I kao kruna svega dolazi izjava o netaktičnom inzistiranju na provedbi nekih zakonskih odredbi. Dolazi kao upozoravajuća potvrda da Hrvatska ima Predsjednicu koja “taktičnost” pretpostavlja zakonitosti i koja, umjesto da naprosto od vremena do vremena posjeti ovaj ili onaj dio Hrvatske, zabavlja “svekoliko pučanstvo” izmještanjem svojega Ureda, što se u njoj sklonim medijima (kojih je sve više kako se približava dan kada će njezina stranka preuzeti glavnu riječ u novoj vlasti) interpetira kao kreiranje “simboličnih glavnih gradova”, a sve u najboljoj maniri francuskih monarha-apsolutista koji su vladali u znaku parole “država – to sam ja”.
Bude li jednom pisana povijest neovisne hrvatske države, ali na onaj način i onim stilom kakvi su primjereni smjeru u kojem se početkom godine 2016. kreće Republika Hrvatska, onda će se u njoj moći pročitati i sljedeće:
“U ono vrijeme reče Predsjednica državljanima svojim: oni među vama, kojima zakon jamči određena posebna prava, neka ne podlegnu iskušenju i stanu bezobzirno tražiti da se provede ono što u zakonu piše. Jer – budu li postupali tako, samo će ugroziti zajednički život s ostalima. I bi tako”.
To je, vjerovali ili ne, poruka koju je Predsjednica KGK iz svojeg “izmještenog Ureda” u Vukovaru uputila Srbima, ne samo u istočnoj Slavoniji, nego u cijeloj Hrvatskoj (onima koji su još preostali), ali i diplomatskim predstavnicima stranih država koje je pozvala na primanje u povodu 24. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske. Da ne bi bilo nikakve zabune, izjava Predsjednice koja je poprilično zaprepastila onaj dio javnosti u Hrvatskoj koji još nije zaboravio razmišljati, glasi: “Netaktično inizistiranje na provedbi nekih zakonskih odredbi izdvojenih iz političkog konteksta Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina dodatno je otežalo taj proces” (misli se na mirnu reintegraciju i na uspostavljanje suživota pripadnika hrvatske većine i srpske manjine). Dakle, još jednom i da bi bilo do kraja jasno: Srbi i vlada na odlasku postupali su “netaktično”, jer su očekivali da će biti poštovan zakon Republike Hrvatske (pa su ga čak i pokušali provesti). Svojedobno, činilo se kao da se slina u ustima osušila onima koji nisu posustajali u optuživanju jugoslavenskog predsjednika Tita zbog njegove izjave (uvijek nepotpuno citirane!) kako se “suci ne moraju držati zakona kao pijani plota”. Bio je to krunski dokaz da nekadašnja federacija nije bila pravna država i da je u njoj politika određivala što će se u domeni pravosuđa raditi, a što neće. No, što nam sada poručuje hrvatska Predsjednica, i to ona Predsjednica koja je odmah na početku mandata Titovu bistu po hitnome postupku izbacila iz svojega Ureda i koja ga se sprema napustiti, najvjerojatnije zato što je svojedobno građen kao zagrebačka rezidencija onoga kojega ona smatra zločincem (štednja je, naime, priča za malu djecu!)? Pa poručuje nam upravo ono zbog čega se godinama zapjenjeno optuživalo Tita. Da, zakon nešto kaže, ali “nije taktično” inzistirati na provedbi zakona, jer to se nekome može i ne svidjeti (kao da se kradljvcima sviđa kada dospiju iza brave, u skladu sa zakonom, naravno, a nakon što su uhvaćeni u krađi). Predsjednica je time otvorila i Pandorinu kutiju pitanja o Hrvatskoj kao pravnoj državi, a osobito o legislaturi što se odnosi na manjine i na njihova prava.
Dugo je vremena javna tajna da se zakoni u Hrvatskoj provode selektivno, onda kada to ”nekome” odgovara i onako kako mu odgovara. Predmeti stoje i desetljećima u ladicama, sudski postupci znaju trajati i dulje od četvrt stoljeća, ratni zločini protiv “nas” tretiraju se na jedan način, dok se zločini protiv “njih” ili ne tretiraju nikako, ili bitno drugačije. Jedne se osumnjičenike za ratne zločine goni bez predaha, drugima se – nekoliko je slučajeva javnosti poznato – daju lažni identiteti i nove isprave da bi izbjegli svaki sudski progon. A selektivna primjena zakona bitan je pokazatelj nepostojanja pravne države, nepostojanja vladavine prava, što je opet nerazdvojno od demokratskog ustroja. Imati demokratske i slobodne izbore (koliko su pošteni, o tome bi se, s obzirom na hrvatski izborni sustav, moglo raspravljati), ali ne osigurati da svaki zakon u svakome trenutku i na svakome djeliću državnog područja jednako važi za svakoga, to ne prolazi. Naravno, želimo li biti demokratska i pravna država. A mi uporno tvrdimo da baš to jesmo. Predsjednica nam je sada otvorila oči, jasno nam kazavši da nismo. I ne samo nama, nego i cijelome svijetu.
Manjinska su prava posebno pitanje. Na papiru, nema ni najmanjih primjedbi. Zaista je u tome području Hrvatska u nekim elementima čak i ispred većine zemalja Evropske unije. No, ponovimo: na papiru. Kada dođe na red praktična provedba onoga što u zakonima i propisima piše, ukazuje se sasvim drugačija slika. Kada se spustimo na teren i na područje realnoga života, susrest ćemo se s tihim bojkotom proklamirane politike, s raznim stožerima za obranu “svega hrvatskoga”, s izmanipularnim ljudima koji će čekićima razbijati, uz povlađivanje prisutnih, ploče s “agresorskim pismom”. Pri tome nikoga neće zanimati da Hrvatska nikada nije ratovala protiv pisma, nego protiv agresora, kao ni podatak da su u Vukovaru prije hrvatske neovisnosti živjeli pripadnici nekoliko desetaka etniciteta, da međunacionalnih sukoba nije bilo, a da je Vukovar bio četvrti po snazi industrijski grad u Jugoslaviji. Danas je, prema svemu sudeći, prioritetno prozivanje onih koji “netaktično” traže poštivanje i provedbu zakona, držanje živim uspomena na ratna stradanja (koja nikako ne treba zaboraviti, ali ih ne treba pretvoriti ni u sadržaj života), te obnova vodotornja – spomenika agresije. O obnovi proizvodnje govori se tek onako usput, reklo bi se čak i sramežljivo. I traži se “novi model suživota”, kao da je potrebna velika mudrost da se nađe formula za tako složeno pitanje. Od mirne reintegracije prošla su dva desetljeća, od operacija Bljesak i Oluja – također. Stasala je cijela jedna nova generacija. Da je se nije hranilo mržnjom, predrasudama i stereotipima, da nije bila izvrgnuta najgrubljem povijesnom revizionizmu (pogotovo u posljednih pet godina, a što se nadovezalo na razdoblje od 1990. do 2000. godine), da se umjesto zajedništva nisu forsirale podjele i prozivanja, hrvatski bi građani jedan drugoga gledali naprosto kao ljudi. Ovako, gledaju se kao pripadnici ove ili one vjere, ili nacije, a uz to odmah idu i “spoznaje” o tome da smo “mi” ovakvi (pametni, dobri, plemeniti – naravno), a “oni” su onakvi (zli, prijetvorni, neinteligentni itd.).
I kao kruna svega dolazi izjava o netaktičnom inzistiranju na provedbi nekih zakonskih odredbi. Dolazi kao upozoravajuća potvrda da Hrvatska ima Predsjednicu koja “taktičnost” pretpostavlja zakonitosti i koja, umjesto da naprosto od vremena do vremena posjeti ovaj ili onaj dio Hrvatske, zabavlja “svekoliko pučanstvo” izmještanjem svojega Ureda, što se u njoj sklonim medijima (kojih je sve više kako se približava dan kada će njezina stranka preuzeti glavnu riječ u novoj vlasti) interpetira kao kreiranje “simboličnih glavnih gradova”, a sve u najboljoj maniri francuskih monarha-apsolutista koji su vladali u znaku parole “država – to sam ja”.
Pa bi stoga u onoj zamišljenoj povijesti neovisne Hrvatske što smo je spominjali na početku ovoga teksta, moglo stajati i ovo: “Nakon Predsjednika od jednoga mandata, počelo je zlatno doba Predsjednice, toliko obljubljene i voljene, da je puk svaku stopu kojom je noga njezina kročila, ma gdje to bilo, smatrao Hrvatskom, a svaki grad u koji bi ona dovela Ured i cijelu svitu uredsku, da bi bila što bliža narodu svome –smatrao glavnim gradom Hrvatske. I bi tako.”