Ako mu ne odgovara Milijan Brkić i ako je to zbog plagiranog diplomskog rada, trebao bi to javno, jasno i glasno izreći. Ako Lozančić treba ostati, neka to konačno kaže. Zbog toga i jest premijer
Proračun je bio bitka svih bitaka. A sada ispada da je umjesto Oreškovića, Karamarka i Petrova ovaj proračun slobodno mogao potpisati i Zoran Milanović. To je proračun kontinuiteta Kukuriku kabineta. Bez naznaka ozbiljnih reformi. Ne samo da rat nije ni počeo, rata nije ni bilo. I na kraju dana postavlja se pitanje oko čega se desnica i ljevica u stvari svađaju i unose teške podjele među građane Hrvatske? Utopili bi jedni druge u čaši vode zbog ustaša i partizana, ali im je pogled na sadašnjost jednak. Kao i proračun.
Taj supervažni dokument ipak definira Tihomira Oreškovića kao premijera i ruši medijsku legendu o uspješnom menadžeru i velikom financijskom stručnjaku, koji nije uistinu političar, niti ga zanimaju svjetonazorske podjele iz prošlosti. Orešković je upravo suprotan. Definiraju ga djela, a ne izgovorene riječi na lošem hrvatskom jeziku. Proračun je njegovo dosad najkonkretnije djelo.
U njemu naš kanadski premijer skandalozno smanjuje izdvajanja za znanost i obrazovanje za 158 milijuna kuna. Pritom se pragmatično odriče obećanja o povećanju budžeta za znanost Mosta i HDZ-a, koji su ga i doveli na vlast. Što ga briga, obećanja ionako nisu njegova. Udar ušteda ide prema najslabijima, pa je srezan trošak stipendiranja redovnih studenata, kao i subvencije prijevoza učenika. Četiri puta manje novaca ide Srpskom narodnom vijeću, jednako i Talijanskoj uniji, što definira i njegov odnos spram nacionalnih manjina. Istovremeno, pragmatično i sasvim interesno premijer povećava sredstva za političke stranke, jednako i izdatke za plaće same Vlade, jer su se pojavili novi savjetnici na plaći, kako kod premijera tako i kod potpredsjednika Karamarka i Petrova. Potonja dvojica smatraju da imaju pravo, zbog vlastite važnosti, na mini kabinet, odnosno malu Vladu unutar Vlade. Za njihove savjetnike novaca ima, kao što ima i za komemoraciju u Bleiburgu, koju Orešković podržava unatoč vlastitom stavu da se neće baviti podjelama iz prošlosti. O udaru vlasti prema medijima također nema nikakvo mišljenje. Osim što šutke podupire sve što mu ministar kulture Zlatko Hasanbegović donese na Markov trg. Dok Orešković trepne Mirjane Rakić više nema i ako je suditi po djelima Orešković misli isto što i Hasanbegović. Sve drugo je samo izmotavanje.
Tek ćemo vidjeti što znači nadstandard u zdravstvu ili nova politika poticaja za zapošljavanje. I nezaposlenima ide manje novca, iako je HDZ donedavno naricao nad stotinama tisuća mladih, koji traže posao po Njemačkoj, Norveškoj, Švedskoj… Bilo gdje, samo da odu iz Hrvatske.
Osim proračuna premijera Oreškovića kao političara definira slučaj Lozančić i slučaj Brkić. I tu se nema ničim pohvaliti. Premijer je sporiji od puža, iako je njegova funkcija operativna i podrazumjeva da se svakog dana moraju donositi odluke. Ponekad i sa sasvim malo vremena za razmišljanje. Orešković isključivo zbog sebe pruža otpor Karamarku i HDZ-u i blokira rad Vlade kako bi se izborio za autonomnost i autoritet. Pritom pokazuje manjak hrabrosti i odlučnosti. Ako mu ne odgovara Milijan Brkić i ako je to zbog plagiranog diplomskog rada, trebao bi to javno, jasno i glasno izreći. Ako Lozančić treba ostati, neka to konačno kaže. Zbog toga i jest premijer. Da donosi odluke. Ovako, sve polako postaje karikaturalno, a najveća karikatura postao je Milijan Brkić. Premijer ga je ponizio koliko je god mogao. Pustio ga je da čeka tjednima, a onda je pozvao udruge iz Domovinskog rata, da ponude bilo koga za ministra. Glavni tajnik HDZ-a odjednom se nalazi u ravnopravnoj utrci sa još tko zna koliko kandidata. Sve ih je više, množe se kao gljive poslije kiše i Tim bi uskoro mogao doći u jedan sasvim novi problem. Gdje će jadan naći toliko vremena da primi tolike kandidate za ministra branitelja, sa svakim porazgovara, razmotri biografije i ideje, pa onda sjedne i po svom dobrom običaju, promisli što mu je činiti ne mareći za to što mu jedno ministarstvo nema prvog čovjeka već punih mjesec i pol dana. Teško će sve napraviti do Uskrsa, bit će dobro ako imenuje ministra do Vele Gospe.
Tko je na kraju Tihomir Orešković? Ako ga definiraju djela on se prokazuje kao pragmatični i radikalni desničar, čije se ekonomske reforme svode na poslušno provođenje mjera Europske komisije. Neku drugu politiku i viziju nije ponudio. Čak i ne skriva da nije više od činovnika EK na privremenom radu u Hrvatskoj. Takav mu je i proračun. Bez reformi i jasnog programa. Orešković Hrvatsku ne može učiniti boljom zemljom. Ali može trajati i prividno vladati na razvalinama tegobne koalicije HDZ-a i Mosta. Nažalost, kanadski menadžer nema što izgubiti. Njemu egzistencija ničim neće biti ugrožena, jednom kad ode. Za razliku od ogromne većine ljudi u Hrvatskoj.