Razvojem kompetencija za ekonomski sektor i zanemarivanjem humanističkih disciplina, kritičkog mišljenja, kulturnih dobara i moralnih aspekata obrazovanja i društva, obrazovanje postaje resurs za investiranja, a učenici i roditelji dobijaju status konzumenata.
Globalne hegemonije su razvile mehanizme za naturalizaciju političke nepismenosti.
Unatoč svim građanskim ratovima, bunama i borbama koje se vode u različitim društvenih sektorima u pojedinim trenucima povijesti, velik dio stanovništva, prvenstveno u urbanim dijelovima, svjesno ili nesvjesno, je politički nepismeno. Politička nepismenost je ojačana i distribuirana od strane nacionalne vladajuće klase i globalnog imperijalizma.
Averzija spram čitanja, nedostatak znatiželje, želje da se zna što se događa u svijetu i ambivalentnosti prema vijestima o najvažnijim političkim, društvenim i gospodarskim događanjima ne samo unutar zemlje, nego i susjednih ili udaljenih zemalja, je običaj ukorijenjen u suvremenim društvima, a to nije slučajno.
Bez sumnje, Etienne La Boetie (1530. –1563.) je bio u pravu kada je u knjizi Politika poslušnosti napisao, da je neupitno da je globalna hegemonija razvila razne mehanizme za uvođenje i naturalizaciju ropske političke nepismenosti, koja pogoduje bogatima, koja čini da se potlačeni dive svojim tlačiteljima, te kako banalni događaji iz života slavnih iz kulturnog industrijskog kompleksa postaju važniji od političkih događaja i odluka koje izravno utječu na njihove živote i na taj način definiraju svoju budućnost i povijesni put.
Politički iliterati
„U Kolumbiji se, nakon tzv. “Vremena nasilja” (La Violencia) udio ljudi koji žive na selu i gradu obrnuo. Danas, u gradovima živi 70% stanovništva, dok je u na selu ostalo 30%. Unatoč tome velika većina tih 70% je doživjela i siromaštvo, nestabilnost, tjeskobu, glad i nesigurnost, a opet, upravo oni pate od prakse političke indiferentnosti prema tom istom društvu koje im je i pripremilo muke u kojima žive.
Fraze poput: “Nisam zainteresiran za politiku”, “To je dosadno”, “… ne shvaćam”, “Ja brinem o svojoj obitelji”, “Svakom svoje”, “Svatko misli drukčije “Ja nisam čovjek od politike”, “Nema kraja tome “,”Svijet će se promijeniti kad se promijeni … nitko sam nemože promijeniti svijet “, itd. su zajedničke većini i duboko ukorijenjene u društvu.
Ovaj sustav uvriježene političke nepismenosti nije bez posljedica. Politika dezinformacija i pružanja zabave i spektakla se vrši već godinama i otuđuje nas od kritičkog razmišljanja.
Masovni mediji i industrija zabave koje su puke propagandne poslovnice u službi određenih interesa, izgrađena je alternativna realnost, lažnih idola, zlo potpomognuto vojskom intelektualnih plaćenika koji se prodaju najboljem ponuđaču. Obrazovni sustavi predstavljaju sadržaje koji su sve dalje od kritike, humanizma i socijalne pravde, a sve kako bi stvorili pasivne ljude usred nemilosrdnog predatorskog kapitalizma, privatnog profita i nekritičkog prihvaćanja društvenog poretka.
Potrebno je emancipirati naše društvo i ostvariti blagostanje i socijalnu pravdu za sve građane, da gradimo alternativu obrazovanja onome koje je stvoreno u sklopu imperijalističkih operacija, kao što su “operación Cacique” u Kolumbiji.
Trebamo obrazovanje koje oblikuje ljudska bića, koje gradi kulturu temeljenu na stalnoj kritici ne samo društva, političkih odluka, nego i kritičkog promišljanja vlastitog djelovanja, vrednovanja i usklađivanja zamišljenog i učinjenog. Trebamo društvo koje će se graditi iz svoje baze koja čita, uči i aktivno sudjeluje u politici i ulazi u rasprave o socijalnim pitanjima.
Nisam siguran trebamo li obrazovanje u stilu Platonove Paideia ili možda instalaciju edukativne “diktature” kakvu opisuje Marcuse ili možda pedagogiju potlačenih po Freireu ili još bolje, njegujući i koristeći sve pozitivne doprinose velikih mislilaca i uspješnih iskustava, ali gradeći vlastiti put.
Međutim, za početak, moramo se probuditi iz stanja ravnodušnosti koje su nam nametnuli globalni i lokalni nositelji snaga, osnažiti svoje transformativne snage i krenuti sa izgradnjom boljeg društva.
Neka 2016. bude godinom velike mobilizacije ljudi i početak izgradnje stabilnog i trajnog mira, godina ustavne skupštine i političke participacije svih slojeva društva koji su do povijesno bili isključeni iz javne pozornosti nacionalnih događanja. Ovo mora biti godina svih onih koji misle da mir, suverenitet i socijalna pravda nisu u njihovim rukama.
Označimo početak Nove Kolumbije kojom će biti ostvareni snovi milijuna potlačenih i zaboravljenih Kolumbijaca, godina osvješćivanja i iskorijenjivanja političke nepismenosti i stvaranja pojedinaca s identitetom koji će kroz političku aktivnost provesti toliko potrebne promjene“, napisao je Julián Subverso, član Mirovne delegacije FARC-EP.
Danas nitko ne može u granicama razuma sumnjati u postojanje i moć spektakla; suprotno tome, može sumnjati da bi bilo razumno dodati nešto pitanju koje je iskustvo razriješilo na tako drakonski način. Le Monde od 19. rujna 1987. sretno je predstavio formulu „O onome što postoji, nema potrebe govoriti“, istinski zakon ovog vremena spektakla, koji barem u tom smislu nije zakasnio ni u jednoj zemlji.
Da je suvremeno društvo – društvo spektakla, to je poznata stvar. Ljudi će uskoro uočavati one koji se ne budu isticali. Već su nebrojene knjige koje opisuju pojavu što karakterizira sve industrijske zemlje, a ne štedi ni zemlje koje zaostaju za svojim vremenom. Ali tu je smiješno što se knjige koje analiziraju tu pojavu, uglavnom kako bi je prezrele, i same moraju žrtvovati spektaklu kako bi postale poznate.
Točno je da će se ta spektakularna kritika spektakla, zakašnjela i, što je još gore, koja bi htjela „postati poznatom“ na istom području, čvrsto držati praznih općenitosti ili licemjernih žaljenja; tako praznom doima se i ona lažna mudrost koja paradira u novinama.
Ispraznu raspravu o spektaklu, naime o aktivnostima vlasnika svijeta, tako organizira on sam: sve se kaže o velikim sredstvima spektakla i na kraju se ništa ne kaže u njihovoj velikoj upotrebi. Često ga se više voli nazivati medijima, a ne spektaklom. Pod tim se želi opisati puko sredstvo, svojevrstan javni servis, koji bi s nepristranim „profesionalizmom“ upravljao novim bogatstvom masovnih komunikacija preko masovnih medija, komunikacijom napokon ostvarenom u jednosmjernoj čistoći, gdje se možemo u miru diviti već donijetim odlukama.
Komuniciraju se poretci, a u savršenom skladu, oni koji ih zadaju u isti mah su oni koji će reći što o njima misle.
Moć spektakla, koja je tako bitno jedinstvena, koja centralizira po samoj sili stvari, a po svom duhu savršeno je despotska, često se zgraža nad time što se pod njezinom vladavinom stvorila politika-spektakl, pravda-spektakl, medicina-spektakl ili mnoštvo drugih iznenađujućih „medijskih ekscesa“. Tako spektakl ne bi bio ništa drugo nego medijski eksces, čija se priroda, koja je nedvojbeno dobra jer služi komunikaciji, ponekad zanese u eksces.
Gospodari društva često se žale da im njihovi medijski zaposlenici loše služe; još češće zamjeraju gledateljskom puku sklonost da se bez ograda odaje medijskim užicima.
Tako se iza naizgled beskrajna mnoštva navodnih medijskih razlika skriva ono što je, baš naprotiv, rezultat konvergencije spektakla željene sa znatnom upornošću. Isto kao što logika robe vlada raznim konkurentskim ambicijama svih kapitalista, ili kao što logika rata vlada čestim modifikacijama naoružavanja, tako i stroga logika spektakla posvuda upravlja obilnom raznolikošću medijskih ekstravagancija.
Najvažnija promjena u svemu što se dogodilo posljednjih dvadeset godina jest upravo sam kontinuitet spektakla.
To se ne odnosi na savršenost njegove medijske opreme, koja je dosegla vrlo napredan stupanj razvoja: radi se jednostavno o tome da je dominacija spektakla odgojila generaciju koja se podvrgava njezinim zakonima.
Posve novi uvjeti u kojima je ta generacija živjela tvore točan i obuhvatan sažetak svega što spektakl odsad zabranjuje, a također i svega što dopušta.
Preporuka – Guy Debord: Društvo spektakla