Da se odmah razumijemo: Milorad Pupovac po mom je vrednovanju najgore što se hrvatskim Srbima moglo dogoditi u smislu parlamentarnog zastupništva, licemjernom retorikom i ljigavom koreografijom jedva za nijansu grđe od notornog psihijatra Jovana Raškovića.
Zato se odgovorom estradne nuspojave s Pantovčaka na njegovo pismo ni u ludilu na bavim u svrhu obrane istoga od licemjerne retorike i ljigave koreografije iste – našla rupa zakrpu – nego da upozorim na ono u njezinom pismu što je APSOLUTNO NEPRIHVATLJIVO svim građanima kao odnos Republike Hrvatske (ista je, po nesreći, ustavno predstavlja) prema Srbima i pripadnicima svih manjinskih etničko-kulturnih entiteta u ovoj zemlji.Pa, idemo – od početka… dvadesetak redaka kojih (pročitajte u novinama, ako vam je baš stalo) možemo slobodno zanemariti, jer se radi o mizernim pleonazmima tautologije iz zamuljenih dubina njenih nesporazuma s ustavnim ovlastima i stranačkoj zadrtošću, jerbo – taman se zalaufala, kadli eto vraga: „…ozračje nesnošljivosti drastično sam doživjela upravo u izbornoj noći nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora, kada je bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske izrekao rečenicu „ili mi ili oni”. Pa kaže: „Moj program bio je, i danas je, zajedništvo, pa je moje zaprepaštenje bilo tim veće što sam od onih koji formalno prisežu na toleranciju doživjela isključivost i poziv na radikalizaciju političkih razlika, sve do poziva na neku vrstu društvene eliminacije. Želimo li, dakle, govoriti o uzrocima koji su potaknuli „narastanje netolerancije i jačanje poruka mržnje”, ne možemo mimoići takve radikalizirajuće poruke i ne upitati se koliko su one ohrabrivale istomišljenike, kao i neistomišljenike, na slične postupke…” bla-bla-bla & bla-bla-bla! uz dražestan dodatak na njenom emocionalno-funkcijskom jeziku, jer joj hrvatski baš i ne uspijeva: We’ll give them hell! što joj reče el-bahati s Iblerova trga, te joj tako jebeno rani ustreplatu domoljubnu dušicu da na valu nezaborava-neoprosta i ničim-izazvanoga Pupovca pita „…nisu li naposljetku i Vaša osobna negativna iskustava bar djelomice posljedica takvog višegodišnjeg, namjernog ili nenamjernog, stvaranja ideoloških i svjetonazorskih napetosti?”
Za čim, dakako, slijedi klasično miješanje krušaka, jabuka, tropskoga i šumskog voća: „U tome smislu posebice smatram potpuno neprihvatljivim izvikavanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, koji šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske.” Halo, Bing – zove brat… do jaja zbunjen ugrozom državljanskog zajedništva (repeat, please!), što je mnoogo zajebanije nego da je TO užasnuto oživljavanjem zločinačke ustaške ideologije, iliti – nedajbože! – sistematskim nastojanjem za rehabilitacijom „ndh”.
Pa opet slijedi pasus što ga ni gladan pas s užeglom mašću progutat ne može… sve do iskaljenja predsjedničke dužnosti da joj je „ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.” Ali… „To nikako ne navodim kao opravdanje vrijeđanja ili prijetnji tim osobama, što držim nedopustivim. Smatram međutim kako u prosudbi neželjenih pojava, uzimajući posebice u obzir i činjenicu da proteklih godina tijela državne vlasti nijednom nisu reagirale na takva izrugivanja i provokacije, treba biti objektivan.” Dakle, dakle… pa drito prema dramskom klimaksu: “Kako, primjerice, okvalificirati ono što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred Rijeke, da prolaznik pljune na nj’ i dobaci mu „ustašo!”? Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kako takav gest nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj netko možda iza riječi „tolerancija” i „suživot”? Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam nažalost gotovo svakodnevno iskustvo da me se izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira samo stoga što sam žena.”
Znate kaj?… Ne da mi se više! Zato, evo nekoliko citatića bez komentarčića… ta razina tendencioznog zlonamjerja, plitke gluposti i odraza čudovišnog poimanja same sebe ne graniči s psihopatologijom – ona to jest! Mitomanija odabranosti, ego-trip u najboljoj tradiciji osoba s posebnim potrebama za samokritičkim pristupom vlastitoj osobnosti od koje bježe kao Tatari s Grobničkoga polja.
„Snošljivost pretpostavlja uzajamnost uvažavanja i poštovanja. Stoga se očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati „performansima”, „novinarskim” ili „umjetničkim slobodama” ili „satirom”. U potpunosti podržavam slobodu govora i umjetničke slobode, uključujući i satiru. Isto tako međutim držim da sloboda izražavanja pretpostavlja odgovornost i da nikada ne smijemo prijeći granicu nakon koje javna riječ postaje sredstvom uvrede drugoga.”
Ima još! „U svojem pismu napisali ste da se nedavno u Zagrebu u „najgoroj totalitarnoj (fašističkoj) maniri” ubacivalo letke neprimjerena sadržaja u poštanske sandučiće. Smatram to sasvim neprihvatljivim, ali dužna sam upitati zar je „totalitarna manira” samo fašistička? Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam, iako je on ne manje od fašizma nastao i održavao se raznim oblicima zločina i kršenja ljudskih prava, i to desetljećima? Slijedom toga, jednako se postupa kada je riječ o kvalificiranju zločina tijekom i nakon drugoga svjetskoga rata. Ako se, naime, nedjela jedne ratne strane opravdano nazivaju fašističkim zločinima, jer oni to jesu, i ne mogu se ničim opravdati, dok se međutim ratni i poratni zločini druge strane opravdavaju osvetom ili floskulom da „svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu nije sudskim procesom dokazana krivnja”, kako smo nedavno mogli čuti od jedne saborske zastupnice, onda je to vrlo zabrinjavajuće i štetno za društveni mir i narodno zajedništvo. Kada se dakle govori o stvaranju atmosfere „mržnje, straha i potencijalnog nasilja”, onda valja imati na umu da izjave poput spomenute ne samo obezvrjeđuju načelo presumpcije nevinosti nego vrijeđaju desetke tisuća hrvatskih, i ne samo hrvatskih obitelji, čiji su članovi mučeni i ubijeni nakon završetka drugog svjetskoga rata.”
Nu, viđ’ vraga: „Moji nona i nono, koji su bili pripadnici partizanskog pokreta, znali su me, srećom, poučiti da razlikujem domoljubni antifašizam, koji jest naša povijesna vrjednota, od mržnje, nasilja i osvete. Treba li podsjetiti na to da za te zločine nitko nije osuđen unatoč brojnim spoznajama o njihovim naredbodavcima i počiniteljima? Nažalost, upravo se to razdoblje hrvatske prošlosti, kako sam pokazala, često zlorabi za jednostrana etiketiranja. Podsjetit ću samo koliko je u proizvodnji ozračja ideološke isključivosti iskorištavana „svastika” na Poljudu, a da počinitelji, i samim time ni motivi, nisu utvrđeni. Najlakše je lijepiti etikete i diskreditirati i diskvalificirati ljude, ali to nije prihvatljivo i tome ću se usprotiviti.” Na sve ovo, samo: da vrjednota?!
Ostalo, s izuzetkom upozorenja da se opća imenica domovina piše malim slovom (što je narod, što stanovništvo, a što nacija… valjda će naučiti na postidiplomskom), zaista nije vrijedno spomena. Stoga iritiram javnost samo nekolikim pitanjima:
1. Tko bizarnoj pojavi na Pantovčaku zapravo piše te jezivo nepismene samoubilačke bljuvotine? Ni u kom slučaju netko inteligentan, obrazovan, svjestan delikatnosti stanja duhova u zemlji kaotiziranoj nepostojanjem odgovorne vlasti, institucija, osoba od formata… koji bi je izveli iz limba raskola, ideoloških hvatanja za gušu, dužničkoga ropstva!
2. Zar potpisnica te stupidne patvorine, argumente i logiku koje bi i bolji gimnazijalac rasturio kao dete zvečku, zaista misli da je njome ikom odgovorila? Isti gimnazijalac rekao bi: Savršeno je potvrdila samo da funkcionira kao kritičan dio strukture koja stoji za urušavanjem ostatka ostataka građanskog i demokratskog u Republici Hrvatskoj.
3. Na što predsjedničino inzistiranje „oko za oko, zub za zub” jedino upućuje? Samo na napuštanje međunarodnog načela o standardima zaštite manjinskih entiteta – i na hrvatski kleronacionalizam kao jedinu mjeru stvari! Tko se ogriješi o njega, diviniziranog nedodirljivošću „Domovinskog rata”, može… preko Drine!
Na kraju, iskreno: prezirem Milorada Pupovca kao i sve profesionalne manjince, trgovce svojom etničko-kulturnom pripadnošću. Ali, ovdje se uopće ne radi o njemu ni o Srbima u Hrvatskoj, nego o SVIMA NAMA koji se ne uklapamo u ustašoidni model nacionalnog jedinstva. Da TO jest moja predsjednica, napisao bih joj otvoreno pismo na tu temu… ali, ne pada mi na um – a i čemu?!