Nacizam (fašizam) poražen je – tako je barem izgledalo – godine 1945. (uz nezamjenjivu pomoć Staljinovog Sovjetskog Saveza). Ono što smo zvali komunizmom nestalo je dezintegracijom tzv. Istočnog Bloka i SSSR-a. A evropska je integracija eutanazirana Cameronovom pobjedom u Bruxellesu. Krug se zatvorio.
Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti
Davno je to bilo, a zapravo i nije. Ta, prošlo je tek petnaest godina. U kategoriji povijesnih kretanja – djelić sekunde. Bilo kako bilo, tada, godine 2001., u mjesecu prosincu, drugi je hrvatski Predsjednik boravio u službenom posjetu Velikoj Britaniji. Usput, kao podsjetnik onima koji danas papagajski ponavljaju kako nas je taj Predsjednik samo sramotio po svijetu, kako se družio s diktatorima i kako od njegovih putovanja po svijetu nije bilo nikakve koristi, evo nekoliko podataka. Primila je tada predsjednika Stjepana Mesića u Buchingamskoj palači britanska kraljica Elizabeta II. Imao je u Downing Streetu 10 dugi razgovor s tadašnjim premijerom Tonyem Blairom, nakon kojega su premijerovi suradnici rekli kako se ne sjećaju službenog susreta u kojemu je Blair bio tako opušten i srdačan. I, da se vratimo početku priče, hrvatskog su Predsjednika u hotelu u kojemu je odsjeo posjetili lideri svih stranaka zastupljenih u parlamentu. Na čelu konzervativaca bila je Margaret Thacher (i danas nekima u Hrvatskoj uzor svjetske političarke, usprkos njezinom brutalnom obračunavanju sa šrajkašima i tipično imperijalističkom vojnom pohodu na Faklandsko otočje). I sjedi tako gospođa Thacher uz mali stolić u hotelskom apartmanu s hrvatskim predsjednikom koji joj, uz ostalo, govori i kako se Hrvatska sprema na otpočinjanje razgovora o pridruživanju Evropskoj uniji. A liderica britanskih konzervativaca mu kaže: „Predsjedniče, nemojte nikada zaboraviti: u 20. stoljeću sva su velika zla došla iz Evrope. Iz Evrope je došao komunizam, iz Evrope je došao nacizam, iz Evrope dolazi i projekt integracije. Predsjedniče, budite vrlo oprezni prema Evropskoj uniji.“ Tada, te u nekim aspektima tako daleke, a ipak vrlo bliske godine 2001. riječi Margaret Thacher, osim što su odražavale njezin poznati antikomunizam, činile su se kao izjava nekoga tko je izgubio kontakt sa stvarnošću, tko govori iz nekih prošlih vremena.
Jer tada je projekt evropskoga ujedinjenja bio je na svačijim usnama, tzv. tranzicijske zemlje imale su ucrtane u svojim planovima (ili dijelom već i ostvarene) ciljeve uključivanja u evro-atlantske integracije, pri čemu nikome kao da nije smetalo što je najednom članstvo u Atlantskome paktu (vojno-političkom savezu, preostalom iz razdoblja hladnoga rata), organizaciji kojom su dominirale Sjedinjene Države, postalo svojevrsna ulaznica za Evropsku uniju u kojoj – teoretski barem – Amerika nije imala što reći. I to za onu Evropsku uniju, što je bila zamišljena kao brana svakom mogućem novom ratu na Starome kontinentu. No, svi su hrlili prema ujedinjenoj Evropi, kao prema luci spasa, nikome nije padalo na pamet u tome, kako je drugi hrvatski predsjednik običavao govoriti, milenijskom pothvatu, vidjeti opasnost. Nikome, osim Margaret Thacher, a – pokazat će se petnaest godina nakon toga – i britanskim konzervativcima.
Jer, ti su konzervativci, opet jednom vladajuća stranka u Velikoj Britaniji, na čelu s premijerom Davidom Cameronom (oni, a ne glasni i agresivni euroskeptici Nigela Faragea), gotovo bezobrazno i ucjenjivački „pregovarajući“ s Unijom uz prijetnju izlaska iz nje, praktično uništili ideju evropskoga ujedinjavanja, barem onu i onakvu ideju koja je prije petnaest godina svakako još dominirala evropskim „main stream“ političkim razmišljanjem. Cameron je uspio ishoditi sporazum u kojemu – ne pretjerujemo previše – gotovo svaka rečenica počinje s „Velika Britanija nikada neće . . .“ A neće ono, što svi drugi hoće. I sada bi to trebala biti unija? Smiješno! Istina je: Evropska unija bez Velike Britanije ne bi bila ono što je trebala biti (i čemu se svojedobno, u trenutku britanskog ulaska u Evropsko zajedničko tržište – kako se tada zvalo – na obali Kanala uz mnoštvo razdraganih ljudi iskreno radovao bivši britanski premijer, također konzervativac, Harold Macmillan). No, istina je i nešto drugo: s Britanijom koja formalno ostaje članica Unije, ali uz mnoštvo izuzetaka od onoga što su prihvatile i prakticiraju sve ostale članice, Unija također niti će biti ono što je trebala biti, niti će – što je još važnije – biti ono što je bila praktično do jučer.
Cameron je igrao na kartu prijetnje izlaskom iz Unije, dobro znajući kako je za Britaniju riskantnije izaći, nego ostati, a da će u isto vrijeme Unija, uplašena sve većom razjedinjenošću u vlastitim redovima (pri čemu je izbjeglička kriza bila tek okidač) radije prihvatiti niz ustupaka, pretvarajući Britaniju u jedinstvenu iznimku u svojim redovima, nego suočiti se s početkom napuštanja tih redova. Osim toga, britanski premijer zna da će ostankom u Uniji (možda) primiriti Škote, velike zagovornike evropske integracije. A i Škoti prijete svojim referendumom koji bi mogao dovesti do toga da se Velika Britanija (Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske) pretvori – u najboljem slučaju – u zajednicu Engleske i Sjeverne Irske. Tako da je Cameron u svakome slučaju pobjednik, mada njegova pobjeda nije ništa drugo nego upaljeni fitilj što gori na bombi koja može raznijeti ne samo Evropsku uniju, nego i samu ideju evropskog ujedinjavanja. Logično je, naime, pretpostaviti kako neće proći previše vremena dok se ne oglasi još jedna, pa još jedna od dosadašnjih članica, tražeći (i) za sebe posebne uvjete. A zajednički prihvaćeni evropski kriteriji i evropski standardi što ih je morala u toku pristupnih pregovora prihvatiti svaka buduća zemlja članica – to je ono što čini srž Evropske unije. Jednom riječju: zajedništvo. E, to je zajedništvo pristajanjem na Cameronov ultimatum otišlo u povijest. I to je činjenica s kojom se moramo suočiti, jer ta će činjenica u mnogome određivati što će se i kako u budućnosti događati s onime što je (još) poznato pod imenom Evropske unije. Bude li malo sreće, vratit će se na razinu Evropskog zajedničkog tržišta, pri čemu će perspektiva ujedinjene Evrope koja bi na svjetskoj sceni mogla postati ravnopravan partner i SAD, ali i Rusiji, kao i “dolazećim silama“ Kini, Indiji, Brazilu i Južnoj Africi, definitivno prijeći u kategoriju neostvarenih povijesnih utopija.
Neka forma integracije ipak će ostati, jer je to u interesu Sjedinjenih Država kojima treba, pored NATO-a, i širi okvir unutar kojega će držati pod „svojom kapom“, što znači pod kontrolom, uz nametanje savezničke discipline, zemlje Staroga kontinenta u toliko priželjkivanoj (i neskriveno provociranoj) konfrontaciji s Rusijom. Drugim riječima: Washingtonu je potrebno labavo evropsko zajedništvo, ali mu nikako ne treba snažna i samosvjesna Evropska unija, svjesna svojih, ali zaista svojih potreba i interesa i spremna zajednički se i energično za njih zauzimati, pa i boriti.
Proteklih dana izborio se Cameron u sučeljavanju s onime što je prije petnaest godina njegova (i danas uvažavana) prethodnica Margaret Thacher označila kao jedno od triju velikih zala što su u 20. stoljeću potekla iz Evrope. Njezina je kategorizacija u ono vrijeme (možda i naivnog oduševljenja evropskim ujedinjavanjem) izgledala kao da je izvan vremena i prostora. Pokazalo se, međutim, kako je upravo ta kategorizacija osnova britanske (barem konzervativne) politike prema Evropi. A što o njoj reći – danas? Nacizam (fašizam) poražen je – tako je barem izgledalo – godine 1945. (uz nezamjenjivu pomoć Staljinovog Sovjetskog Saveza). Ono što smo zvali komunizmom nestalo je dezintegracijom tzv. Istočnog Bloka i SSSR-a. A evropska je integracija eutanazirana Cameronovom pobjedom u Bruxellesu. Krug se zatvorio.