Nastup premijera Tihomira Oreškovića u Njemačkoj bio je uvjerljiv, u razgovorima s Angelom Merkel u prvi je plan stavio investicije i jačanje gospodarstva, odaslao je jasne poruke, vidljivo je i da je poboljšao korištenje hrvatskog jezika. Činilo se kako ništa ne može pomutiti općenito dobar dojam koji je ostavio službenim posjetom Berlinu. I bilo bi tako da mu vlast ne počiva na odnosu dva neizmjerno tašta i podla ‘suradnika’, Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu. Njih dvojica učinila su sve da pokvare dan u kojemu je politička zvijezda konačno bio premijer, a ne kompromitirani članovi Vlade. Poduzeli su sve da pozornost javnosti pošto-poto skrenu ponovno na sebe i njihov već pomalo patološki odnos. Rekli bi Srbi: Dva loša ubiše Miloša
U kasno poslijepodne tog utorka, dok je premijer Tihomir Orešković s kancelarkom Angelom Merkel bistrio gospodarske planove i rješenja izbjegličke krize koja razdire Europu, provincijalni političari Tomislav Karamarko i Božo Petrov sazvali su odvojene izvanredne konferencije za novinare da bi nam priopćili još jedno veliko ništa. Umnožene nule uvijek daju nulu. Bila su to ‘izvanredna’ obraćanja hrvatskoj javnosti bez ikakvog suvislog sadržaja, bez ijedne poruke namijenjene poreznim obveznicima koji ih plaćaju, bez ijedne ideje u kojoj bi itko od nas mogao i pomisliti kako nam se obraćaju odgovorni i ozbiljni potpredsjednici hrvatske Vlade. Obratila su nam se dva ‘jalnuška diletanta’, predsjednici stranaka koje su igrom gorke političke sudbine došle u priliku vladati našim dobrima.
Već u srijedu svjedočili smo eskalaciji nereda koji izazivaju Karamarko i Petrov, a koji prerasta u još jednu sramotu međunarodnog ranga. Posebni izaslanik i koordinator za međunarodna energetska pitanja SAD-a Amos J. Hochstein morao je u Banske dvore ići dva puta jer su prvi potpredsjednik Karamarko i obični potpredsjednik Petrov odlučili kako se s njima Hochstein mora sastati odvojeno. Ionako su strane investicije u Hrvatsku stizale na kapaljku, pa kako će nas nakon ovakvih montypythonovskih situacija itko više shvaćati ozbiljno?
Unatoč u parlamentu izabranom premijeru, ‘mutikaše i smutljivci’ Karamarko i Petrov polažu pravo na donošenje ključnih odluka u Vladi RH, uporno pokušavaju prisvojiti ovlasti koje im ne pripadaju i uporno miniraju premijera i rad Vlade u kojoj sjede. Ni jedan ni drugi nisu iskoristili priliku da se izdignu iz uloga osrednjih stranačkih lidera u, barem osrednje, potpredsjednike Vlade. Zakopani su u svojim rovovima, obojica uvjereni kako su pojedinačni izborni pobjednici i kako je naciji najvažnije ono što oni misle, žele, namjeravaju. Istovremeno, ne možemo reći da išta rade jer ne vidimo nijedan rezultat njihova rada osim nekih novih katastrofalnih kadrovskih rješenja.
Božo Petrov ne može se pomiriti s činjenicom da je njegova moć oslabjela onog trenutka kad je potpisao savez s Karamarkom te i dalje živi u uvjerenju kako je baš on izborni pobjednik i da je u poziciji do beskraja postavljati uvjete, pa ma kakvi oni bili. Neugodno ga je i slušati kad kaže da pojma nema da je Milijan Brkić kandidat za ministra branitelja ili kad brani neobranjivo nestručnu ministricu rada Nadu Šikić koja pojma nema kako se uopće puni Državni proračun.
Kad već spominjem Brkića, pitam se je li on bio među ona tri kandidata za ministra branitelja od kojih je Orešković izabrao Miju Crnoju. Sjećate se, uvjeravali su nas kako su svi predloženi kandidati za ministarske dužnosti sjajni i stručni, ali imena nisu htjeli otkrivati. Sad se pitam zašto naprosto za ministra branitelja nije kandidiran idući na listi. Ili kandidatura Milijana Brkića znači da je on bio među ona tri sjajna kadrovska rješenja? Prava je šteta što nikad nismo doznali imena svih kandidata za sve ministarske i pomoćne dužnosti u Vladi RH, a ni imena onih na koja su partneri Karamarko i Petrov ulagali veto.
Tomislav Karamarko ne može se pomiriti s činjenicom da nije izborni pobjednik i da nije predsjednik Vlade, dakle, da nije on taj koji bi svima naređivao da plešu kako on svira. To se tako jasno vidjelo u slučaju ministra policije Vlahe Orepića, koji odbija biti Karamarkov poslušnik, ali i u slučaju šefa SOA-e Dragana Lozančića i premijera Tihomira Oreškovića, kojemu Karamarko prijeti porukama da mu vrijeme istječe. Zastrašivanjem i prijetnjama upućenima političkim neistomišljenicima kojima je krenuo u vladajući mandat, Karamarko želi sada dominirati i Markovim trgom.
Nakon izbora u igru je ubacio Oreškovića s računicom kako će taj vječno zadržati poziciju premijera koji je ustvari tek potpredsjednik Vlade za gospodarstvo ili, u gorem slučaju, tek ministar financija. Međutim, Orešković pokazuje znakove da se želi politički emancipirati od uloge Karamarkove marionete, da namjerava osvojiti i koristiti upravljačku moć. To je za Karamarka, pa i Petrova posve neprihvatljivo, jer rast Oreškovićeve moći znači pad njihove, a to ovaj dvojac – pojedinačno i zajedno – neće bez rata dozvoliti.
Jalnuški diletanti, mutikaše i smutljivci Tomislav Karamarko i Božo Petrov, praćeni čitavom svitom političkih marginalaca i ‘bezglavnika’ opterećuju rad Vlade i Hrvatskog sabora, u tome prvi potpredsjednik i prednjači jer smara osiromašenu naciju stalnim ideološkim podjelama. Ne znam je li Merkel pitala Oreškovića za slučaj ministra Zlatka Hasanbegovića koji ne priznaje rezultat i kraj Drugog svjetskog rata i zbog kojega se Hrvatska crveni u međunarodnim medijima. Voljela bih da ga je pitala i objasnila mu zašto takav ministar ne bi nikad mogao biti član njezina tima. Ne znam zbog čega ministar Miro Kovač svoj mukotrpno godinama stjecani ugled karijernog diplomata stavlja na kocku tepajući osuđenom dileru kokaina i neosuđenom dileru govora mržnje Velimiru Bujancu da je ‘enciklopedist i prosvjetitelj’.
Grupica ministara – Zdravko Marić, Dubravka Alibegović Jurlina, Oleg Butković i Vlaho Orepić – zasad odaje dojam kako su ozbiljno i neideološki pristupili svome poslu, ali što to vrijedi pored još uvijek suviše moćnih Karamarka i Petrova koji sjedenje u Banskim dvorima troše na pasijans, ishranu svojih nezajažljivih taština, borbu za golu moć i izazivanje kaosa.