Zagreb, 04.03.2016. – Izjave za medije nakon sastanka predsjednika Vlade Republike Hrvatske Tihomira Orekoviæa s predstavnicima udruga iz Domovinskog rata. Na fotografiji Tihomir Orekoviæ, Josip Klemm, Ðuro Glogoki. foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIÆ/ lsd
Ubrzo nakon što je započeo prosvjed branitelja, tadašnji premijer Zoran Milanović primio je krajem listopada 2014. godine njihovog formalnog vođu Đuru Glogoškog. Na razgovor je s njim došla i supruga Tatjana.
“Znate, moj bi Đuro bio sjajan ministar branitelja”, rekla je ona na odlasku iz Banskih dvora. Glavni zahtjev prosvjednika bila je ostavka ministra Predraga Matića, a HDZ je koristio Glogoškog kako bi zaljuljao čitavu Milanovićevu vladu. Tatjana Glogoški je, pak, sanjala da će biti “gospođa ministarka“. I prije deset dana činilo se da se sasvim primakla tom cilju. Predsjednik Vlade Tihomir Orešković pozvao je Glogoškog i ponudio mu da preuzme resor branitelja, na što je on i pristao. Ali, razvoj događaja pokazao je da je Orešković samo iskoristio Glogoškog kako bi iz procesa odabira ministra branitelja izbacio Milijana Brkića. Kad mu je uspio taj manevar glavni tajnik HDZ-a se sam povukao, Orešković je odmah zaboravio Glogoškog, pomoću kojeg je radio pritisak na Brkića i Tomislava Karamarka.
Glogoški je sebe već počeo doživljavati kao ministra ne sluteći da je sve samo “igra” (FOTO: Hina)
Premijer je potom ekspresno prihvatio Karamarkov novi prijedlog za ministra, Tomu Medveda. Sabor bi ga u ponedjeljak trebao potvrditi, a sad se vratimo nešto manje od mjesec dana unazad.
Brkić je putovao u Varaždin na HDZ-ov skup, ne znajući da će Tomislav Karamarko tamo objaviti da će Milijan Brkić biti ministar branitelja. Karamarko ga je potpuno zatekao, pa su se poslije tog skupa njih dvojica povukli u jednu pokrajnju prostoriju i obavili dugačak razgovor. No, Brkiću nije preostalo nego da izjavi da mu je čast doći na čelo resora koju mu je namijenio Karamarku, premda je naslućivao da ga ovaj zapravo na taj način želi marginalizirati u stranci. Jer, sam je Brkić objasnio da nije u stanju obnašati dvije dužnosti, te je stoga otišao iz Sabora.
Kako je biti ministar daleko zahtjevnije nego zastupnik u parlamentu, jasno je da se Brkić ne bi mogao još dugo zadržati na mjestu glavnog tajnika HDZ-a. I činjenice da ga Karamarko nije htio pustiti u Oreškovićevu vladu u vrijeme njezinog formiranja, te da je od odlaska Mije Crnoje prošlo dosta dok ga se šef stranke nije sjetio, s razlogom su kod Brkića budile oprez. A sumnjičav je sigurno bio i zato što je Karamarko izašao u javnost s njegovim imenom u trenutku kad se premijer Tihomir Orešković nalazio u Londonu. Ali, Karamarko je uvjerio Brkića da je s predsjednikom Vlade sve dogovoreno. Istu je priču prodao i Boži Petrovu, pa je već tu večer 22. veljače iz Mosta neslužbeno poručeno da se slažu s izborom za novog ministra. Uostalom, resor branitelja pripao je HDZ-u.
Dok drugdje ministri podnose ostavku kad ih se ulovi u plagijatu, Brkiću u Hrvatskoj to ne bi bila prepreka ulasku u Vladu (FOTO: Hina)
Međutim, po povratku u Hrvatsku Orešković je stavio veto na Brkićevo imenovanje. Između njega i Karamarka nije postojao nikakav dogovor i premijeru se nimalo nije svidjelo što je prvi potpredsjednik Vlade želio ovako demonstrirati da mu je faktično nadređen. Osim toga, Orešković je odrastao u zapadnom svijetu i svjestan je što znači kad netko prepiše gotovo cijeli diplomski rad, kao što je to Brkić učinio. Za takvu osobu nema mjesta na javnoj sceni. Most, koji je jedina čvrsta potpora Oreškoviću, odmah je promijenio stav i premijer i Petrov počeli su inzistirati da Brkić ne može biti izabran bez prethodnog Oreškovićevog razgovora i s drugim kandidatima. Taj je model primijenjen kad je sastavljana Vlada.
Uslijedilo je političko iscrpljivanje. Karamarko je ponavljao da neće predložiti nikoga osim Brkića, a premijer se inatio tako da glavnog tajnika HDZ-a nije pozivao na razgovor za posao. Ta je posve apsurdna situacija potrajala više od dva tjedna. Onda je netko iz Oreškovićevog okruženja sugerirao premijeru da on sam pronađe protukandidate Brkiću, kad mu ih već Karamarko ne šalje. U tu je svrhu predsjednik Vlade održao dva sastanka s predstavnicima braniteljskih udruga, kako bi ih potaknuo da kandidiraju svoje ljude za Crnojinog nasljednika. I taj je plan uspio, pojavio se veći broj zainteresiranih. To je premijeru omogućilo da napokon sjedne za stol s Brkićem. Dan kasnije rekao je novinarima da su imali “konstruktivnu i otvorenu diskusiju”. Tako se diplomatskim jezikom obično opisuje neslaganje sugovornika.
Možda je razlog otvorene razmjene mišljenja između Oreškovića i Brkića bila i svježa izjava potonjeg u kojoj je Miloradu Pupovcu savjetovao da, ako se u Hrvatskoj osjeća ugroženim, preseli tamo gdje to neće biti. Tom je zlokobnom porukom, kakva se u Hrvatskoj davno nije čula, Brkić dao premijeru još jedan argument zašto ga ne smije uzeti u Vladu.
Medved bi već u ponedjeljak trebao biti potvrđeni izbor čime će se napokon okončati iscrpljujuća politička igra (FOTO: Hina)
Kako bilo, Orešković se poslije sastanka s Glogoškim, barem naizgled, opredijelio za njega, makar za lidera „šatoraša“ nije stigla službena kandidatura. Tatjanin suprug nije to skrivao. Sebe je već počeo doživljavati kao ministra. Najavio je, primjerice, da neće prijeći na plaću nego će ostati u mirovini. Ali, Karamarko, koji je preko Brkićevih leđa pokušao osnažiti svoj autoritet u Vladi, nije popuštao. U više je navrata upozorio da će zastupnici HDZ-a u Saboru podržati isključivo Brkića, iako mu je Glogoški bio bliski saveznik u borbi protiv Vlade Zorana Milanovića.
Orešković i Karamarko vozili su jedan prema drugom sve većom brzinom, a javnost se pitala tko će od njih dvojice skrenuti. Ulozi su bili zaista veliki. Da se Orešković predomislio i odlučio za Brkića, time bi potvrdio da nije premijer u punom smislu i da mu Karamarko određuje granice unutar kojih se može kretati. Usto, Orešković bi kod dijela hrvatskih građana koji mu ionako nije sklon zaradio dodatne negativne poene. Izabrati za ministra čovjeka koji je doslovno kopirao tuđi diplomski rad i na osnovu toga stekao diplomu, a pripadnika nacionalne manjine verbalno protjeruje iz domovine, nešto je što se u državi članici Europske unije valjda nikad nije dogodilo. U Njemačkoj ministri podnose ostavku kad ih se ulovi u plagijatu, a Brkiću to ne bi bila prepreka ulasku u Vladu. U slučaju da je, pak, Orešković išao do kraja s Glogoškim, razbuktao bi sukob s Karamarkom i doveo ga u nezahvalnu poziciju da odlučuje hoće li u Saboru odbiti 100-postotnog ratnog invalida ili će on skrenuti i priznati da je ipak drugorazredni igrač u Vladi.
Na koncu Brkić nije izdržao. Naprosto je odustao, ali se poraz bilježi Karamarku. Premijer se odupro nametanju Brkića i pobijedio. Preostala je tek formalnost. Karamarko je posegnuo za Medvedom, Orešković je spremno digao ruke od Glogoškog, koji je poslužio svrsi, i dvomjesečna potraga za ministrom branitelja je završila. Tatjana Glogoški bila je posve blizu da postane supruga jednog ministra, ali nije joj bilo suđeno