Kad je prije mjesec i pol dana Velimir Bujanec u svoju emisiju pozvao Ladislava Ilčića, kritiziranog zbog izjave o terorističko-natalitetnim prijetnjama od muslimanskih izbjeglica, domaćin je gostu pustio snimku anti-imigrantske masovke u Poljskoj: jezivi prizor u kojem tisuće militantnih mladunaca, nošenih političkim promjenama u zemlji, urlicima zazivaju vjerski i etnički čistu Domovinu. Standardno pristojan, Ilčić se ogradio od voditeljeva slinjenja, ističući kako mu se baš i “ne sviđa ovakav ton” fašizma.
Mjesec i pol dana nakon toga, Bujanec će završiti na snimci šovenske masovke u centru Zagreba, kao protagonist jezivog prizora u kojem militantni veterani, nošeni političkim promjenama u zemlji, zazivaju slobodu govora mržnje. Ilčić, međutim, nije više u studiju da se ogradi od njihova “tona” i tragova Bujančeve sline na zagrebačkom asfaltu. Otišao je u Sabor gdje će se, zahvaljujući zakonodavnim privilegijama, u ugodnom tonu zastupničke rasprave bodljikavom žicom ograđivati od budućih izbjeglica, masturbatora i civilnog sektora.
Autor i voditelj Bujice je također otišao u mainstream, tako što je njegova uređivačka postala Karamarkova državna politika, a Karamarkova državna Bujančeva ulična falanga. Sve je, dakle, evidentnije da je emisija koja po stilu asocira na blago razvodnjene standarde lista Der Sturmer, iz ekstremističke margine gurnuta u ideološki centar. Odnosno: zahvaljujući ideološkim stremljenjima Domoljubne koalicije, centar je gurnut u naramak Bujančev.
Karamarko preuzeo Bujicu, Bujanec ulicu (FOTO: Hina)
Republika Hrvatska se, sukladno tome, polako svodi na blago razvodnjene standarde Bujice: za večeras smo vam pripremili nekoliko zanimljivih tema. Među ostalim, razgovarat ćemo o nužnosti etničkog i svjetonazorskog čišćenja institucija od boljševika, komunjara, jugoslavenčina i drugih elemenata koji remete kulturu plemena i nacionalne jednoobraznosti. Dotaknut ćemo se i nužnosti uspostavljanja policijske države kroz projiciranje i zabilježbu vanjskih i unutarnjih neprijatelja, najčešće izroda iz nevladinog sektora i “lijevo-liberalnih” medija. To ćemo učiniti plasmanom naramka indiskrecija iz obavještajnog podzemlja, biranih historijskih udžbenika i vjerskih tekstova. Završni dio ćemo posvetiti budućoj ekonomskoj politici i sveopćoj privatizaciji, čiji su protivnici mentalni komunisti, odnosno baštinici socijalističkog mentaliteta.
Kao stručnjaci za predmetnu materiju u Vladu i Sabor su, sasvim prirodno, izabrani ljudi koji su baš u Bujici mjesecima, ako ne i godinama, gradili svoj javni, intelektualni i politički integritet: potpredsjednik Sabora – povjesničar koji relativizira ustašku parolu i sudjeluje u pohodu gdje se ista uzvikuje; ministar branitelja – utjelovljenje autentičnog HDZ-a, iz čije barake, mitskog mjesta njihova rođenja, kuljaju razne tmine; ministar kulture – ideološki berzeker čiji program za resor, kratak, ali glup, nalikuje na Božidara Alića koji, kratak, ali tup, pohotno mazi trobojnicu na sjednici Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, citirajući Matoša; niz zastupnika saborske većine, inače mračnijih primjera plemenskog hrvatstva, koji u ovoj emisiji, baš kao i narečeni ministri, izgledaju normalniji nego što jesu, pored pitanja s kojima ih voditelj suočava.
Kad se, međutim, izdvoji u novi ambijent Sabora i Vlade, normalnost Karamarkovih egzekutora svodi se na to da samo u zadnja dva dana pozivaju na lustraciju u medijima, proračunski odstrjel nepoćudnih kulturnih radnika i neprofitnih medija, te uvođenje odredbi u Zakladu za razvoj civilnog društva, koji će priječiti “antihrvatskim” udrugama državne dotacije.
Bujanec sasvim doslovno ostvaruje HDZ-ova predizborna obećanja o novoj kulturnoj i medijskoj politici, sukladno Karamarkovom shvaćanju “marša kroz institucije” (FOTO: Hina)
Budući da je, dakle, Karamarko preuzeo Bujicu, bilo je za očekivati da će Bujanec preuzeti ulicu, i osigurati postojanost omjera u toj interpersonalnoj radikalnosti. Ne čudi, stoga, da je nekidan predvodio tisuće nabrijanih bukača do Agencije za elektroničke medije; on to sasvim doslovno ostvaruje HDZ-ova predizborna obećanja o novoj kulturnoj i medijskoj politici, sukladno Karamarkovom shvaćanju “marša kroz institucije”.
Riječ je, dakako, o životnom tempu, svojevrsnoj karijernoj odlici Velimirovoj, jer se i Tuđmanova vladavina pored njega činila relativno pristojnom autokracijom. Razlika je, međutim, u tome što je devedesetih Bujanec bio marginalni i smiješni neonacistički gnom, a sada sve više postaje srednjostrujaška činjenica, uzmemo li u obzir Karamarkovu nadiruću kultur-špiclovsku revoluciju, poduprtu iz Ureda predsjednice, inauguracijske domaćice Bujančeve.
Ona legendarna fotografija voditelja Bujice i Karamarka u zagrljaju ima mnoge poruke, ali je sada posve jasno kako je jedna sugestivnija od ostalih: prvi potpredsjednik vlade zapravo pokazuje svjetini nešto krupnijeg svisca. Uz konstataciju: “tri…., ne, ovaj, pardon! – četiri godine mraka!”