Rezignirana zapitanost svih nas nad postojanjem ikakvog smisla vlastitoga sutrašnjeg dana – to je, kako sada stvari stoje, jedina ambicija ove vlasti
Zbilja, čovječe, što oni hoće? Al stvarno, što oni hoće, kakvu Hrvatsku?
U kontrapunktu svojih šepesavih koraka, ta sam si dva pitanja šaptom ponavljao nakon ponoćnog rastanka od prijatelja s kojim sam zadnjih pola sata druženja proveo pitajući se uzajamno, bez ikakvog suvislog odgovora, što od naše domovine zapravo, stvarno, konkretno, realno i ozbiljno kroz sljedeće četiri godine, ako im se posreći, kane napraviti Orešković, Karamarko i Petrov?
Bez ironije, bez ijedne satirične dosjetke, bez ikakve natruhe sarkazma, sasvim ozbiljno – hej, što su njihove zajedničke ambicije, od čega se sastoji taj neki imaginarni, zamućeni običnom oku, ‘presjek skupova’, ono u čemu se doista preklapaju vizije tog frankenštajnovskog trijumvirata, da koalicijsku sitnež i ine patuljaste kruhoborce ne spominjemo? Kakva bi to Hrvatska trebala biti nakon četiri godine njihovog ‘vladanja na’? Evo, već tri dana si ponavljam ta ista pitanja i ne mogu u notes zapisati nijedan odgovor – ponovit ću – lišen ironije i sarkazma.
A od ozbiljnih, na pamet mi pada samo jedno: oni žele stvoriti društvo potpuno relativiziranih vrijednosti i dezorijentiranih građana; društvo bez čvrstog oslonca bilo u čemu što čini temelje nekih drugih, stabilnijih i uravnoteženijih država zapadnoga civilizacijskoga kruga. Nesigurnost građana i nemogućnost da se išta u životu običnoga čovjeka, i njegove obične obitelji, racionalno isplanira barem pola godine unaprijed; sveopća nelagoda, permanentna neizvjesnost i svekoliko netalasanje kao temeljni naputak za kakvo-takvo životarenje – to je jedina zasad uočljiva strategija nove hrvatske vlasti, na čelu s predsjednicom koja (zbilja nije nužna posebna ingenioznost za povlačenje prve moguće paralele!) svojim posljednjim istupima čini isto što i oni filmski advokati koji klijenta-silovatelja brane tvrdnjama da je žrtva sama izazvala silovanje svojom provokativnom odjećom i naglašeno izazovnim plesanjem u odveć kasan sat.
Rezignirana zapitanost svih nas nad postojanjem ikakvog smisla vlastitoga sutrašnjeg dana – to je, kako sada stvari stoje, jedina ambicija ove vlasti. Budući da opasnost od rata na teritoriju Republike Hrvatske više ne postoji (osim ako izbije neki totalno globalni) nužno je izmisliti, izmišljati i svakodnevno inovirati nove izvore preplašenosti i kolektivne potuljenosti. Valja stvoriti nove povode za ponavljanje one mantre što se poput zle kletve nadvija nad svaki ovdašnji naraštaj od stoljeća sedmog: ‘Samo da ovo prođe, pa će bit bolje’. U to će ime ‘uvjereni antifašisti’ razuvjeravati antifašiste, a praktični vjernici teoretizirati o egzaktnim znanostima i božanskom porijeklu gravitacijskih valova, da bi najglasniji pozivatelji na jedinstvo istovremeno mogli ispod stola poticati na daljnje produbljivanje ionako bezdanih društvenih podjela. Neke će se medije šuškama dodatno huškati, dok će se druge ušutkivati uskraćivanjem šuški. Novca će, našeg, i dalje biti dovoljno za probrane, kao i pravde i brzog liječenja. Neće se moći dati baš po tisuću eura za svaku novorođenu bebu, ali i sto je nešto, nije li?
Evo ga na, već sam skrenuo u ironiziranje, a dogovorili smo se da ću se ovaj put toga kloniti. Ali što da radim, ne može čovjek pobjeći od sebe, baš kao ni od one bezvremenske Kišove istine: ‘Uvedite cenzuru i dobit ćete metaforu’. A uvođenje selektivne cenzure na svim poljima javnog življenja osjeća se u zraku, valja se prema nama poput tmaste, teške, niske ciklone. Oblaci koje donosi oblikom podsjećaju na one iz najrigidnijih vremena socijalizma, kad su se stanovi dijelili ponajprije zato da čovjek dobije četiri zida unutar kojih će zadržavati vlastito mišljenje.
Ova vlast vapi za nekakvom osvetom, a nema se niti kome niti za što osvećivati. U ruke su dobili temeljito rasklimanu državu (a upravo su na tome, na što temeljitijem rasklimavanju Hrvatske, zdušno radili – budimo krajnje blagonakloni! – zadnje četiri godine u oporbi), ali ipak državu koja je napokon počela pokazivati neke brojčano iskazive simptome gospodarskog prizdravljivanja. Nabavili su si ekonomski potkovanog premijera koji očito (pogledajte!) ne zna govoriti bez klimanja i blage veze nema o ustašama i komunjarama (niti ga to imalo zanima), tako da u miru božjem mogu provoditi svoju provjerenu špek-politiku: red kažnjavanja, red mažnjavanja. I to je sve što se iz njihova dosadašnjeg djelovanja može razaznati.
Ali ne brinite, velim vam, samo da ovo prođe, pa će bit bolje.