Dubravu na Poljudu pred 40.000 ljudi, završivši samo bod ispred NK Zagreba i dva ispred Croatije. Ljestvicu strijelaca predvodili su Goran Vlaović s 29 golova, Igor Cvitanović s 27 i Rudika Vida s 26; transfer godine bio je povratak Roberta Špehara iz Zagreba u Osijek. Postignuta su dva rekorda koji stoje i danas: Hajduk je nabio Radnik iz Velike Gorice s 10-0 (najuvjerljivija pobjeda), a Croatia Pazinku 10-1 (utakmica s najviše golova); u snježnim uvjetima Belišće je pobijedilo Hajduk, a Dubrava Croatiju, a svjedočili smo i takvim draguljima kao što su bili Dubrava – Hajduk 3-4 i Pazinka – Croatia 4-5. U Europi, Croatia je dramatično ispala od Steaue (pobjeda 2-1 u gostima, poraz 3-2 na Maksimiru), a Hajduk manje dramatično od Ajaxa (pobjeda 1-0 na „domaćem“ terenu u Ljubljani, poraz 6-0 u Amsterdamu). Sljedeće sezone Hajduk će ući u skupinu Lige prvaka i proći je, prezimivši u Europi.

U ono su doba naši veliki klubovi još bili dovoljno veliki, ozbiljni i bitni, dok su mali prionuli natjecanju s golemim entuzijazmom. Sve je to, međutim, još uvijek bilo posljedica prenesenog naslijeđa – kao i više-manje sav naš nogomet 1990-ih, a pogotovo ono treće mjesto u Francuskoj 1998., izboreno s igračima i izbornikom koji su u potpunosti bili produkti jugoslavenskog sustava.

Okoštana nogometna kultura

Ako nam iz današnje perspektive i u nekim elementima čak i prva polovica tog desetljeća (barem što se ligaškog nogometa tiče) izgleda kao “happy days”, onda je to ponajviše zbog te mješavine naslijeđene “veličine” i naivnog optimizma u doba kada novi sustav još nije bio okoštao.

Morale su proći još godine i godine da se to dogodi i da dobijemo “novu” nogometnu kulturu u Hrvatskoj. Ona je takva kakva jest: danas točno pola klubova iz sezone 1993./94. više ili ne postoji u istom obliku ili više nema profesionalni pogon. Danas su “utakmice” razvučene u pet termina od petka do nedjelje (ponekad i ponedjeljka), razbacane oko spektakularnih TV-okršaja u Engleskoj, Španjolskoj ili Njemačkoj, koje u Hrvatskoj više ljudi želi i može vidjeti od onih često bizarnih domaćih loptanja na MAXtv-u. Malo je što depresivnije od gledanja kako petkom navečer pred stotinjak promatrača Abdelhakim Bouhna vrti Ivana Čelikovića ili kako Jerko Leko faulira sve oko sebe. Ili, uostalom, od bilo koje Dinamove domaće utakmice.

“Okoštavanje” je, između ostalog, značilo izgradnju novih, drugačijih odnosa koruptivne međuovisnosti među strukturama saveza, sudačke organizacije, politike, medija… Oni su, naravno, postojali i u doba jugoslavenske Prve savezne lige, ali na široj i policentričnoj bazi. S osamostaljenjem, nogometno stanište spalo je na neveliku muljavu baru u kojoj nije bilo mjesta za više od jednoga velikoga krokodila – prošle su godine u podvodnim borbama, ali bilo je suđeno da će taj prije ili kasnije isplivati.

No, pritom je neizostavno spomenuti da se odcjepljenje od YU-lige, kao i sazrijevanje HNL-a događalo uslijed mnogo većih i značajnijih globalnih promjena nogometu. Stoga je potpuno pogrešno i besmisleno promatrati taj proces kao nezavisni fenomen.

Već godinama je tema nogometa u socijalističkoj Jugoslaviji, s naglaskom na 1980-e, jedna od omiljenih među bjelosvjetskim hipsterima. Na blogovima i u magazinima naći ćete podosta pričica i ogleda iz tipkovnica stranih autora o – između ostalog – Ivici Osimu, Torcidi, Zvezdinu pohodu na europski naslov… Pišu se i diplomski radovi, pa i doktorati o odnosu nogometa, socijalističkog sustava i nacionalizma. I koliko god to zanimanje za našu povijest možda bilo pozitivno, neizbježno se u gotovo svim tim radovima pojavljuju klišeji koji je prikazuju na izrazito pojednostavljen način.

Čile i noga

Dvije su ishodišne točke nogometne jugonostalgije sa stranom adresom. Prva je, naravno, Bobanovo udaranje milicajca koje je “započelo rat” – iako je riječ o jednom od najvećih hrvatskih mitova (jer poslije te neodigrane utakmice Dinama i Zvezde odvila se još cijela jedna prvenstvena sezona, tijekom koje je Zvezda bez većih problema opet gostovala u Zagrebu, a Dinamo u Beogradu), fascinantno je koliko su ga ljudi vani spremni prihvatiti zdravo za gotovo.

Druga su točka takozvani Čileanci, odnosno mlada jugoslavenska reprezentacija koja je 1987. osvojila Svjetsko juniorsko prvenstvo u Čileu. Otkako je Jonathan Wilson, najutjecajniji engleski kolumnist i nogometni povjesničar, napisao svoj prvi tekst o toj momčadi, kao da je ta storija postala neizostavni dio hipsterske lektire; ne znate li, na primjer, da su Siniša Mihajlović, Vladimir Jugović i Alen Bokšić bili nesuđeni „Čileanci“, to vam može vrlo ozbiljno ugroziti kredibilitet na Twitteru.

A ondje svaka rasprava o toj momčadi vodi istom cilju – fantomskom timu „that never was“, kako je to i sam Wilson jednom napisao. Što bi bilo da nije bilo rata? Da su Bobanu, Šukeru, Prosinečkome, Jarniju, Štimcu i Mijatoviću pridruženi još Mihajlović, Jugović i Bokšić, pa onda još etablirane YU-zvijezde poput Dragana Stojkovića, Dejana Savićevića, Srečka Katanca? Bi li onda Jugoslavija u 1990-ima pokorila svijet ili barem Europu?

Jasno, u Hrvatskoj takva pitanja ne padaju na plodno tlo. „Vatreni“ su baštinili jezgru „čileanske“ reprezentacije, upotpunili je također vrlo kvalitetnim igračima poput Slavena Bilića, Aljoše Asanovića i Marija Stanića, oboružali se domoljubljem i prefriganim Ćirom na izborničkoj klupi te na SP-u 1998. ostvarili uspjeh koji, realno gledajući, nadmašuje sve što je Jugoslavija ikad napravila na velikim natjecanjima. Teško da je bilo puno onih koji su tada pomislili “eh, da nam je još Dejo ili Piksi…”; s druge strane, Srbi su ionako tijekom 1990-ih imali ozbiljnih problema s identitetom u nogometu, pa teško da su i oni poželjeli “samo pet-šest Hrvata, pa da budemo šampioni”.

Fantazisti – da ili ne?

Uostalom, veći broj zvijezda ne znači uvijek i jaču momčad – i u ranijim je razdobljima Juga imala odlične generacije, ali ta momčad nikad tijekom 1970-ih i 1980-ih nije stvarno kliknula zajedno. Možda je politika selekcije igrala važnu ulogu, možda je bila stvar nedovoljnog motiva ili činjenice da je na Balkanu oduvijek postojao kult fantazista, pa su nam reprezentacije imale previše umjetnika, a premalo radnika. Ćiro je teškom mukom, i to puno rjeđe nego što pamtimo, uspijevao istodobno na terenu imati Asanovića, Prosinečkoga i Bobana; nema teorije da bi neki jugoslavenski selektor uspio potrpati sve one klasne osmice i desetke u jednu momčad i još ostvariti neki rezultat.

Traganje za boljom prošlošću i neostvarenim snovima preko reprezentacije kucanje je na pogrešnu adresu. Stvarna nostalgija – a takva je snažna u svim zemljama bivše Jugoslavije – nije nijedan tim “that never was” nego vrijeme jakih klubova i velikih rivalstava, uistinu kompetitivne lige, punih stadiona i kvalitetnih medija koji su sve to pratili. Žal koji ostaje u osnovi nije za bivšom državom ili njezinom reprezentacijom, nego za posve drugom, bogatijom razinom nogometne kulture – one koja je hranila nogomete država slijednica još 10-15 godina nakon raspada, prije nego što su se i posljednji njezini produkti umirovili, propali i izobličili do neprepoznatljivosti.

To je ono što zauvijek izgubljeno na putu od “utakmica nedjeljom” do utakmica petkom, subotom, nedjeljom, a ponekad i ponedjeljkom; na putu od velike do male bare; od kultne SN Revije i Tempa do sveprožimajućeg click-baitinga, mediokritetstva, neznanja i plaćenićkog novinarstva. A to samo manjim dijelom ima veze s raspadom socijalističkog sustava ili Jugoslavije kao države.

Ne zaboravimo da su nekoć svi klubovi imali novca za funkcioniranje, jer su ih financirale državne firme te, kako se to danas kaže, porezni obveznici. Igrači su tek s 27 godina, kao etablirani i prekaljeni macani, mogli prelaziti u strane klubove, a ondje i nije bilo puno mjesta za njih jer je postojalo ograničenje od dva (kasnije tri) stranca po ekipi. Razina nogometa nije se toliko dramatično razlikovala od zemlje do zemlje: je li, na primjer, Šukerova Sevilla 1992. uopće bila imalo jača od Šukerova (i Bobanova) Dinama 1991.? Nije.

U međuvremenu, nogometu se dogodio “slučaj Bosman”, kao i ulazak krupnoga kapitala i televizijskih milijuna. Klubovi s manjih tržišta više ne mogu igrati osobito značajnu ulogu u europskom nogometu; žal za izgubljenom veličinom svodi se zapravo na isto u Beogradu i u Glasgowu, u Amsterdamu i u Bukureštu.

Raspalo se, eto!

Dodate li tome karakteristične boleštine tranzicijskog društva, poput želje za uspjehom preko noći, marginalizacije stručnosti u svim segmentima te lovaca u mutnom koji se neizostavno pojavljuju svugdje gdje nanjuše novac, dobit ćete odgovor kakva bi bila jugoslavenska liga da i dan-danas postoji. Bila bi samo znatno prostranija kužna baruština; u njoj bi umjesto jednoga krokodila plivalo njih tri-četiri koji bi se naizgled klali, a zapravo surađivali; umjesto „male mafije“ imali bismo veliku. Razina nogometa ne bi bila puno veća, ali zato utjecaj politike sigurno bi. Nitko pri zdravoj pameti i bez skrivenih motiva ne bi dugoročno investirao u takav sustav, klubovi bi ulazili u veće dugove i lakše propadali zbog nerealnih ambicija. Sve se to već dogodilo i stalno se događa u drugim tranzicijskim zemljama koje nisu proživjele ni rat, ni raspad – poput Mađarske, Rumunjske i Bugarske.

Svijet “utakmica nedjeljom” odavno više ne postoji i nismo jedini koji ga se s nostalgijom sjećaju. Raspao se, eto, a da mu lokalni krokodili u tome nisu pomogli. Njih doista ne možemo kriviti za tu propast – jedino za to što je novi svijet, koji su na njegovim ruševinama sagradili, toliko sranje.