Komentar: Donosimo Vam ekskluzivan prijevod još jednog odličnog članka autora Andrea Vltcheka u kojem ukazuje na besmislenost glasovanja na “demokratskim” izborima koji su ništa doli predstava/zabava/igra za hipnotizirane i nesvjesne mase čiji se umovi truju kako bi i dalje svojom pasivnošću omogućavali malobrojnoj eliti psihopatsku dominaciju nad ovim svijetom.
Dosljedno zbog buke u uši nabijam čepiće raznoraznih avio-kompanija, kako ne bih slušao vijesti rastrubljivane na radiju.
Zatvaram oči kada se ta tematika pojavi na TV-u, čak i kada je na RT-u ili Press TV-u.
Preskačem naslove u novinama.
Prijatelje, drugove i rodbinu preklinjem da ne otpočinju tu temu preda mnom.
Ne želim znati ništa o američkim predsjedničkim izborima!
Nije to neka vrsta poziranja ili “pobuna”, to je samo iskren, jako izražen strah od oštećenja mozga, odvraćanja mojih misli od traganja za alternativnim humanističkim i političkim konceptima.
Ne osjećam nikakvu potrebu znati tko će, od svih njih prethodno amenovanih od strane Režima i stoga s dozvolom za “nadmetanje”, biti nominiran od njegove ili njene političke bande, i tko će u konačnici osedlavati tog nepomičnog drvenog konja koji kao po pravilu galopira u prazno, ne inspirira nikoga i samo skakuče uokolo gazeći sa svojim teškim ubitačnim potkovama sve i svakoga tko se usudi zahtijevati istinsku slobodu.
Idite i pratite izbore, čak i sudjelujte u njima! Ako vjerujete u zapadnjačku višestranačku “demokraciju”, dobro za vas! Ili gore!
Desetljeća, u stvari stoljeća, užasno stagnantne političke scene u Sj. Americi i Europi vas nisu ničemu naučila? Onda samo naprijed i umetnite te komade obilježenog papira u kartonsku kutiju!
Odavna se tako radilo, to ubacivanje papira. Ista stvar, kada je roblje bivalo okivano i prebacivano iz Afrike u taj “Novi svijet”, kada je zapadni kolonijalizam tamanio stotine milijuna, kada je kineska čeljad bila dopremana u Sjevernu Ameriku na užasnu rabotu, a tretirana kao životinje. Tako se radilo i kada su prva i druga generacija Europljana uništavale gotovo cjelokupno domorodačko stanovništvo Sjeverne, Centralne i Južne Amerike, kao i Kariba.
Zapad je izmislio izbore. Tako da bi elite unutar bijele rase, kao i bijela rasa općenito, mogle opravdati brutalnost pomoću koje vladaju svijetom. Potrebno im je da se osjećaju kao da ostvaruju želje svijeta, ili barem svojih vlastitih građana.
Bogati i ratoborni klanovi stalno bivaju izabrani, postoje načini da se to osigura.
Nekoliko grčkih filozofa je protestiralo, štitili su izravnu demokraciju, neposrednu “vladavinu naroda”. Bili su marginalizirani, ili ušutkani u cijelosti.
U vrijeme prethodnih američkih predsjedničkih izbora bio sam u Nairobiju, Kenija, gdje mi je moj dobar prijatelj, indijski prodavač knjiga, uvaljivao nekoliko grčkih klasika.
“Zašto?” upitah ga.
“Da još jasnije vidiš što se događa preko oceana.”
“I što se događa?”
On spomene izbore. Nisam imao pojma… Uspješno sam ih blokirao od svog uma. Dok sam snimao u Demokratskoj Republici Kongu, Ruandi i Ugandi, dok sam intenzivno pisao o Zimbabveu, Južnoj Africi, Egiptu i Somaliji, razvijao sam ekstremno jasnu sliku o tome što je Imperij radio, te kako je likvidirao desetke milijuna nedužnih ljudi. Nisam trebao izbore da bih shvatio. Nije bila nužnost znati tko u stvari sa svojim stražnjicama grije fotelje unutar Bijele kuće.
Znao sam dosta o Obaminoj kenijskoj vezi (čak sam i osobno poznavao njegovu baku), uključujući i očevu mu pogubnu umiješanost u kenijsku politiku, kada je nastupao u korist Zapada i pomagao uništiti afričku ljevicu. Znao sam i o njegovom indonezijskom očuhu, vojnom časniku koji je sudjelovao u groznim čistkama 1965./’66., odmah nakon vojnog udara podržanog od SAD-a, u kojima je ubijeno između 2 i 3 milijuna ljudi.
Obama ili Clinton, jedan Bush ili drugi… Može li itko zaista još iskreno vjerovati da je bitno tko je predsjednik?
Je li ovo glasovanje i “praćenje izbora” samo nekakvo izražavanje ekstremne intelektualne lijenosti, potrebe za zabavom najprizemnije vrste? Je li zurenje u TV ekrane i slušanje rasprava uistinu toliko različito od tek pasivnog gledanja bejzbolskih ili nogometnih utakmica? Ako gosp. Trump ili gđa Clinton pobijede, to bi najvjerojatnije učinilo istu razliku kao kad bi loptica prošla između tri stupa, na desnoj ili lijevoj strani igrališta.
Nekim ljudima je bitno. Deseci milijuna fanova u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi gledaju kako im se životi vrte oko igara. Stvarnih igara ili video igara… Pitanje je to života i smrti, znate. Kao i izbori, čak iako su beznačajni i ne mijenjaju ništa.
Ako se previše zadubim u analizu takve zabavnjačke i propagandističke farse, izmaknut će mi pravo značenje onoga što se zbiva u svijetu.
Naprosto je tako dizajnirano: koncentrirajte se na igre, pop kulturu i smeće, isto kao i na izbore, i zapostavite širu sliku – što to Imperij čini našem Svijetu.
Uvijek sam htio upitati svoje čitatelje u Kaliforniji, New Yorku ili Teksasu: je li se nešto značajno promijenilo u vašem životu samo zbog toga što se G.W. Bush popeo do Bijele kuće, ili možda Obama? Osim onih iracionalnih i religioznih šaputanja poput “Yes We Can!”
Režim nema nikakve veze s tim “izabranim liderima”, on ih samo proizvodi, kao što proizvodi ISIL, ili propagandu ili zapadnjačke osjećaje nadmoćnosti. Oni su samo probrani od režima, potom gurnuti jedan na drugoga kao pijetlovi za borbe, zatim poslani paradirati kao kakvi religijski simboli bez skoro ikakve moći. Oni su kao neke goleme oglasne ploče koje promoviraju globalnu diktaturu Zapada, a iskreno, ja mrzim reklame.
Pa stoga i preklinjem da budem pošteđen ovog zaprepašćujućeg cirkusa.
Radim u stvarnom svijetu, gdje milijuni umiru, u stvari upravo sada, baš u ovom trenutku, kako bi hranili Zapad – kako bi namirili njegove korporacije, vojsku i građane.
I njihovi krici i agonija odzvanjaju u mojim ušima svakog pojedinog dana, svakog sata. Ne želim da žrtve budu utišane ili nadjačane nekim davno prožvakanim govorima i reklamnim prezentacijama.
Kao stari Grci, kao Vijetnamci i Kinezi, kao Kubanci, niti ja ne vjerujem u “predstavničku demokraciju”, bilo to u SAD-u, Europi, Indoneziji ili Indiji.
U prošlosti sam igrao tu igru. Igrao sam je dovoljno dugo. Nisam glasovao, no pisao sam o izborima.
Napokon sam shvatio ograničenja. Postao sam sasvim zgrožen konceptom. “Demokracija” kakvu promovira Zapad, služi samo malobrojnoj manjini, nekolicini trulih članova “elite”
Ostali moraju služiti, ili patiti, ili čak umrijeti! Naravno na Zapadu su ljudi slobodni birati koji će od njihovih “lidera” silovati Afriku, Bliski istok ili Aziju.
Tko će rušiti istinski demokratske vlade u neovisnim zemljama? Tko će šibati po domoljubnim stražnjicama? Tko će pljačkati Kongo i Papuu?
Mogu odabrati lik, kao u nekoj nasilnoj video igri. Sam pogonski sustav, sistem iza tog lika (ili ga nazovimo maskom) je trajan. On se ne mijenja.
Kako bi razumio svijet, kako bi dokučio kako funkcionira, pojedinac mora otići u stvarne zemlje, razgovarati sa stvarnim ljudima, i raspravljati o stvarnim problemima. Odgovori nisu u predizbornim debatama. Oni su duboko u Afganistanu, Boliviji, Papui, Jemenu te na toliko mnogo razorenih mjesta.
Esencijalno je shvatiti kako Imperij, taj monolit, zaista vlada, pljačka, siluje i kontrolira.
Boja na površini pogonskog stroja nasilja, krinka koja je nalijepljena preko njegovog nadzornog tornja, nebitna je. Muško ili žensko lice… Koga briga? Republikanac ili demokrat? Kakva je tu razlika?
Ignoriram, kao i drugi koji ne vjeruju u primitivne bajke.
Kao i moji drugari, moram razmišljati kako da nas izvučem iz ovog poganog sranja koje je kreirao Imperij! Radi toga, ne mogu gubiti vrijeme na američke izbore!
Andre Vltchek je filozof, novelist, režiser, i novinar-istraživač; tvorac je “Vltchekovog svijeta” (Vitchek’s World) i zdušni korisnik Twittera, posebno za online magazin “New Eastern Outlook“.
sott