I ovaj put ista priča može biti ispričana na dva načina. U prvom, ikonopokloničkom, govori se o siromašnom dvadesetsedmogodišnjem električaru koji je dobio na lutriji, pa svojoj brojnoj obitelji kupuje prvi televizor i perilicu za rublje; u drugom, ikonoboračkom načinu pričanja priče mladi električar nije dobio na lutriji, nego je dobio izvanredni honorar kao doušnik tajne policije, i od toga kupio televizor i perilicu. Između ovih dviju verzija – koje ironično aktualizira novinar britanskog Economista – zatekla se današnja Poljska, a s Poljskom i sama Europa. Riječ, naime, nije samo o jednome siromašnom električaru, uvjerenom katoliku, koji će pred onim televizorom naroditi osmero djece, i svim osmero će prati platnene pelene u onoj perilici, niti je prijepor u tome koji je izvor priče istinit, onaj koji proizlazi iz osobne ispovijesti i iz narodne legende, i koji govori o dobitku na lutriji, ili onaj koji se poziva na arhive tajnih službi, nego se u ovoj priči, gledanoj s obje strane, radi o problemu slobode. A sloboda se ne sastoji u tome da jedna verzija priče pobijedi drugu, ali još i manje u tome da obje verzije dobiju jednako pravo građanstva. Sloboda je u tome da priča bude ispričana u skladu s vremenom u kojemu se odvila, a ne u skladu s našim današnjim željama, običajima i očekivanjima.
Električaru je ime Lech Walesa. Vođa je sindikata u Brodogradilištu Lenjin u Gdanjsku u vrijeme štrajka i narodne pobune iz 1980, koji će dovesti do uvođenja ratnog stanja u Poljskoj, 13. prosinca 1981, s kojim će praktično započeti pad komunizma u Europi. U jesen 1983. Walesa će biti čašćen Nobelovom nagradom za mir, i tokom osamdesetih postat će simbolična figura – najsnažnija i najčišća figura – slobodarskoga antikomunizma. Onog antikomunizma u ime kojega se posve naivno vjerovalo u – slobodu. Tokom desetljeća u kojemu je privođen, zatvaran i izoliran, ali i uzdizan među anđele i pravednike, govoreći s balkona i brodogradilišnih dizalica pred stotinama tisuća ljudi, Lech Walesa je radio na svome obrazovanju i intelektualnom profiliranju. Od električara postao je mudrac. S jedne strane konzervativni katolik, patrijarhalac, a s druge strane zatočenik ideje slobode, fanatično spreman da sve za nju učini. Po tome, i ni po čemu drugom, bio mu je sličan Vlado Gotovac.
Kada je 22. prosinca 1990. izabran za predsjednika Poljske, Walesa je cijelu zemlju imao pod nogama. Imao je dobre uvjete za uspostavu personalne diktature, i za redizajn zemlje po mjeri vlastitih ideoloških, političkih i moralnih mjerila. Umjesto da to učini, on se bavio slobodom. Zemlju je vodio sljedećih pet godina, kada je izgubio izbore od Aleksandra Kwasniewskog, bivšeg komunista. Nedostajalo mu je šarma, elastičnosti, vizije. Nije umio vladati po demokratskim pravilima, jer takva pravila nisu još ni postojala. Naprosto nije bio profesionalni političar. Nije se znao služiti tajnim službama, niti ih je koristio da zaštiti vlastiti položaj. Iskreno je vjerovao u smisao slobode. Njegova vladavina je bila autoritarna, ali ne i diktatorska. Nije učinio ništa da nedemokratskim sredstvima sačuva vlast, nije disciplinirao medije, nije rušio parlamentarni sustav, nije ovladao sudstvom…
Već tada ga se optuživalo da je početkom sedamdesetih potpisao papir o suradnji s komunističkom tajnom službom. On je to i priznao, istina tek 2011, rekavši da su mnogi to učinili, pa da je i on potpisao, vjerujući da mu to pruža manevarski prostor u djelovanju, ali da nikada nije istinski surađivao. Optuživao ga je Antoni Macierewicz, ministar unutarnjih poslova u Vladi Jana Olszewskog iz 1991, navodeći predsjednikovo ime kao jedno od 64 imena bivših agenata Državne sigurnosti, koji su se tada nalazili na najvišim državnim položajima. Walesino kodno ime bilo je – Bolek. Nakon njegova odlaska s predsjedničke dužnosti vođen je sudski postupak, i u njemu je Walesa oslobođen svih optužbi.
Četvrt stoljeća kasnije, u zimu 2016, u Poljskoj je na vlasti krajnja desnica, kojom iz sjene rukovodi Jaroslaw Kaczynski, a sedamdesettrogodišnji Walesa je izvanpolitička figura, ali s ogromnim društvenim i moralnim kapitalom. Činjenica da je protivnik ultradesne vlasti, i da njeno djelovanje javno smatra udarom na slobodu, značajem nadmašuje i nadrasta sve dnevnopolitičke konfrontacije.
Walesa je, ne samo u europskoj i inozemnoj percepciji, drugo ime za poljsku slobodu. Pod njime, pod tim neosporno časnim imenom, ubilježeno je posljednjih trideset pet godina povijesti i nacionalnog identiteta. Za demokratski režim to i ne bi bio problem, budući da se demokratski režimi prepoznaju po tome što, na ovaj ili na onaj način, teže promjeni sadašnjosti jedne zemlje i projektiranju njene budućnosti. Nedemokratskim režimima koji teže mijenjanju prošlosti, i po tome se nepogrešivo prepoznaju, figure poput Walese prvorazredni su izazov. Treba ih uništiti i poniziti, e ne bi li se stvorila nova paradigma i legenda o nacionalnom identitetu. U Poljskoj ona bi bila ovakva: nije komunizam rušio Lech Walesa, koji je bio suradnik komunističke tajne službe, nego su ga rušila braća Kaczynski, a naročito Lech Kaczynski, kojega su komunisti ubili u zrakoplovnoj nesreći nad Sovjetskim Savezom, tojest Rusijom…
Počelo je tako što je udovica generala Czeslawa Kiszczaka, koji je umro u studenom prošle godine, ponudila na prodaju Institutu za nacionalno sjećanje kutije kompromitirajućih dokumenata, što ih je čuvao njezin gospodin muž. Uzgred, Institut za nacionalno sjećanje zapravo je institut za lustraciju, osnovan, naravno, u vrijeme Walesine vladavine i pod njegovim blagoslovom. I umjesto da lijepo otkupe dokumente, pozvali su policiju, koja je provela pretres te izuzela kutije s papirima, na što je Institut i bez pregleda potvrdio njihovu autentičnost i unaprijed kompromitirao Walesu. Iako, zanimljivo bi bilo znati čemu su generalu Kiszczaku služili ovi dokumenti, u koju svrhu ih je izuzeo, pa bi se onda lako moglo znati i za koga je Kiszczak, bivši bliski suradnik generala Jaruzelskog, ustvari radio…
Lukasz Kaminski, šef Instituta za nacionalno sjećanje, tvrdi kako se među 296 stranica personalnog “dosjea”, koji je general Kiszczak protuzakonito posjedovao, nalaze i dokazi da je Walesa od 1970. do 1976. primao novac i ispostavljao izvještaje tajnoj službi. Njegove su tvrdnje, naravno, uzbunile javnost, a Walesini protivnici nadigli su se u zahtjevima da mu se oduzme Nobelova nagrada, da se promijeni ime zrakoplovnoj luci u Gdanjsku, koja nosi njegovo ime, da se učini ovo i ono… Sve u svemu, ponašaju se ne samo kao da je Kaminski predočio dokaze o Walesinoj suradnji, nego kao da oni, ti dokazi, nesumnjivo redefiniraju ulogu Lecha Walese u poljskoj povijesti.
A to, naprosto, nije tako, i nikako ne može biti tako. Osim ako se u državno-kontroliranim medijima ne dokaže da je tako, i ne izmisli se neka posve nova povijest, u kojoj neće vladati ni zakoni uzroka i posljedice, ni kronoloških kauzaliteta, sadržanih u činjenici da se nešto dogodilo prije nečega drugog…
Povjerujmo na čas ikonoklastima, pa uzmimo da je mladi električar ne samo potpisao pristupnicu nego da je vrlo entuzijastično i spremno radio za komunističku tajnu službu, te da ga je ona dobro plaćala, tako da je kupio ne samo televizor i perilicu, nego još i bojler, štednjak i frižider. Pretpostavimo čak i to da je takve stvari činio iz najdubljeg uvjerenja, ili – ako je to po Walesu gore – da ih je činio bez ikakvog uvjerenja. Svejedno, ništa se time u povijesti ne bi promijenilo, a ponajmanje njegova uloga sindikalnog vođe i zavjerenika slobode, koji je, ne obazirući se na vlastitu pogibelj, igrao jednu od najčestitijih uloga u Europi tokom osamdesetih i devedesetih godina.
Činjenica da je prethodno bio suradnik tajne službe mogla bi biti relevantna samo u jednom slučaju: da je to ostao i kao čelnik brodogradilišnog sindikata u Gdanjsku. E, to bi, doista, redefiniralo poljsku povijest, ali opet na jedan vrlo zanimljiv način. Istina bi u tom slučaju mogla izgledati samo ovako: komunistička Državna sigurnost je putem svoga plaćenog doušnika Lecha Walese postavila i uspješno provela projekt rušenja komunizma. Nakon čega je osnovala Institut za nacionalno sjećanje i pokrenula lustracijska suđenja, tokom kojih će se ustanovljavati tko su bili njeni suradnici… A tako, ipak, nije moglo biti. Kao što ni Lech Walesa ne može biti ništa drugo osim onog što u europskoj i poljskoj percepciji jest, ili što je bio 1980, 1983, ili 1990 godine.
Lov na Walesu nužno je danas lov na ideju slobode. Mogu ga uloviti samo ako ulove i zatoče slobodu. Ipak je to svima jasno. Kao što je jasno da je lustracija – ta danas omiljena hrvatska riječ – moguća samo u slobodnom i otvorenom društvu, slobodnih i otvorenih medija. Onakvih kakvi su u Poljskoj bili dok je Walesa bio predsjednik, i dok se aktualnog predsjednika moglo optužiti da je suradnik komunističkih tajnih službi. U totalitarnom režimu to je nezamislivo.