Jedini način da se novinari suprotstave pojavama fašizma, kao i bilo kojem drugom totalitarizmu, jest da budu uistinu novinari, u pravom smislu toga pojma. Novinarstvo je korisno za raskrinkavanje društvenih i političkih devijacija, pod uvjetom da doista bude – novinarstvo.
Članak koji slijedi u nešto je skraćenoj verziji izgovoren na jučerašnjem panelu “Strategije medijske borbe protiv fašizama” koji je, u sklopu zagrebačkog “Human Rights Film Festivala” organizirala Kuća ljudskih prava. Bio sam pozvan da izlažem “H-Alterove” strategije novinarskog rata protiv fašizma; međutim kako “H-Alter” takvih, pomno razrađenih, duboko promišljenih i probranih strategija jednostavno nema (a vrlo sam zadovoljan ako izvana izgleda kao da ih ima), iskoristio sam priliku da podsjetim publiku na nekoliko banalnih istina o tome kakvo bi novinarstvo trebalo biti da bi zaista opravdalo svoju društvenu ulogu, odnosno da bi bilo u funkciji borbe protiv društvenih i političkih devijacija, pa tako i fašizma. Više iz zafrkancije nego zbog stvarne potrebe, izlaganje sam strukturirao u 11 teza:
Fotografije: Kuća ljudskih prava
1. Jedini način da se novinari suprotstave pojavama fašizma, kao i bilo kojem drugom totalitarizmu, jest da budu uistinu novinari, u pravom smislu toga pojma. Novinarstvo, ako doista jest novinarstvo, korisno je za raskrinkavanje različitih društvenih i političkih devijacija, od zloupotrebe vlasti, loših politika, pa do različitih ekstremizama.
2. Što znači biti novinar u pravom smislu toga pojma? Pitanje je gotovo banalno. S druge strane, novinarstvu ne trebaju dodatni epiteti. Kao da “novinarstvo” mnogima samo po sebi nije dovoljno pa, da bi ga se popravilo, naziva ga se još i aktivističkim novinarstvom, građanskim, participativnim, neprofitnim… ovisno o modnim trendovima. Svaki od tih epiteta zamućuje i sužava ono što bi novinarstvo uistinu trebalo biti.
3. Novinar izvještava javnost o relevantnim novostima i kroz kompleksnije novinske forme pruža informaciju o pozadini vijesti. Za njegov posao prva bitna stvar je biti vjeran faktografiji, dakle uporno provjeravanje istinitosti podataka koje objavljuje. Njegova je profesionalna obaveza da pruži svojim čitaocima sve relevantne podatke, bez obzira na vlastiti stav o temi. U kontekstu totalitarnih pojava, znamo da su tu mnogi novinari zakazali. Stav da je etički opravdano “lagati za Hrvatsku” bio je raširena pojava. Novinar ne smije lagati u interesu bilo koje ideje i ideologije (a ne samo nacionalističke). To ujedeno znači da on ne smije biti organ bilo kojega društvenog pokreta, što opet ne znači da ne smije simpatizirati neki pokret i iznositi svoj stav iz pozicije vlastitog vrijednosnog opredjeljenja. Granica između simpatiziranja nekog političkog ili društvenog pokreta i stavljanja u njegovu službu određena je vlastitom novinarovom savješću.
4. Također, novinar uvijek mora biti distanciran spram vlasti, ma kakva ta vlast bila. Ukoliko se ta distanca izgubi, on gubi sposobnost obavljanja svoje watchdog funkcije. Mora imati na pameti izreku da svaka vlast kvari, a da apsolutna vlast kvari apsolutno.
5. Novinar mora izvješćivati istinito, pa makar svijet propao. Doslovno – ako objavljivanje informacije koju ima može izazvati kraj svijeta, njegova dužnost je da ju objavi. Objavljivanjem istinite informacije ostvaruje se pravda: FAIT IUSTITIA ET PEREAT MUNDUS. Hannah Arendt u svojem eseju Istina i politika propituje ovaj zahtjev: “Zar briga za opstanak očevidno ne prethodi svemu drugom – svakoj vrlini i svakom načelu? Zar nije očevidno da oni postaju puke himere ako je u opasnosti svijet u kojem jedino mogu da dođu na vidjelo?” Zar laganje ne može, politički promatrano, biti odlično sredstvo za utemeljenje i osiguravanje uvjeta za traganje za istinom? Odgovor Hannah Arendt glasi – žrtvovanje istine radi opstanka svijeta bilo bi uzaludnije od žrtvovanja bilo kojeg načela ili vrline. Na kocku je ovdje stavljen opstanak čovjeka u svojoj ljudskosti, a ljudski svijet je moguć samo pod pretpostavkom da ima ljudi koji su spremni reći ono što jest. U tom smislu su Edward Snowden ili Julian Assange, ili Bradley Manning, koje se optužuje da su, iznijevši faktografsku “istinu”, ugrozili sigurnost jedne nacije, doista Ljudi u ovom filozofskom smislu te riječi, a žrtve su anti-ljudskog, totalitarnog režima o kojem bi ovdje trebalo biti riječi isto toliko koliko i o fašizmu.
6. Novinar je izložen riziku pri iznošenju vlastitog stava, i taj rizik može ili ne mora preuzeti. Sama Hannah Arendt iskusila je na svojoj koži posljedice primjene vlastita načela. Nedavno smo u kinima imali priliku gledati film Margarethe von Trotta koji se bavi njezinim angažmanom za New Yorker na praćenju suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu. Njezino zapažanje da Eichmann nije nikakva morbidna, dijabolična ličnost nego je običan činovnik koji je postupao po važećim propisima, ukinuo sebe kao savjesno biće i prebacio odgovornost za zlodjela na sustav, poslužila je za njezinu tezu o banalnosti zla. S druge strane, izazvalo je zgražanje širom svjetskog antifašističkog pokreta – od cionističkog, do liberalnog i ljevičarskog. Antifašistički pokret pokazao se spremnim moralno osuditi prenositeljicu istine, ukoliko je ta istina u sukobu s njegovim predodžbama i “mnijenjem”.
7. Kad smo već dotakli Hannah Arendt, spomenimo i pitanje odnosa spoznaje, dakle istine o višem, filozofskom smislu, i masovnih komunikacija, tj. “političke javnosti”. Arendt podsjeća na Platonovu metaforu o špilji. Što se dešava kad se onaj tko se ohrabri izaći iz špilje i ugleda sunčevo svjetlo spoznaje, potom vrati u mrak špilje i pokuša to svjetlo prenijeti drugima? Jasno je da sunčeva svjetlost ne dopire u špilju. Drugim riječima, filozofska spoznaja, ako se pokuša posredovati sredstvima masovnog komuniciranja, nužno pada na razinu profanizacije, trivijalnosti, “mnijenja”. To je ograničenje kojega novinari moraju biti svjesni: oni mogu samo širiti informaciju o istini, i time donekle kultivirati javno mnijenje, ali ne mogu širiti istinu samu.
8. Željka Markić je u jednom od svojih istupa spočitnula H-Alteru i nekim drugim medijima da iznose samo jednu stranu priče referenduma o obitelji. Za H-Alter je rekla da je korumpiran kako ne bi pružao pozitivne informacije o pokretu U ime obitelji. Primjedba se dotiče načela AUDIATUR ET ALTERA PARS. Međutim to načelo ne vrijedi za pokrete i ostale političke subjekte koji postavljaju nelegitimne zahtjeve, pogotovo one zahtjeve koji su u svojoj podlozi fašistoidni. Oni mogu biti samo objekt, a ne i subjekt javnog govora, ne smiju dobiti pravo građanstva, i nitko nas na H-Alteru nije trebao korumpirati da bismo primjenjivali to naše uvjerenje.
9. Uzroci jačanja ultradesnog pokreta u Hrvatskoj; možemo mehanički preslikavati društvena zbivanja u Weimarskoj Republici koja su prethodila dolasku Hitlera na vlast i govoriti o dugotrajnoj i sve dubljoj ekonomsko-socijalnoj krizi, o ratnim traumama, tradicionalno jakoj ulozi Crkve, identitetskoj reakciji na globalni kapitalizam koji sa sobom vuče i trend kulturne hegemonije itd. Ipak bih postavio stvar i na politički teren. Opozicija HDZ-u još u Tuđmanovo vrijeme nije se usuđivala radikalno suprotstaviti niti njegovu nacionalističkom konceptu, koji je i sam sadržavao znatnu količinu fašistoidnih elemenata, niti provedbi tog koncepta u vidu masovnog kršenja ljudskih prava. Ona je dopustila njegovom diskursu da postane dominantan, a dodatno ga je još legalizirala sramnom Deklaracijom o Domovinskom ratu. SDP i ostali, kada su bili na vlasti početkom 2000-tih, kao i sada, nisu se usudili delegitimirati i financijski limitirati brojne udruge za koje je očito da rezultat i vrijednost Domovinskog rata vide u protjerivanju Srba iz Hrvatske, niti su se usudile prekinuti financiranje javnim sredstvima publikacija koje su godinama služile kao utočište i kulturni servis agresivnog nacionalističkog pokreta, koji je sada osjetio svoj trenutak za renesansu. Kao što u medijima takve grupe ne smiju biti subjekt, nego samo objekt govora, isto tako niti visoki državni dužnosnici nisu smjeli davati im legitimitet i s njima razgovarati i pregovarati, pogotovo ne službeno. Sadašnja vlast pokazuje intenciju da u tim pitanjima bude papskija od Pape, što ilustrira lanjski pokušaj da se npr. u Zakon o elektroničkim medijima, među teme od javnog interesa lani ubace “vrijednosti Domovinskog rata”, čemu smo se suprotstavili samo Kuća ljudskih prava i H-Alter; ili pak aktualno zakonsko rješenje po 
kojem su crkvene neprofitne organizacije oslobođene državne kontrole, koje je čak i ispod razine spornog Ugovora o ekonomskim odnosima sa Svetom Stolicom. Dakle, tzv. “lijevo-liberalna” koalicija velikim je dijelom odgovorna za opstanak i sadašnje jačanje ekstremne desnice.
10. Sport, sportsko novinarstvo i fašizam; Sportsku redakciju HTV-a treba u cijelosti raspustiti i dovesti nove ljude, distancirane od navijaštva i nacionalne egzaltiranosti, kulturnijih, širih vidika i općeg obrazovanja, koji su u stanju komentirati sport kao polje ideološke i političke propagande na kojem se presijecaju korupcija i politički interesi. Sportski novinar također treba biti – novinar na gore opisan način, znači da događaje mora prenositi i tumačiti s kritičkom distancom. Sportski novinar mora znati da poziv “Za dom spremni” nije izraz nostalgije nekakvog Australca za svojim off-shore zavičajem, već da je povlađivanje ubilačkoj ideologiji.
11. Organizirani bojkot U ime obitelji od strane mainstream medija; istiniti su komentari koji su išli za tim da pokažu kako mediji koji kontinuirano promoviraju šovinizam glume šok i nevjericu kada to što promoviraju poprimi svoj radikalni oblik. U biti, i taj šok i nevjerica, kao i čitav bojkot bili su u funkciji – bolje prodaje novina i veće čitanosti portala. Radi se o ponavljanju obrasca iz prve polovice devedesetih, kada su isti ti mediji sudjelovali u “kovanju rata” – ali uglavnom ne zbog uvjerenja, pa makar i nacionalističkih, nego zbog senzacionalizacije javnosti i posljedično, bolje zarade. Čitav EPH-koncern izgrađen je na Globusovu govoru mržnje, da bi kasnije njegovi korifeji glumili profinjene liberale.
Izvor: h-alter