Oreškovića ne poznajemo, pa ne znamo kako razmišlja. Ali, da može birati, tko zna koga bi doveo i bi li ponudu za Banske dvore dobilo ijedno od imena koje mu guraju pod nos HDZ i Most. Zato Karamarko stalno i dodijava s time da se na Oreškovića neće vršiti pritisci, da će on odlučivati autonomno, prema stručnom kalibru i blablabla. Vraga. S mandatarom čija je riječ posljednja – Karamarkova je sigurno prva i zadnja
E h da je ova dva tjedna biti muha na zidu pa viriti u proces izbora ministara koji je upravo počeo na relaciji HDZ – Most – Tihomir Orešković.
Pratiti u realnom vremenu na koji će način koalicijski partneri i njihov mandatar, udruženim snagama odabrati tih 20 konkretnih ljudi za Vladu, a posebno na temelju čega, bilo bi svakako uzbudljivo i neponovljivo iskustvo. I to, naravno, ne samo za politologiju i za stand up komičare, nego i za sve nas građane, koji izlazimo na izbore s prostodušnim uvjerenjem da radimo nešto jako važno, smisleno i domoljubno.
Jer, već s obzirom na originalnu tehniku usuglašavanja, koju su, kao rješenje svoga teško premostivoga problema, smislili politički suradnici koji ne govore istim jezikom, jedan drugome ne vjeruju ni koji je danas datum, a otimaju se za moć, može se nagađati kakav će tek urnebes sve to skupa biti u stvarnosti.
Luda slagalica koju su patentirali kreće od toga da stranačke organizacije s terena kandidiraju ljude za ministre. Karamarko i njegovi glavni suradnici biraju troje i donose prosijana HDZ-ova imena na pregovore. Isto radi i Božo Petrov za šest ministarstava koja uzima Most. Ali i jedni i drugi nude svoje ljude i za ministarstva koja idu drugoj strani. Nema smisla doći na raspravu bez barem šest imena ukupno jer i HDZ i Most imaju pravo veta, a pred Oreškovića treba izaći sa dva, odnosno tri imena oko kojih se partneri slažu.
Kad ministarski kandidati uđu u bubanj, počinje natezanje konopa i eliminacija. Pritom je, međutim, potpuno nejasno prema kojim će mjerilima netko ostati u igri, a netko otpasti kad se program nove vlade uopće ne zna. Politička većina nije ni u naznakama dogovorila i definirala u kojem će pravcu voditi zemlju te koje će promjene provesti, a pogotovo kako i kada. O svemu tome do sada se na sve strane samo naklapalo.
A za što se onda biraju ministri? Za koji plan? Za koju agendu? I kako će se HDZ i Most uopće opredijeljivati za određeni profil stručnosti, ekspertize i referenci ako još nemaju ni okvir u koga se odabranici trebaju uklopiti?
Iz toga nedvojbeno proizlazi da odlučujući kriterij za ministarska mjesta može biti samo politički. On je jedina čvrsta točka budući da dugih točaka nema. Pozdravimo se mi, dakle, s tim pričama o stručnjacima par exellence koji će biti glavni faktor i motor u novoj vladi, kao što se treba pozdraviti i s uvjeravanjima da je Orešković neovisan u izboru suradnika s kojima ima namjeru voditi državu. Pa svima je jasno da Orešković na teren izlazi posljednji, da izabere cipele između onih nekoliko modela koji su prošli kroz filtere, iliti lijevke, Karamarka i Petrova.
Oreškovića ne poznajemo, pa ne znamo kako razmišlja. Ali, da može birati, tko zna koga bi doveo i bi li ponudu za Banske dvore dobilo ijedno od imena koje mu guraju pod nos HDZ i Most. Zato Karamarko stalno i dodijava s time da se na Oreškovića neće vršiti pritisci, da će on odlučivati autonomno, prema stručnom kalibru i blablabla. Vraga. S mandatarom čija je riječ posljednja – Karamarkova je sigurno prva i zadnja.
Zato bi vrijedilo promatrati uživo kako se kuje taj model, sličan više nigdje i nikad neće biti viđen.