Kao što svi znate, danas u svijetu postoji samo jedan način organizacije ekonomije i ljudskih društava. Taj se način organiziranja naziva kapitalizam. Od kraja 1980-ih godina i od sloma socijalističkih država – u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji, Albaniji, Kini, ili u Vijetnamu – moć kapitalizma je neosporena. On totalnost društava organizira po modelu koji potječe s imperijalističkog Zapada.Ta je moć globalna i djeluje iznad država i vlada. Novac je koncentriran u malobrojnim rukama. U svijetu danas šačica ljudi (10% svjetske populacije) posjeduje 86% raspoloživih sredstava. Srednja skupina – koja obuhvaća dokonu buržoaziju, ali i kvalificirane radnike, zanatlije, male trgovce, intelektualce, određeni broj seljaka koji posjeduju veća imanja, svi su oni pretežno smješteni u zapadnom svijetu ili u zemljama s ubrzanim razvojem (Kina, Rusija, Brazil…) – predstavlja otprilike 40% svjetske populacije. Ta skupina dijeli 14% raspoloživih resursa. Ostaje 50% svjetske populacije koja nema ama baš ništa.
Nejednakosti su dakle čudovišne. Da bismo ih predočili, podsjetimo da službene statistike pokazuju da 260 najbogatijih osoba posjeduje jednako kao tri milijarde drugih ljudskih bića! Naš svijet nije ‘normalan’, on nije prihvatljiv. On u cijelosti ima patološku narav.
Da bi se zaštitili od tog čudovišnog svijeta, neki drže da se treba zatvoriti u okvire nacije, u okvire neke zemlje. Ti ljudi misle da je nacionalizam rješenje. Ja im najozbiljnije poručujem: to nije samo smiješno nego je i zločin.
To je ponajprije smiješno zato što je nacija tako sićušna u poredbi s golemošću međunarodnog kapitalizma! Kako se mala nacija može oduprijeti globalnim pritiscima? Ona će, naprotiv, sama postati rob globaliziranog kapitalizma. Ona bi s obzirom na sav promet i trgovanja postala ranjivo mjesto, jer bi kapital svoj zločinački profit sakrio u svojim bankama, kao što to već dugo radi u Luksemburgu, na Cipru i Malti. Naciju bi vrlo brzo pokorio dolar, i ta bi zemlja istovremeno postala zemlja korupcije za jedne, a siromaštva za druge.
Danas, mala zemlja ne može opstati tako što će pribjegavati nacionalizmu osim ako ne postane zemlja bankarske korupcije, političke represije i turističkog prosjačenja. Država čija je ideologija nacionalizam, sukladno današnjem političkom stanju, zapravo može samo doći u napast fašizma.
Ali već je i nacionalizam zločin jer on znači rat. Uvijek se govori o komunističkim zločinima, ali najveći kriminalac u povijesti je nacionalizam! Nacionalizam je izravno odgovoran za desetke milijuna mrtvih tijekom dvaju svjetskih ratova. Čak i prije Prvog svjetskog rata, balkanski ratovi, koji su bili isključivo nacionalistički motivirani, bili su krajnje okrutni i zločinački nastrojeni. Ratovi koji su obilježili kraj Jugoslavije itekako su bili nacionalistički ratovi. Za ishod su imali na desetke tisuća mrtvih, a zbog čega? Zbog transformacije zemlje poput Jugoslavije kojoj su se divili po cijelom svijetu zato što se jednako bila oduprijela američkom kapitalizmu i sovjetskom socijalizmu, zato što je bila pronašla novi put. Zbog nacionalističkih strasti i stranih intervencija, ta neutralna i jedinstvena zemlja u Europi iskasapljena je na sedam dijelova! Kako možete pomisliti da to predstavlja napredak u odnosu na globalizirani svijet?
Treba naglasiti da je nacionalni duh, posebno u malim zemljama, vrlo nasilan i ograničen. On je izgrađen na mržnji prema drugima, prema susjedima i strancima. Nijemci su, uz pomoć Hitlera, svoju pretenziju na ‘njemačkost’ mogli potvrditi samo tako da istrijebe Židove; turski su nacionalisti svoju nacionalnu pretenziju potvrdili istrijebivši Armence; Francuzi su dugo mislili da su tobožnju ‘francusku rasu’ potvrdili naspram Engleza i Nijemaca, po cijenu desetaka milijuna mrtvih. Svaki je nacionalizam zapravo neki oblik mržnje drugih. Danas je on istinski povijesni otrov, neizbježni povratak užasima ksenofobije i rasizma. Još jednom: zatvaranje u nacionalizam je fašizam.
Ta činjenica nas, dakako, nipošto ne obvezuje da prihvatimo patološku dominaciju globalnog kapitalizma.
Kapitalizam je globalna sila. Ta sila zahtjeva pokornost u svim zemljama, posredstvom korumpiranih vođa. Od nje se dakle uopće ne možemo sakriti u nekoj nacionalnoj fantazmi. Na nama je da iznađemo drugu svjetsku silu, s onu stranu svih nacionalizama. Na nama je da napravimo internacionalu svih ljudi ovoga svijeta. Već je Marx pokazao, uskoro je tome dva stoljeća, da se emancipacija narodâ ne može napraviti unutar zatvorenog i neprijateljski nastrojenog okvira nacionalizma. On je došao do sljedeće formule: “Proleteri nemaju domovinu.”
Stari komunizam – onaj Lenjina, Staljina, Mao Ce-tunga – na kraju ipak nije uspio, djelomično zato što je ostao zatvoren u nacionalnu sebičnost. On nije mogao stvoriti pravu međunarodnu silu, kao što je to, nažalost, pošlo za rukom globaliziranom kapitalizmu, zajedno s fetišizmom svjetskog tržišta.
Valja nam, dakle, iznaći novi komunizam, na globalnoj razini.
Valja nam, naravno, napraviti bilancu, cjelovitu i i nemilosrdnu, neuspjeha komunizma u 20. stoljeću. Kao što rekoh, nacionalizam je važan faktor tog neuspjeha. Tek nakon što bude napravljena takva bilanca, valja nam iznova krenuti od četiri temeljna načela i imati ih uvijek u vidu u svemu što radimo:
1. Moguće je organizirati kolektivni život oko nečega što nije privatno vlasništvo i profit. Kapitalizam nije i ne smije biti svrha Povijesti.
2. Moguće je organizirati proizvodnju oko nečeg što nije specijalizacija i podjela rada. Nema nikakvog razloga da se održi razdvajanje intelektualnog i manualnog rada, kao i razdvajanje između poslova upravljanja i poslova izvršavanja.
3. Moguće je organizirati kolektivni život bez isključujućeg pozivanja na zatvorene identitete, poput nacija, jezika, religija, običaja. Sve te razlike mogu i moraju supostojati na plodan način na razini cijelog čovječanstva. Budućnost je potpuni internacionalizam.
4. Moguće je učiniti da Država malo po malo nestane kao izdvojena moć koja ima monopol na silu. Slobodno udruživanje ljudi i zajednička racionalnost mogu i moraju zamijeniti Zakon i prisilu.
Ove četiri stavke moramo imati u vidu u svemu onome što radimo, govorimo i stvaramo.
One praktički tvore definiciju komunizma kakvu nalazimo kod Marxa kao i kod drugih mislioca 19. stoljeća. Ali tek sada, nakon neuspjeha državnih i nacionalističkih komunizama, možemo razumjeti njihovu snagu i zanos.
Snaga i pravo značenje ta četiri načela, usmjerenih protiv globalnog kapitalizma i protiv reakcionarne napasti nacionalizma, počet će krotiti silu i zavodljivost kapitalističke modernosti. Riječ je o tome da se naspram vladavine robe stvori nova modernost: modernost koja je izvanjska monetarnoj cirkulaciji, profitu i kupovini nepotrebnih proizvoda. Ukratko, kreativna i bezinteresna modernost.
Završio bih s jednom pjesmom koja pruža ideju o stilu te modernosti, o njezinom dahu i nadi koju prenosi. Riječ je o pjesmi Arthura Rimbauda, preuzete iz zbirke Iluminacije. On poetski naznačuje što bi to mogao biti novi život, posvećen novoj emancipaciji cijelog čovječanstva – strateška ideja koju treba uputiti na one četiri stavke:
Bacit ćeš se na taj posao: sve će se harmonične i arhitektonske mogućnosti uznemiriti oko tvog sjedišta. Savršena, nepredvidljiva bića nudit će se tvojim iskustvima. U tvojoj će okolini sanjivo provaliti radoznalost drevnih masa i dokone dragocjenosti. Tvoje će pamćenje i osjetila biti tek hrana tvom stvarateljskom nagonu. A što će biti sa svijetom kada izađem van? U svakom slučaju, ništa od današnjih pojava.
Bacimo se, dakle, na posao oko novog komunizma! I tada – da, to će zaista biti tako – novi svijet neće imati ništa više s tužnim pojavama današnjice.