“Hrvatska kultura nije ono što tek treba izmisliti već ono što je već ovdje. Ovo je borba za nešto puno više i puno važnije od sredstava za naš rad”, istaknuto je na tribini kulturnjaka.
Protestna tribina inicijative Kulturnjaci 2016 okupila je nekoliko stotina kulturnih radnika i zainteresiranih građana u Novinarskom domu. Iako manja, tribina koju su neprofitni mediji organizirali povodom ukidanja Stručnog povjerenstva i neistina koje su počele kolati javnim prostorom o njihovom financiranju, sa sličnim je povodom okupila brojnu zainteresiranu javnost – lik i (ne)djelo ministra kulture Zlatka Hasanbegovića uspjeli su tako dvaput ispuniti HND.
Javni apel Vladi RH za smjenu ministra kulture do sada je potpisalo 3000 kulturnjaka i preko 1200 građana i podržavatelja iz inozemstva. Predstavnici inicijative predali su 5. veljače apel Predsjedniku Vlade, a nakon javnih reakcija ministra kulture, 17. veljače poslan je i zahtjev za sastanak na koji se Predsjednik Vlade do danas nije oglasio.
“Pored niza neistina o svojoj političkoj prošlosti, dokazano opovrgnutih tvrdnji da nije pripadao Hrvatskom oslobodilačkom pokretu i da su inkriminirajuće fotografije montaža, ministar Hasanbegović u svom se očitovanju nije nedvosmisleno ogradio od ustaškog režima niti je javnosti dokazao da je ‘uvjereni antifašist’. Niz njegovih istupa proteklih godina, među kojima je i onaj iz 2012. godine gdje pad ustaškog režima 1945. proglašava ‘najvećom nacionalnom tragedijom i porazom’, svjedoče da nije riječ o mladalačkom posrtanju, već o dvadesetogodišnjem kontinuitetu ekstremističkih političkih stavova i djelovanja. Stoga je njegovo imenovanje na visoku državnu funkciju nepomirljivo s temeljnim ustavnim vrednotama Republike Hrvatske. Osim toga, vrijeđanjem onih koji misle drugačije i neosnovanim diskreditiranjem velikog dijela hrvatskih umjetnika i kulturnih djelatnika, potvrđuje da ne bi smio biti na čelu ministarstva koje treba poticati dijalog, slobodu i pluralizam kulturnog i umjetničkog stvaralaštva te omogućiti razvoj cjelokupnog kulturnog polja”, glasila je najava protestne tribine.
O razlozima potpisivanja apela za njegovu smjenu te su večeri, 1. ožujka, govorili mnogi.
Kazališni redatelj Paolo Magelli poručio je da kulturu ne može njegovati čovjek koji pripada “kulturi užasa” i koji ne razumije da je Europa, takva kakva jest i sa svim svojim nedostacima, rođena na temeljima antifašizma i da antifašizam nije ideologija nego skup nedvojbenih vrijednosti koje nitko ne smije staviti pod upitnik. Magelli je spomenuo Orhana Pamuka i Elfride Jelinek kao umjetnike ugrožene u svojim zemljama te predložio pretvaranje Zagreba u “permanentni međunarodni forum za slobodu, da pomognemo Europi, jer ovo nije samo hrvatski problem”.
Književnica Ivana Simić Bodrožić podsjetila je na prve izjave ministra Hasanbegovića o tome da će samo ministarstvo definirati što je nacionalna kultura, umjesto da zna da kultura i umjetnost ne nastaju ministarskim dekretima, dok on kao ministar “postoji” da bi služio (odakle i naziv ministar) kulturi i onima koji kulturu stvaraju. Također, govoreći o promjeni Zakona o muzejima, istaknuo je da se protiv njegove izmjene pobunila cijela struka, uzimajući to kao argument da zakon nije dobar. Što ćemo, dakle, s činjenicom da je nekoliko tisuća kulturnih radnika ustalo protiv ministra kulture? “Kad bi slijedio svoju vlastitu logiku, ne bi ostao dugo na toj poziciji”, zaključila je Simić Bodrožić.
Kustos Muzeja suvremene umjetnosti Tihomir Milovac istaknuo je da ministar ne poznaje svoju kulturnu povijest i da ga ona ne zanima. “Naziva ju novom nacionalnom paradigmom i u novom kontrarevolucionarnom duhu ispoljava stav koji kaže da odsada više neće biti isto. No, što ćemo s povijesti u proteklih sedamdeset ili pedeset godina? Što ćemo s Piceljom, Rašicom, Srnecom, Bernardijem, to su ljudi koji su se od 1948, u najteže vrijeme, borili za individualizam i slobode, za pravo izražavanja, za apstraktnu umjetnost. Sjetit ćemo se Ede Murtića, Jagode Buić, Vojina Bakića… Radi se o imenima koja su vertikale slobode. Grupe Gorgona i Nove tendencije internacionalizirale su našu kulturu do samog vrha. Hrvatska i Zagreb u to vrijeme bili su na neki način centar svijeta. Jednostavno, ne mogu se pomiriti s tim da ministar određuje što jest, a što nije povijest”. Zaključio je da totalitarizam nije samo u sistemima, već i u ljudima.
“Razlog zbog kojeg sam potpisao ovaj apel formulirao je puno bolje i puno prije mene Ivan Goran Kovačić“, rekao je pisac Zoran Ferić te pročitao prvi dio njegove Jame. Krajem 1942. godine, zajedno s Vladimirom Nazorom, Kovačić se priključio partizanima. Nije prestajao pisati ni tijekom borbi. Ubijen je 12. srpnja u blizini Foče, a mjesto njegova groba dan-danas nije poznato.
Moderatorica tribine, kustosica međunarodno priznatog kolektiva WHW – Što, kako i za koga? Sabina Sabolović upozorila je na opasnost od normalizacije ovakve situacije koju bi vrijeme moglo donijeti te na moguće posljedice Hasanbegovićeva djelovanja. S njom se složio dramaturg i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Goran Sergej Pristaš. “Krinka demokracije koja dopušta da ministar s ovakvim ideološkim stavovima bude na ovoj funkciji samo je zastor zagovora da se sve promijeni, da se zaustavi neki kontinuitet. Ideja stvaranja ‘nove kulturne paradigme’ u kombinaciji s izjavom da je moral relativna kategorija zvuče iznimno opasno. U hrvatskoj se kulturi gradi već godinama, došli smo do nekih standarda, nije se gradilo isključivo odlukama ministarstva, radilo se tako da su svi umjetnici i svi kulturni djelatnici na tome radili i to hrvatsku kulturu čini danas vidljivom. Hrvatska kultura nije tek ono što treba izmisliti već ono što je već ovdje. Ovo je borba za nešto puno više i puno važnije od sredstava za naš rad”, istaknuo je. Pristaš je uputio na sličnosti s događanjima u Mađarskoj: “Njima nije nebitna kultura, njima je bitno ukloniti ono što im je na putu iz kulture. Orban je prvo osnovao paralelnu Akademiju, pa smijenio sve ravnatelje svih javnih institucija i postavio svoje ljude, znajući da će na taj način kontrolirati ono što izlazi u javnost i s čim javnost ima dodira”, povezavši to s najavom zamjenice ministra Ane Lederer da će se “pobrinuti za institucije kojima se nije bavilo svih ovih godina”.
Po završetku izlaganja uvodničera, mikrofon je prepušten zainteresiranim glasovima iz publike. Senka Sedmak smatra da je grupacija koja je iznjedrila i gurala Hasabegovića vrlo uporna i organizirana te “nam ne preostaje drugo nego da i mi budemo uporniji i organiziraniji. Sama sam sklona univerzalnosti i humanizmu pa su moji nacionalni osjećaji potisnuti možda u drugi plan, ali nisam ni prva ni najpametnija koja je rekla da moj nacionalni sram sada dolazi u prvi plan”. Jedna je govornica prozvala Vijenac Matice hrvatske kao protuhrvatske novine, te spomenula istu ulogu HAZU-a i klera. Iz publike su stigli i pozivi na građanski neposluh te je postavljeno pitanje kako ovaj problem predstaviti onima kojima nije važan ili o njemu ne znaju ništa. Jedan je sudionik istaknuo kao veće probleme od ministra kulture “ilegalnu vladu, premijera izvučenog iz šešira, predsjednicu koja krši ustavne ovlasti”. Također, ova je situacija dovela do toga da se po medijima slobodno piše da je Ante Pavelić bio dobrotvor, a ustaški pokret ekumenski, te se zbacivanje tog sustava naziva režimskim prevratom.
Postavljeno je i pitanje vidljivosti i šireg dosega inicijative. Inicijativa nema svoj medij, kao što je svojedobno imao Radio 101, a lik i djelo Zlatka Hasanbegovića polako nestaju iz srednjestrujaških medija. To ne čudi s obzirom na činjenicu s kojom je javnost slabo upoznata, da su kultura i mediji pod ingerencijom istog ministarstva. Komercijalni mediji ostvaruju visoke profite zahvaljujući sniženju PDV-a, dotacijama iz Fonda za pluralizam i obavezom oglašavanja središnje države u lokalnim medijima. Javni medijski servisi, HRT i Hina, pod stalnim su napadima nove Vlade i očekuje se njihov preustroj, dok su neproftini, po kratkom postupku, autokratskom odlukom bez utemeljenja u zakonu, utišani i dodatno marginalizirani.
“Neće Europa skočiti da nas spasi, to možemo samo mi odavde, uz potporu. Ono što je dobro jest to da ova inicijativa po prvi put nije podijelila nezavisne i institucionalne, slobodne i zaposlene, lijeve i desne, već je na neki način spojila primarne zahtjeve koji se tiču toga kamo nas vodi ova politička situacija. Jedina je opcija ta da kontinuirano reagiramo i budemo proaktivni”, zaključio je Sergej Pristaš.