Investment Court System, novi mehanizam zaštite investitora u okviru TTIP-a i CETA-e.Nakon općeg nezadovoljstva javnosti i prosvjeda diljem zemlje, u studenom prošle godine američka je Vlada donijela odluku o zaustavljanju gradnje planiranog naftovoda Keystone XL, kojim se iz Kanade u SAD-a trebala transportirati nafta iz tzv. naftnih pijesaka (eng. tar sands), čija je eksploatacija daleko invazivnija i štetnija za okoliš nego kod konvencionalnih bušotina. Međutim, ova bi pobjeda javnog nad privatnim interesom stanovnike SAD-a mogla skupo koštati. Kanadska korporacija TransCanada, koja stoji iza projekta Keystone XL, zbog takve je odluke početkom ove godine tužila SAD za više od 15 milijardi dolara, koliko su procijenili da im vrijede dosadašnja ulaganja uvećana za očekivani budući profit. Ovo je najnoviji primjer “modusa operandi” mehanizma pod nazivom Investor State Dispute Settlement – ISDS.
“Radi se o pravnom mehanizmu koji služi za rješavanje sporova između stranih investitora i države koji proizlaze iz navodnih nepoštivanja ugovorenih obaveza od strane države. U praksi, investitor tuži državu kada procijeni da je došlo do povrede njegovih prava, odnosno ugroze profita, čak i onog budućeg, očekivanog”, objašnjava nam Jakov Kolak iz hrvatskog ogranka europske inicijative Zaustavimo TTIP.
Kao i u slučaju NAFTA-e, Sjevernoameričkog ugovora o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika, u gornjem primjeru, takav bi mehanizam trebao biti dio trgovinskog ugovora koji se trenutno pregovara između SAD-a i Europske Unije – Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (eng. Transatlantic Trade and Investment Partnership – TTIP) te CETA-e – Sveobuhvatnog ekonomskog i trgovinskog ugovora (eng. Comperhensive Economic Trade Aggrement – CETA) između EU i Kanade.
Oba su ta sporazuma naišla na širok otpor javnosti, a kao najveći problemi isticani su tajnost pregovora te ISDS. Pritisci su rezultirali time da je Europska komisija “skinula veo tajni” oko spornog mehanizma te po tom pitanju organizirala konzultacije. Odazvalo se oko 150 tisuća ljudi, od kojih se čak 97 posto izjasnilo protiv ISDS-a.
I nisu jedini. Naime, Europski parlament je 7. srpnja prošle godine usvojio rezoluciju kojom podržava transatlantsku zonu slobodne trgovine, ali je istovremeno odbacio ISDS te tražio da se on zamijeni. Zbog ovakvog razvoja događaja, Komisija donosi novi prijedlog mehanizma zaštite investitora i naziva ga “Sustavom investicijskih sudova” (eng. Investment Court System – ICS).
“ICS ni u kom slučaju ne adresira fundamentalne probleme ISDS-a te nije ništa drugo nego primjer kako se korištenjem ljepših fraza, rafiniranijeg jezika i uvođenjem kozmetičkih promjena nastoji uvjeriti javnost u promjenu temeljne agende koja stoji iza uvođenja ove vrste mehanizma rješavanja sporova, a to je daljnje podređivanje državnog suvereniteta interesima multinacionalnih kompanija kojima se daje mogućnost da instrumentaliziraju same države kako bi ostvarile ultimativni cilj – stjecanje maksimalnog mogućeg profita uz minimalne troškove, bez obzira na posljedice koje takvo djelovanje ima na društvo, okoliš, zdravlje”, tumači Kolak.
Pomaci na bolje ipak postoje. Za razliku od “starog” ISDS-a, ICS omogućava državama pravo žalbe na prvostupanjsku odluku, a uspostavio bi se i roster od 15 stalnih arbitara kojima bi bilo zabranjeno da budu odvjetnici u nekoj drugoj ICS arbitraži. Također, investitorima bi se automatski obustavili svi pokrenuti postupci na nacionalnim sudovima pri pokretanju parnice na ICS-u te im ne bi bilo dozvoljeno ponovno pokretanje slučaja u sklopu nacionalnog zakonodavstva u slučaju neuspjeha na ICS-u.
Međutim, da Komisija u ovom slučaju vježba PR ili se igra pravnog vizažista mišljenja je i Gus Van Harten, profesor na britanskom Osgoode Hall Law School, koji u svom radu Key flaws in the European Commission”s proposals for foreign invesor protection in TTIP ističe koji su to fundamentalni problemi koje gore spominje Kolak.
“ICS ‘suci’ bi i dalje imali financijski interes za pokretanje što više budućih tužbi, jer bi i dalje bili plaćeni po danu (u prosjeku oko 2 tisuće eura, op.a.). Također, i dalje bi se vodili uobičajenim pravilima ISDS arbitraža, ne bi morali zadovoljiti uvjete za postati sucem ni u jednoj državi te ih ništa ne bi sprječavalo da rade kao odvjetnici u ISDS postupcima u sklopu drugih trgovinskih i investicijskih sporazuma”, navodi Van Harten.
Kao još jedan od problema kojih se Komisija nije dotaknula ističe i jednosmjernost tzv. “Sustava investicijskih sudova”. I dalje je podizanje tužbe ekskluzivno pravo stranih investitora.
“Komisija predlaže vrlo velika prava i privilegije za strane investitore, bez razmjernih obaveza. Ponovno, ne uzimaju za ozbiljno diskriminaciju prema domaćim investitorima i građanima. Ako su toliko predani da nađu ravnotežu, barem bi se pobrinuli da se ISDS može iskoristiti protiv stranih investitora ukoliko prekrše ekološke, radne, potrošačke i druge standarde”, piše Van Harten.
Mreža organizacija Seattle2Brussels u svojoj je analizi ICS-a isti problem opisala drugim riječima.
“Investitorima će biti omogućeno pravo da tuže države temeljeno na odredbama o zaštiti investitora iz raznih sporazuma, umjesto na demokratski donesenim zakonima, što je slučaj za sve ostale.”
Također, iako bi stranim investitorima bilo zabranjeno pokretanje postupka u sklopu nacionalnog zakonodavstva nakon pokrenutog ICS spora o istom predmetu, ništa ih ne sprječava da nakon negativnog ishoda na najvišim instancama nacionalnog zakonodavstva pokrenu slučaj na ICS-u, niti ih išta sprječava da potpuno zaobiđu nacionalna ili Europsko zakonodavstvo i direktno pokrenu slučaj na ICS-u. S druge strane, Van Harten tvrdi da u praksi ne postoji valjan razlog za uključivanje bilo koje inačice ISDS-mehanizma.
“Sistem zaštite stranih investitora daje poseban status te, posljedično, javni poticaj (u novčanom smislu, op.a.) stranim investitorima suočenim s uobičajenim poslovnim rizicima izazvanim demokratskih odlukama i regulacijom. U slučaju TTIP-a, Komisija predlaže da proširi takav sistem na države čije je sudstvo pouzdano, otvoreno, nezavisno i u mnogočemu superiorno samom ISDS-u”, navodi Van Harten. Trenutno samo 8 posto američkih kompanija ima potpisane sporazume s članicama EU-a koji uključuju ISDS mehanizam.
ISDS je kao mehanizam nastao u postkolonijalnom razdoblju u svrhu zaštite stranih investicija u zemljama s nedovoljno razvijenim zakonodavstvom. Kako nije posebno isplativo tvrditi da ti vlastito zakonodavstvo ne valja, glavni izgovor Komisije za uključivanje ISDS/ICS-a u sporazum sa SAD-om je zaštita malih i srednjih poduzetnika. Srećom, osim PR-a, postoji i statistika.
Primjer s početka teksta, prema UNTCAD-ovom Investment Dispute Settlement Navigatoru (hiperlink investmentpolicyhub.unctad.org), samo je jedan od 667 poznatih ISDS slučajeva. Stvarni je broj teško procijeniti zbog česte tajnosti takvih sporova, ali najcrnje prognoze govore o njih više tisuća.
Od poznatih, do sada ih je zaključeno 429. Već spomenuti Van Harten te Pavel Malysheuski, njegov kolega sa sveučilišta, u svom su radu Who has benefited financially from investment treaty arbitration? An evaluation of the size and wealth of claimants analizirali njih 214 i došli do rezultata suprotnih onome što Komisija tvrdi.
U obrađenim slučajevima, ako se uzmu u obzir odštete i sudski troškovi, države su izgubile više od 10 milijardi dolara javnog novca, od kojeg je velika većina završila na računima ekstra velikih kompanija (kojima je godišnji prihod veći od 10 milijardi dolara) koje su u neto dobiti nešto većoj od 6 i pol milijardi dolara – 136 milijuna po slučaju, a slijede ih bogati pojedinci s neto dobiti nešto više od 1,7 milijardi dolara – 45 milijuna po slučaju. Male i srednje kompanije u plusu su 36 milijuna – dva po slučaju.
Također, prema podacima UNTCAD-a, većina ISDS slučajeva odnosi se na globalni jug. Kolonu predvodi Argentina s 56 tužbi, druga je Venecuela s 36, dok su na trećem i četvrtom mjestu predstavnici EU, Češka s 30, odnosno Španjolska s 26 tužbi. TOP 5 zatvara Egipat s 25. S druge strane, najveća određena odšteta iznosi čak 50 milijardi dolara, koju bi Ruska Federacija trebala isplatiti oligarsima na čelu s Mihailom Hodorkovskim zbog tužbi povezanih s naftnom kompanijom Yukos.
Što se same EU tiče, prema organizaciji Friends of the Earth, protiv 20 država članica pokrenuto je 127 tužbi, od čega se njih čak 97 odnosi na nove članice, koje su Uniji pristupile između 2004. i 2007. Osim spomenute Češke, koja je investitorima već isplatila preko 460 milijuna eura, tu su još i Poljska s preko 2 milijarde, Slovačka s oko 580 milijuna te Rumunjska s nešto manje od 200 milijuna eura javnog novca koji je završio u privatnim džepovima. Pojedinačno, najveća se odšteta traži od Njemačke. Švedska kompanija Watenfall tu je državu tužila za 4,7 milijardi eura odštete zbog odluke donesene nakon katastrofe u japanskoj Fukušimi o postupnom gašenju nuklearnih elektrana do 2022.
Kakve negativne posljedice za demokratski kapacitet suverenih država ima ovakav mehanizam zorno pokazuje primjer spora između duhanske kompanije Phillip Morris i Australije. Naime, tamošnja je vlada 2011. godine donijela odluku kojom definira izgled pakovanja duhanskih proizvoda s ciljem smanjenja broja pušača, a Phillip Morris ih je tužio za tzv. “indirektnu eksproprijaciju”. Drugim riječima, izgled kutije je vlasništvo korporacije.
Nekoliko se zanimljivosti krije u ovom primjeru. Iako je Australija dobila ovaj slučaj, zaključen krajem prošle godine, ipak je potrošeno više desetaka milijuna dolara javnog novca za sudske troškove i pravni tim. Nadalje, kada je čula za tužbu, vlada Novog Zelanda je odustala do donošenja identičnog zakona dok parnica ne završi, što predstavlja primjer tzv. regulatory chill efekta. Radi se o situaciji kada država odustaje ili odgađa donošenje neke odluke samo iz straha od tužbe pred ISDS tribunalom.
Također, PM je Australiju tužio temeljem bilateralnog ugovora između te zemlje i Hong Konga iz 1993. Naime, bez obzira na adresu sjedišta firme, investitor ima pravo koristiti sva prava iz ugovora između dvije zemlje ukoliko na teritoriju jedne od njih ima podružnicu. U teoriji, a često i u praksi, to može značiti “poštanski sandučić i jedan zaposlenik koji ga prazni”. Iako u teoriji samo strani investitor može tužiti državu, zbog ovog prava to može učiniti i domaći, ukoliko otvori podružnicu u nekoj drugoj zemlji koja s njegovom ima potpisan trgovinski ili investicijski ugovor s ISDS klauzulom.
Kada se sve zbroji, jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz cijele priče s ICS-om je činjenica da je taj prijedlog donesen zbog odbijanja ISDS od strane Europskog parlamenta, što se odnosi i na TTIP i na CETA-u. Budući da su pregovori s Kanadom završeni, ovakav bi razvoj događaja mogao potencijalno zakomplicirati daljnje napredovanje prema ratifikaciji sporazuma. S druge strane, dobar je to primjer koji pokazuje prave namjere Komisije.
“EK je ovim prijedlogom, u najmanju ruku, priznala da je ISDS kakav postoji u CETA-i neprihvatljiv. Pa zbog čega onda nisu zaustavili ratifikacijski proces?”, pita se Nick Dearden, direktor organizacije Global Justice Now.