Vijest da je Ikea izbjegla platiti milijardu eura poreza u različitim zemljama EU, što je i sama kompanija potvrdila, uopće nije neko iznenađenje. Cijela Europska unija je praktično porezni raj za multinacionalne kompanije. Prisjetimo se samo kompanije FCA Marchionne, koja pravno sjedište ima u Nizozemskoj, a porezno u Velikoj Britaniji i samim time plaća manji porez.
Ili na primjer, da je Apple utajio gotovo milijardu eura poreza u Italiji, a sve se završilo dogovorom da plati trećinu od utajenog iznosa.
Da ne spominjemo skandal nad skandalima jedne od država EU, Luksemburga, koja je dom svih velikih skandala neplaćenih poreza od strane kompanija koje su iz cijele Europe pobjegle da bi se registrirale u Velikom Vojvodstvu.
Slučajno ili ne, tamo je premijer bio Jean-Claude Juncker, koji je upravo zahvaljujući tim zaslugama postao predsjednik Europske komisije.
Irska nastoji prevladati krizu privlačenjem europskih kompanija koje ne moraju plaćati poreze, što čine i mnoge zemlje istočne Europe.
Mogao bi se lako sastaviti popis, ali pređimo na bit problema. Svi ti skandali nisu slučajni incidenti koji su se dogodili tražeći pravi put ka fiskalnom redu, nego su rezultat namjerne i maliciozne politike.
Naime, to je ista politika koja nameće strogu fiskalnu disciplinu kada su u pitanju državni proračuni, ista ona koja iz tog razloga zahtjeva mjere štednje, provođenje takozvanih strukturnih reformi, a s druge strane pod izgovorom da favorizira konkurenciju oprašta ili umanjuje poreze bankama, financijskim institucijama i divovskim multinacionalnim korporacijama.
Tako se države prisiljava da režu proračune i privatiziraju socijalne usluge, čime se bankama i korporacijama u ruke predaje još jedan izvor profita. Ovo je, u stvari, metoda ludila koje se zove Europska unija.