Napadna bezidejnost

Unutarstranački oponenti Zorana Milanovića nisu dugo čekali s otvaranjem rasprave o odgovornosti vrha SDP-a za gubitak parlamentarnih izbora. Dok još traju pregovori HDZ-a i Mosta o formiranju vlade, pojedinci iz SDP-a potrudili su se da se njihova stranka Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu skloni s puta, da se umjesto kritikom političkih protivnika bavi unutrašnjim sukobima. Neki od Milanovićevih rivala, poput Tonina Picule i Zlatka Komadine, jedinog koji je već najavio da se želi natjecati za poziciju šefa stranke, zasad su ipak povukli kočnicu, čekajući da se sastavi vlada, a riječki gradonačelnik Vojko Obersnel unatoč svojim neslaganjima s Milanovićem vrlo je oštrim riječima poklopio splitskog kolegu Ivu Baldasara koji je pokrenuo otvoreni napad na aktualno vodstvo SDP-a. No za Baldasarovim napadom zaredali su se istupi Ivana Račana, Davorka Vidovića, Gvozdena Flege, Šime Lučina i mnogobrojnih neimenovanih ‘izvora iz SDP-a’ koji potpomognuti paljbom medijskih komentatora traže od Milanovića i njegovih suradnika da odstupe.

Gubitak izbora njihov je glavni argument, a drugi je Milanovićev svađalački karakter. Baldasar je kazao da su mu neprihvatljive Milanovićeve izjave o HDZ-ovom bloku kao špijunsko-kriminalno-proustaškoj koaliciji, Račan je u tome podržao Baldasara, a Flego, koji nije član stranke, ali je bio SDP-ov ministar i saborski zastupnik, napisao je Milanoviću otvoreno pismo u kojem mu također zamjera na verbalnom ratu s HDZ-om i naročito na izjavi da će opozicijski SDP budućoj vlasti prirediti pakao. Milanoviću se spočitava višak borbenosti, nedostatak unutarstranačke demokracije, način krojenja izbornih lista, pogrešna postizborna taktika, ali se pritom najmanje govori o politikama koje je stranka pod njegovim vodstvom provodila tokom četverogodišnjeg mandata. Marginalizirani i odbačeni kadrovi poput Aleksandre Kolarić te oni čije ambicije pod Milanovićem nisu bile ispunjene, radije vode raspravu o karakteru aktualnog šefa SDP-a nego o karakteru SDP-a, ne pokazujući zasad kapacitet da na tu temu proizvedu išta više od nekoliko floskula o potrebnoj demokratizaciji stranke ili o povratku istinskoj socijaldemokraciji. Kako ni u tome nisu jedinstveni, jer sin pokojnog SDP-ovog vođe Ivice Račana preferira drukčiji, protržišni smjer, a većina ih oko toga nema nikakav stav, rasprava koja se otvorila unutar SDP-a izgleda više kao sukob interesnih, a ne idejnih frakcija. Nema tu više antifašizma nego što ga ima kod Milanovića, nema više socijalizma i nema manje tuđmanizma, dapače, dio njegovih protivnika očigledno je sklon daljnjem ideološkom anesteziranju SDP-a.

Ako dođe do rezova i smanjenja radničkih prava ta pitanja bit će za SDP šansa da se ponovo artikulira u ekonomskoj dimenziji. Ekonomska pitanja se moraju potencirati kao par excellence politička pitanja, kaže politolog Berto Šalaj

– Moram priznati da mi je ova rasprava u SDP-u zasad potpuno nezanimljiva, jer zaista je činjenica da je ljevica na evropskoj i globalnoj razini u krizi. Imali smo nade u Aleksisa Ciprasa, gledamo Podemos u Španjolskoj, imamo Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji, vode se rasprave o tome što bi trebala biti ljevica na početku 21. stoljeća, ali u SDP-u ne vidimo ništa od toga. Imamo nekoliko imena koja se spominju, poput Komadine, Picule i Zvonimira Mršića i razgovara se o tome tko je kakav karakter, odgovara li SDP-u u oporbi više prgavi Milanović ili umjereni Picula, ili je bolji Mršić koji se dokazao u Podravci kao upravljač. Međutim, nismo vidjeli da se vodi rasprava o programu, ideologiji i ideološkom smjeru razvoja SDP-a’, kaže za Novosti politolog Berto Šalaj, navodeći da primjećuje kako samo dva čovjeka, koji više nemaju težinu u stranci, uopće razmišljaju o tome, Antun Vujić i Ivan Račan.

Račan je svoja ‘soft’ promišljanja, kako ih naziva Šalaj, iznio u Jutarnjem listu, a Vujić je otklonio naš poziv za razgovor na tu temu. Šalaj navodi da je problem već u tome što u današnjem SDP-u i nema puno ljudi s kojima bi se moglo na taj način razgovarati, navodeći da je Flego u pravu kada kaže da je SDP rastjerao svoje savjete i otuđio od sebe lijeve intelektualce. Drži da je to dio Milanovićevog načina vođenja stranke, ali da je problem i puno dublji.

– Mislim da to jednim dijelom proizlazi iz činjenice da se SDP krajem 1990-ih morao boriti protiv nacionalizma i da mu je glavni zadatak bio srušiti jedan demokratski manjkavi, po nekima polu-autoritarni režim Franje Tuđmana i HDZ-a. Milanović se nastavio na Račana, ali s drugim fokusom, sada se SDP pokazivao kao stranka poštenih koja će riješiti problem korupcije, dok su se ideološko postavke i dalje zanemarivale. Izbore 2011. godine SDP je dobio na otporu korupciji, tako da nijednom to nije bio pokušaj da se artikulira prava socijaldemokratska politika. SDP-u danas treba biti zabrinut zbog toga što je napustio rad na terenu jer istraživanja pokazuju da među mladima, a naročito u Slavoniji i Dalmaciji, SDP-ove poruke više nisu privlačne – kaže Šalaj.

Milanovićev SDP je dolaskom na vlast koncem 2011. nastavio s promicanjem slobodarskih vrijednosti u društvu, štiteći i proširujući prava raznih manjinskih skupina, ali se istovremeno, kao i Račanov SDP, u tome ograničio zazirući od diranja u naslijeđe tuđmanizma, odakle su mu netaknute crkvene i braniteljske strukture umjesto priželjkivanim primirjem uzvratile žestokom agresijom. Na ekonomskom su se planu politike SDP-a svodile na primjenu uobičajene recepture međunarodnih monetarnih institucija, pri čemu je sve do posljednje godine mandata, kada je po pitanju švicarskog franka izvršen zaokret u odnosu prema bankama, socijalna osjetljivost bila iskazivana jedino kroz umjereno doziranje tih recepata, a ne kroz osmišljavanje vlastitih rješenja.

Berto Šalaj, iako se boji da će sve opet otići u smjeru personalnih borbi, drži da SDP baš sada ima dobru priliku da konačno raspravi o svojoj ideologiji i programskom smjeru.

– Mislim da će sada najvažnija pitanja konačno postati ekonomska i da će se u tom smislu SDP zaista morati početi razlikovati od HDZ-a. Ako s novom vladom dođe do rezova i smanjenja radničkih prava ta pitanja bit će za SDP šansa da se ponovo artikulira u ekonomskoj dimenziji. Ekonomska pitanja se moraju potencirati kao par excellence politička pitanja, protiv HDZ-a i Mosta koji će ih prikazivati kao stručna pitanja u kojima nema alternative – kaže Šalaj.

Saborska zastupnica SDP-a Karolina Leaković kaže za Novosti da unatoč suprotnom dojmu u SDP-u postoji kapacitet za takvu vrstu promišljanja, da je mnogo članica i članova zainteresirano za raspravu o sadržaju, ne o personama. Ona navodi da prava unutarstranačka kampanja u kojoj će se birati predsjednik, predsjedništvo i glavni odbor tek predstoji i da ne vidi čemu žurba kod nekih za zauzimanje startnih pozicija.

– SDP će u sljedećih nekoliko mjeseci biti pred izazovom izbjegavanja zamke u koju ga mogu gurnuti i dušebrižnici, morat ćemo u Saboru biti snažna opozicija novoj desnoj, klerikalnoj koaliciji, suprotstavljati se nazadnjačkim idejama poput najava ograničavanja prava ženama na odlučivanje o vlastitu tijelu, a istodobno u stranci organizirati izborne procese za novo vodstvo, koje uključuje mnogo više ljudi od predsjednika – kaže Karolina Leaković.

Ideološka profilacija SDP-a treba biti na liniji solidarno, egalitarno, internacionalno, otvoreno, nasuprot uskogrudnom, hijerarhijskom, zatvorenom, gotovo hereditarnom pristupu koji odgovornost za uspjeh svaljuje na leđa pojedinca, kaže SDP-ova zastupnica Karolina Leaković

Ona trenutačno ne vidi lidersku konkurenciju Zoranu Milanoviću, ali napominje da to ne znači da s njime u paketu dolazi i ostatak sadašnjeg predsjedništva i glavnog odbora stranke. Očekuje da tu dođe do rotacija, da u vrh stranke uđu neki novi ljudi koji mogu imaginirati hrvatsko društvo za 20 do 50 godina, ne razmišljajući samo u okviru izbornih ciklusa ili u terminima političke karijere.

– Pozdravila bih nadmetanje za predsjednika stranke ili druge vodeće pozicije koje bi sadržavalo neku platformu, a ne puko pozivanje na ‘obnovu istinske socijaldemokracije’ i prežvakavanje starih SDP-ovih slogana. Koja bi to, uostalom, socijaldemokracija bila? Ona Vujićevskog ili ona Račanovog tipa, govorimo li o hrvatskim iskustvima? Pa ne obnavlja se socijaldemokracija detroniziranjem lidera nego mijenjanjem društva – i kad si na vlasti, i kad si u opoziciji. Promjene pritom ne mogu doći bez introspekcije, ali one s perspektivom, ne tek žalovanja za prošlim vremenima ili propuštenim prilikama. Socijaldemokracija se može obnoviti samo podigne li ljestvicu još više, bude li iznova, a to je SDP u Hrvatskoj učinio 2007. godine, spremna iznenaditi inovacijama – kaže Karolina Leaković.

Prema njenom mišljenju, ideološka profilacija SDP-a trebala bi se dogoditi na liniji ‘solidarno, egalitarno, internacionalno, otvoreno, nasuprot uskogrudnom, hijerarhijskom, zatvorenom, gotovo hereditarnom pristupu koji odgovornost za uspjeh i neuspjeh svaljuje na leđa pojedinca, thatcherovski niječući društvo’. Drži da je to vrlo jasna razdjelnica koja ne bi trebala biti upitna nikome tko se deklarira socijaldemokratom i zagovara vrstu iskoraka koji su britanski laburisti poduzeli nakon dolaska Corbyna na čelo stranke.

– Moj poziv na ugledanje na Corbyna treba tumačiti kao poziv na avangardu, na iskorake koji bi mijenjali način sudjelovanja u politici, donošenja odluka, upravljanja zajedničkim resursima, u odnosu na perifernu poziciju Hrvatske u kontekstu Europske unije. Naša politička zajednica, i ova socijaldemokratska, i ova lijeva, pozvana je biti i inovativnija, i kreativnija, i radoznalija od etabliranih, a to prečesto nije slučaj – kaže SDP-ova saborska zastupnica.

Problem je, međutim, što u SDP-ovom kadrovskom rezervoaru, pa tako ni među Milanovićevim izazivačima, nema nikoga tko se po uvjerenjima i čvrstoći njihova zastupanja može usporediti s Corbynom, a sam Milanović došao je 2007. godine na čelo SDP-a kao poklonik politike Tonyja Blaira, pa je unatoč njegovoj pragmatičnosti i prilagodljivosti pitanje koliko se duboka, ako ikakva, ideološka transformacija SDP-a može dogoditi pod njegovim vodstvom. Karolina Leaković smatra da je to moguće putem unošenja kadrovske i idejne svježine u glavna stranačka tijela, no Berto Šalaj je vrlo skeptičan.

– Mislim da bi Milanovićeva pobjeda značila kontinuitet u SDP-u, a to je jednostavno prilagođavanje trenutku. Tu se kretalo s bolnim rezovima, pozivalo se na Gerharda Schrödera i Tonyja Blaira, a kada su se približili izbori stvari su se okrenule i reklo se: ‘Mi smo ipak ljevica’. Čini mi se da se Milanović tu neće profilirati i da neće ponuditi nešto novo u sferi ekonomske politike, da će igrati na staru priču o ustašama i HDZ-ovoj korupciji – kaže Šalaj, dodajući da unatoč tome misli da on ima dobre šanse da ostane na čelu SDP-a, jer ni njegovi kritičari dosad nisu sadržajno ponudili ništa drugo ili su, poput Komadine, koji je izašao s nekoliko fraza o neoliberalizmu i tehnomenadžerima u SDP-u, vrlo lagano zagrebali po površini.