Perfidna lakoća laganja

Priča što je nudimo, bizarna priča zapravo, zavrijedila je da bude ispričana iz dva osnovna razloga. Prvo, tipična je za perfidnu lakoću laganja, za neodgovorno iznošenje svega i svačega, a bez ikakvih dokaza, u pravilu i u suprotnosti s provjerljivim činjenicama. Ta lakoća laganja, elementarno pomanjkanje osjećaja odgovornosti ne samo za javno izrečenu riječ, nego i za obmanjivanje javnosti, sve je karakterističnija za društvo u kojem živimo. Mislimo pri tome na Hrvatsku, ali ne i samo na Hrvatsku. I, drugo, sve što ćemo ispričati činimo zato, što se na ono o čemu je riječ nitko, ama baš nitko nije ni osvrnuo. Kao: postalo je već uobičajeno da se javno laže, pa tko da se time još bavi, to je – eto – tako. Što je krajnje opasno, jer svako pomanjkanje reagiranja na zagađivanje javne scene, u konkretnom slučaju medijske, a time i na trovanje javnosti poluistinama, klevetama i lažima, govori o društvu u kojemu su izgubljeni svi kriteriji, u kojemu se ne zna (ili ne želi znati), ni što je odgovornost, ni što je poštenje, ni što je etika (kako osobna, tako i profesionalna), ni što je moral. I govori o tome kakva će biti budućnost toga društva.

Evo naše priče. Ima jedna televizija. Nije bitno kako se zove. Ima na njoj jedna emisija i jedan voditelj. Ni njihova imena nisu važna, mada je kobna pogreška ignorirati ih. Ne spominjemo ih i iz vrlo pragmatičnih razloga. Želimo izbjeći svaku mogućnost tužbe onih o kojima govorimo, jer – koliko god da je sve što kažemo točno – u državi, kakva je današnja Hrvatska, vrlo bismo vjerojatno izgubili spor; a oni dobili i sudsku potvrdu svoje ‘istine’. Dakle, našla su se u toj emisiji toga voditelja na toj televiziji dva vremešna gosta, ne poričemo – poznata na javnoj sceni, uz ostalo i po tome što vole promijeniti mišljenje i pogled na stvari. Tema: svečano otkrivanje biste ‘oca domovine’ u Uredu predsjednice. U uvodnom prilogu, laudi predsjednici, pobrojani svi njezini ‘povijesni’, ključni koraci, a među njima da je ‘otjerala s Pantovčaka stranog plaćenika, Dejana Jovića’. Notorna laž. Jovića je razriješio njezin prethodnik, Ivo Josipović, a karakterizacija ‘strani plaćenik’ (koja bi u svim pravnim državama bila utuživa) ničime nije dokazana. Ali je i jedno i drugo plasirano u javnost. I garnirano kategoričkom i ponovljenom izjavom prvoga gosta kako je aktualna predsjednica ‘jedini legitimni nasljednik Franje Tuđmana, jer oni prije nje to nisu bili’. Nova laž, naravno, jer legitimni je predsjednik nakon Tuđmana bio svatko, tko je na tu funkciju bio demokratski izabran, a to je dva puta bio Stjepan Mesić i jednom Ivo Josipović. O tome kako takva izjava praktično poništava demokratski karakter države (jer potpuno ignorira izbore i volju građana), da ne govorimo. No, i to je perfidno plasirano u javnost.

Potom krene drugi vremešni gost sa svojom pričom. O tome kako je njemački šef diplomacije Genscher posjećivao Tuđmana u njegovom uredu na Pantovčaku, pa je sa zaprepaštenjem (koje Genscher nikada, ni u kojoj prilici i ni na koji način javno nije iskazao) zapitao, što tamo radi Titova bista. Da bi se potom u razgovoru s Tuđmanom, uvjerljivo dalje raspreda gost u TV studiju, Genscher sjetio kako je bio domaćin Titu na Olimpijskim igrama u Muenchenu. Laž! Tito nije bio ni na jednim Olimpijskim igrama, pa tako ni na onima u Muenchenu, a tadašnju Saveznu Republiku Njemačku službeno je posjetio tek nekoliko godina nakon Olimpijade što je zapamćena po otmici izraelskih sportaša i neuspjeloj akciji oslobađanja kojom je rukovodio – Genscher, tada ministar unutarnjih poslova. A pri tom službenom posjetu (kada je jugoslavenski predsjednik doista pratio utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva u kojoj je nastupala reprezentacija Jugoslavije), Titov je domaćin bio kancelar Schmidt. Dakle, u jednoj jedinoj tvrdnji: Tito na Olimpijadi u Muenchenu i Genscher – njegov domaćin, hrpa laži.

No, stvar ide dalje, drugi se vremešni gost raspričao, ‘prenoseći’ Genscherove riječi iz razgovora s Tuđmanom. Kaže Gencher kako je pitao Tita je li zadovoljan smještajem, a ovaj je – gost u emisiji nevješto ga imitira, ubacujući svako malo izraz ‘bogamu’ – odgovorio: ‘Ma sve je u redu. Nego, bogamu, možete li Vi meni dati podatak koliko je novaca na računima naših radnika u Njemačkoj?’ E sada, čak da je Tito bio u Muenchenu, čak da mu je Genscher tada bio domaćin (a laž je i jedno, i drugo), jugoslavenski predsjednik ne bi s njemačkim ministrom razgovarao hrvatski (srpsko-hrvatski), nego njemački (koji je još od svoje mladosti vrlo dobro govorio), pa tu ne bi bilo nikakvog ‘bogamu’. Ponijela priča našega ‘svjedoka povijesti’, što da se radi…

Idemo dalje. Genscher odgovara kako oni (Njemačka) takav podatak nemaju, niti bi ga smjeli dati, čak i da ga imaju. Ali ‘bogamu’ Tito ne posustaje. Kancelar Schmidt se hvata za glavu kada to čuje, užasava se i pita: ‘Pa što je ovome čovjeku, zar on ne zna da smo mi demokratska zemlja?’. No, kada ‘bogamu’ gost isto pitanje ponovi i njemu, i to na svečanoj večeri, ‘Nijemci shvate da nemaju kamo’ i naprave procjenu. Dakle, u roku od jednoga dana zaborave da su demokratska zemlja, kleknu pred ‘komunističkim diktatorom’ i naprave nešto što je potpuno nemoguće – izračunaju da se na tisućama privatnih račun u brojnim njemačkim bankama nalazi između 29 i 32 milijarde maraka. Pa naša pričalica, uz divljenje prvoga vremešnog gosta i povlađivanje, znate već – onoga voditelja – pobjedonosno zaključi kako je to novac koji su ‘naši domoljubi donirali da bi se kupilo oružje za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu’.

Postoje još živi svjedoci Titovog službenog posjeta Zapadnoj Njemačkoj (a ni tada nije bio u Muenchenu!), postoje diplomatski arhivi i relativno je lako utvrditi da li se Jugoslavija ikada i na bilo koji način obraćala Njemačkoj, tražeći informaciju o novcu na računima tzv. gastarbeitera. I doći će se do podatka da to nikada nije učinjeno, a najmanje da je Tito osobno postavljao to pitanje. O besmislici kako bi, čak da je nekakav izračun i bilo moguće napraviti (a nije!) bilo nemoguće razdvojiti novac na računima radnika iz Hrvatske od onoga na računima radnika iz drugih jugoslavenskih republika, ne treba uopće trošiti riječi. Pa time i priča o 29 do 32 milijarde maraka ustanovljenih u vrijeme Titovog boravka na Olimpijadi u Muenchenu, a kojima je kasnije kupljeno oružje za obranu Hrvatske, pada u vodu. Niti je Tita na Olimpijadi ‘zanimao samo taj podatak’ (jer niti je tamo bio, niti je to ikada pitao), niti su mu ga Nijemci mogli dati! Da, ljudi iz hrvatske dijaspore davali su novac za obranu, ali to je bilo daleko manje, a tek dio toga zaista je upotrijebljen za kupovinu oružja. O ostatku – šuti se i danas.

No, u kampanji blaćenja svega što se podvodi pod pojam Jugoslavije i njezinoga čelnika, Tita, napravljen je korak dalje. Sada ‘znamo’ kako je Tito htio opljačkati naše radnike u Njemačkoj. I ta je nebuloza, naizgled vrlo uvjerljivo, plasirana u javnost. Perfidno, tečno, bez i najmanje zadrške. Kao što se perfidno, tečno i bez i najmanje zadrške može lagati (i laže) o bilo kome i o bilo čemu, naravno s one strane koja ne odgovara – zna se kome.

A na kraju ove samo prividno bizarne, nevažne i otužne (ali istinite!) priče, još i sličica s interneta, što se savršeno uklapa u ovu tužbalicu o perfidnoj lakoći laganja. Povela se, ima tome već nekoliko mjeseci, oštra rasprava u povodu teksta što se bavio nekadašnjom federacijom. I osuli, zna se tko, paljbu iz svih verbalnih oružja po Titu. Kako je već i red. No, našao se tu i neki naivčina, uvjeren da ovako zaluđene može privesti pameti (istini) argumentima. Pa im je počeo navoditi dijelove Titovih govora, uporno ponavljajući molbu da to pročitaju, pa da malo razmisle, pa da shvate kakvu je politiku vodio taj čovjek i kakav je bio njegov državnički profil. Bezuspješno. Na kraju, kao posljednji argument, naveo je, očito uvjeren da se tu ništa ne može dovoditi u sumnju, a još manje negirati, podatak o broju svjetskih državnika koji su bili na Titovom pokopu. I promptno ‘zaradio’ sljedeći odgovor: ‘To nije istina. To je izmišljotina jugonostalgičarskih novinara s početka devedesetih godina.’ Baš tako, dobro ste pročitali. Izmišljotina! Bez obzira na to što je Titov pokop zabilježen i na filmu i na televiziji, što su o njemu izvještavali ne samo svi mediji tadašnje Jugoslavije, nego i mediji širom svijeta. Sve to ne znači ništa. U srazu istine i laži, pobijedila je laž. Jedan je anonimac (a da li zaista samo jedan?) prihvatio ‘prosvjetljenje’. On danas ‘zna’. A koliko će sutra biti takvih koji će ‘znati’? Brine li to ikoga od onih kojima Hrvatska ne silazi s usana? Pita li se itko od njih kakva će biti, kakva će naprosto morati postati Hrvatska u kojoj će ovi koji ‘znaju’ činiti većinu? Ili je takva lažima ‘prosvijetljena’ Hrvatska ono što oni zaista žele? Puno je pokazatelja koji upućuju na potvrdan odgovor na to pitanje. Na žalost. Čiju? Pa onih koji još nisu zaboravili što je istina.