Usmjerena ekvidistancom spram lijevog i desnog radikalizma, srednja struja pokazuje da joj je ipak prihvatljiviji onaj koji promiče ksenofobiju, govor mržnje i strahovladu vlasti, pod uvjetom da pritom ne poriče imperativ rasta ekonomske nejednakosti
S Trumpovom kandidaturom stvari stoje slično kao i s njegovom frizurom, zaključio je nedavno jedan američki novinar: ma koliko bila bizarna, u nekom smo trenutku morali prihvatiti da je stvarna. A trenutak se valjda preklapa s onim neočekivanim žanrovskim obratom u kojem shvaćamo da glasni klaun ipak nije zvijezda cirkuskog showa, nego glavni lik stivenkingovskog horora: čovjek koji prijeti protjerivanjem imigranata, podizanjem zida na granici s Meksikom i zakonskim sužavanjem medijskih sloboda, sada je već posve izvjesno, uskoro će i službeno postati republikanski predsjednički kandidat s daleko najradikalnijim stavovima u novijoj američkoj povijesti.
Naravno, između SAD-a i Hrvatske je previše meridijana da bismo mogli povući smislenu paralelu, ali kao da identičan osjećaj zakašnjele nevjerice prevladava i ovdje. Ustašoidni ministar kulture koji se sprema posjetiti ustaški logor smrti, pomoćnik ministra turizma koji javno vrijeđa srpske i japanske goste, ministrica rada koja ne zna kako se puni državni proračun, jedan optuženi plagijator i jedan dokazani porezni prevarant, drugim riječima, stvarni su baš kao i hrvatski jezik Tihomira Oreškovića, čovjeka kojem je posao premijera postao politička premijera. Bilo bi strašno smiješno da nije i strašno i smiješno: relativizacija antifašizma kroz paraznanstvena komešanja i nesposobnost čitanja Ustava, naklapanja o sedamdesetogodišnjem kontinuitetu komunističke hegemonije i svakodnevno discipliniranje manjinskih glasova s pozicija političke moći premještaju nas iz žanra humoreske u zonu izobličene groteske, s popratnom tendencijom dokidanja bilo kakve distance između komedije i tragedije. Pogledu naviklom na jasnu razliku glavnog političkog toka i njegovih sporednih rukavaca ovakav rasplet, pretpostavljamo, djeluje kao neka vrsta neočekivane normalizacije nenormalnog: kao skandalozno kršenje nepisanih pravila o tome što smije postati temom javnog govora, a što ostaje rezervirano za radikalizme lijevog ili desnog predznaka. Ako su i bila nepisana, vidimo sada, to ne znači da pravila ne mogu biti izbrisana: glavni se tok nepovratno muti i sve je manje onog što se ne bi smjelo čuti.
Nije se Evropska komisija obračunala s mađarskim Fideszom, ali jest s grčkom Sirizom. Ne možemo zamisliti ni da Hrvatska raste obuhvati organizacije poput Radničke fronte ili uključi deklarirane komuniste, ali zato gledamo kako Domoljubna koalicija dovodi na vlast Hrast, revizioniste i proustaške egzibicioniste
A osvrnemo li se uokolo, stvari postaju još sumornije: od pretvaranja istočnoevropske tranzicijske trase u zatvorenu petlju ksenofobije, antiliberalizma i ultrakonzervativizma, preko spektakularnog rasta ekstremne desnice u srcu kontinenta, pa sve do podjednako snažne radikalizacije u donedavnim socijalnim utopijama skandinavskog sjevera, na glavnu scenu suvereno stupaju stavovi koji su prije velike ekonomske krize bili gotovo nezamislivi. Doduše, stara nas politička mudrost uči da je u (post)kriznim vremenima radikalizacija naprosto neizbježna. Pitanje na koje, međutim, nema odgovora tiče se temeljne orijentacije mainstreama: zašto uglavnom popuštaju brane s njegove desne strane?
Dakako, SAD i Evropa, periferija i centar, istočni postkomunistički blok i stari zapadni inventar – evidentirajmo očito – podrazumijevaju previše međusobnih razlika da bismo smjeli olako generalizirati. Ali opet, neće se Donald Trump krajem godine natjecati sa ‘socijalistom’ Berniejem Sandersom nego – sada je to skoro pa sigurno – sa znatno odmjerenijom i umivenijom Hillary Clinton. I nije se Evropska komisija obračunala s mađarskim Fideszom ni s poljskim Pravom i pravdom, ali jest – brzo i učinkovito – s grčkom Sirizom. Ne možemo, naposljetku, zamisliti ni da koalicija Hrvatska raste obuhvati organizacije poput Radničke fronte ili uključi deklarirane komuniste, ali zato gledamo kako Domoljubna koalicija dovodi na vlast Hrast, revizioniste i proustaške egzibicioniste. U konačnom zbroju – čak i nakon što od njega oduzmemo sve evropske progresivne pokrete i inicijative, euforiju oko Sandersa i izbor Jeremyja Corbyna za vođu britanskih laburista, brzi uspon španjolskog Podemosa ili recentni lijevi zaokret portugalske vlasti – izgleda da se politički sistemi zapadnjačke demokracije mahom naginju udesno; postupno, ali opasno. Pa ridikulozne spodobe sve lakše preskaču klimave ograde. Samo, ako njihova najezda zaista predstavlja dugoročni učinak ekonomske krize – te prešutne šifre za novu veliku redistribuciju bogatstva u korist sve tanjeg sloja bogatih, a na štetu široke mase osiromašenih – onda ‘normalizacija nenormalnog’ kojoj upravo svjedočimo poprima nešto drukčije značenje: to je normalizacija situacije u kojoj multimilijunaš poput Trumpa može zauzeti poziciju priprostog pučkog tribuna, a imućni elitni menadžer poput Oreškovića preuzeti vođenje državice prepune prezaduženih, nezaposlenih i deprivilegiranih ljudi.
Usmjerena ekvidistancom spram lijevog i desnog radikalizma, srednja struja pokazuje dakle da joj je ipak prihvatljiviji onaj koji promiče ksenofobiju, govor mržnje i strahovladu vlasti, ali pod uvjetom da pritom ne poriče imperativ rasta ekonomske nejednakosti. Desni je radikalizam stoga sasvim lijepo opslužuje: bolje od desnog radikalizma ni ne zaslužuje. I nema u tome baš ničeg nenormalnog: ako je vladavina kapitala jedina neupitna norma, nema razloga da takav radikalizam ne postane odgovarajuća politička forma.