ROBERT PAULETIĆ prije osam godina uznemirio duhove napisavši nešto sjebano o Srbima, par godina kasnije zasmetao ga je purgerski naglasak u crtićima, a prošle godine ispalio je i status o Japancima. Svaki put se radilo o zajebanciji i svaki put se našao na udaru onih koji su ga zbog napisanog prozivali. Svatko drugi u ovoj bi fazi već shvatio da mu “regionalna komedija” nije jača strana i da je možda vrijeme da se okrene nadrealnom humoru, komediji karaktera ili duhovitim opservacijama iz svakodnevnog života.
Ove godine postao je zamjenik ministra turizma.
U svakoj drugoj situaciji, ljudi koji ga imenuju, u tome bi prepoznali obrazac koji se ponavlja, očiti problem ili barem PR-ovski pakao, međutim, budući da se radi o HDZ-u i Mostu, oni vide “savršenog čovjeka za ovaj posao”.
Kako? Pitaj boga. Nitko više ne može dokučiti njihovu logiku.
Ministarska tombola 2016.
Mnogi u ovoj fazi već opravdano sumnjaju da u sjedištu Domoljubne koalicije stoji bubanj prepun loptica s imenima koji su nedavno zavrtjeli povodom velikog izvlačenja prigodno nazvanog “Ministarska tombola 2016.”.
Drugog objašnjenja nema. Ovoliko pogrešnih odabira ne možete odraditi svjesno. Ovo mora biti slučajni odabir. A radi se o prilično nesretnom nizu.
Jedan je nosio ustašku kapu, drugi laže da živi u drvenoj straćari, treći je muljao s diplomskim radom, četvrti piše članke koji ljute Ivu Banca, a na kraju svake od tih priča pojavi se netko i potrpa sve pod zajednički nazivnik – haranga.
I dok se narod pita gdje je granica između satire i klasične ksenofobičnog prosipanja, odgovor im je pred nosom i vrlo je jednostavan – namjera.
Stol po stol, terasa po terasa
Dakle, koji je “punch line” teksta u kojem tvrdite da idete iz hotela ako tamo odsjedaju Srbi?
Ismijati njihov primitivizam jer su “okupirali” terasu formirajući veliki “SAO Stol”? Našaliti se na račun vlastitog primitivizma jer odbijate maknuti auto kad vas netko zamoli da biste odmah nakon toga ipak izašli na parkiralište, ali ne kako biste pomakli auto nego provjerili registracije da vidite jesu li srpske? Ili možda ukazati na zaista “veliki problem” Hrvata koji u vlastitoj zemlji postaju građani drugog reda?
I kažu da nije bitno to što su Srbi već to što se radilo o primitivcima. Paaaaaa… Nekako se iz svega dalo zaključiti da je caka upravo u činjenici da je riječ o Srbima. Zašto da si seremo? Samo zato što ovi iz HDZ-a i Mosta ne mogu pronaći osobu kojoj već prvog radnog dana iz ormara ne iskoči kostur s ustaškom kapom, lažiranom diplomom i medijski popraćenim člankom o “okupatorima Jadrana”? Istina, svi imaju kosture, ali ovi su neprocjenjivi.
Isto tako, nitko normalan nema vremena analizirati nečiju percepciji satire, ali neki ljudi se upravo time bave i premda nam taj posao djeluje kao neopisivi gnjavež, moramo se složiti s njima kad kažu da ovo na prvu loptu uopće ne djeluje kao vic već poštena gomilica huškanja utemeljena na vlastitom iskustvu koje s odmakom, a danas i s jasnim ciljem pranja vlastitog obraza, pokušavate prikazati kao humorističan opis vikenda na Pagu.
Sa Srbima.
I purgerom.
Ali u prvom redu sa Srbima.
Srbima koji su primitivni.
A ako su ovi koje ste vidjeli bili primitivni, to je sasvim dovoljna količina srpstva da donesemo sud o njihovim velikosrpskim težnjama prema stolovima na terasi. Terasi na kojoj inače očekujete Hrvate. A znamo mi Srbe i njihove težnje. Tri (TRI) stola na terasi u Pagu-Karlovac-Karlobag. I Virovitica. I parkiralište. Na kojem su njihovi automobili sa srpskim registracijama. BG. Srpskim. U svakom slučaju, tih par Srba koje ste vidjeli na terasi solidan su uzorak da mi kao čitatelji donesemo sud o Srbima i srpstvu u kontekstu turizma. Jer… Srbi.
Ali ne, nije poanta u tome što su Srbi.
Da si ne seremo, za jedan tekst koji nije o Srbima, ovaj ima iznenađujuće puno srpskih likova.
U čemu je razlika?
I mnogi prije Pauletića pisali su o turističkim navikama Srba, a njihovi tekstovi proširili su se regijom i bili omiljeni čak i među onima koji su se u njima našli (da ne bude zabune, proširit će se i vijest o novom i zanimljivom zamjeniku ministra turizma, ali ovog puta ton će biti malo drukčiji i bit će to ogledni primjer antireklame hrvatske obale).
“U čemu je razlika između ove i one satire?”, zapitat će se netko tko nije u stanju registrirati očito.
“Zato što ovi haha tekstovi čak ni običnom laiku (a ne vladinom stručnjaku za satiru i splitski đir) ne djeluju kao upozorenja uspavanim Hrvatima da je krajnje vrijeme da se probude i pripaze na najezdu primitivnih Srba koji njihovu zemlju osvajaju stol po stol, terasu po terasu, parkiralište po parkiralište i hotel po hotel”, odgovorit će mu netko tko obožava isticati očito.
Splitski đir
Stoga, ajde da si ne seremo.
Kad Pauletić piše što piše, a samo je kvizaš i putopisac s priličnom šarenim ST-ovskim zaleđem, doživjet ćemo to kao još samo jedan tekst autora koji nije dovoljno vješto sakrio predrasude (prema Japancima, Srbima ili Purgerima) ili pak kao rad vještog satiričara čiji tekstovi jednostavno nisu napisani po ukusu prosječnog liberala. O čemu se god radilo, to je više manje “to”. Ako ste baš jako nabrušeni, možete javno prozvati list koji je tekst odlučio objaviti ili na sve odmahnuti rukom, nasmijati se na tu količinu bedastoća (kao u slučaju animiranih kajkavaca koji “pokrštavaju” nekajkavsku djecu) i nastaviti dalje svojim putem znajući da ste bolji čovjek jer ne trošite dragocjeno vrijeme na pizdarije.
No, kad na sve to dodate titulu zamjenika ministra turizma, to je već drugi par rukavica. Doduše, povlačiti paralele sa Smojom nije dobro jer tako ga je lako iskoristiti za protunapada, parafrazirati ga i reći: “Ne brine me to što on jedan piše pizdarije nego to što njih deset ne vidi da je to problem”.
Niste valjda toliko glupi da ne shvaćate da zanemariti taj detalj i nazvati ovo benignim “splitskim đirom” šalje zanimljivu poruku. Ne čitate li novine? Niste li upoznati s konceptom preuveličavanja? Pa samo je pitanje vremena kada će netko ostrašćen “ubaciti u petu brzinu” i zaključiti da je to isto kao i antisemitsku propagandu u nacističkoj Njemačkoj nazivati “berlinskim đirom”.
Splićani će vjerojatno sami dati do znanja što misle o “Pauletićevom điru” i je li ih ova generalizacija zasmetala ili ne. Ne treba im netko deseti da se uvrijedi umjesto njih.
Hrvatski đir
Na kraju krajeva, problem i nije u tome predstavlja li Pauletić splitski ili bilo koji drugi đir. Htjeli mi to ili ne, predstavlja Hrvatsku, a ovo je đir u stilu “Juričevog đira” i njegove zgodne “forice” o tablama s upozorenjem “Pazi oštar četnik u blizini”.
Taj đir nije ni Pauletićev, ni Juričev, a ni splitski već neodoljivo podsjeća na stari i dobro poznati šovinistički đir koji zahvaljujući sve većem broju ovakvih likova postaje hrvatski đir.
A kad je to i đir ministara i zamjenika ministra turizma, gosti iz regije lako bi mogli postati skloni điru “zajebi ti to, odoh ja na odmor negdje gdje mi neće brojati s koliko prstiju dižem čašu”.