Naša svakodnevnica je uglavnom mješavina dosadne rutine i neprijatnih iznenađenja. Međutim, s vremena na vrijeme, desi se nešto neočekivano zbog čega vrijedi živjeti. Nešto tako značajno desilo se na komemoraciji za Nelsona Mandelu prošle sedmice.Na desetine hiljada ljudi slušali su govore svjetskih lidera. A onda se desilo ”to” (ili, tačnije, ”to” je išlo neko vrijeme prije nego što smo ga primijetili). Pored visokih svjetskih zvanica, uključujući i Baraka Obamu, stajao je i punačak crnac u svečanoj odjeći, prevodilac za gluhonijeme, prevodeći službu na znakovni jezik.
Poznavaoci znakovnog jezika postepeno su postali svjesni da se nešto čudno dešava: čovjek je bio prevarant; izmišljao je vlastite znakove: mlatarao je rukama, ali u tome nije bilo nikakvog značenja.
Dan kasnije, zvanična istraga otkrila je da je taj čovjek, Thamsanqa Jantjie, 34, kvalifikovani prevodilac angažovan od strane Afričkog nacionalnog kongresa iz njegove firme Južno-afrički prevodioci.
U intervjuu za list iz Johanesburga ”The Star”, Jantjie je pravdao svoje ponašanje naglim napadom šizofrenije, za koju uzima terapiju: čuo je glasove i halucinirao je. “Nisam ništa mogao učiniti. Bio sam sam u veoma opasnoj situaciji”, kazao je.
”Pokušao sam se kontrolisati i prikriti šta se dešava. Veoma mi je žao. U takvoj situaciji sam se našao.” Jantjie je uprkos svemu insistirao da je zadovoljan svojim prevođenjem: “Apsolutno! Apsolutno. Ono što sam ja radio, mislim da sam šampion znakovnog jezika.”
Sljedeći dan je donio novi iznenađujući preokret: mediji su javili da je Jantjie hapšen najmanje pet puta od sredine 1990-ih, ali je navodno izbjegao zatvor jer je bio mentalno nesposoban za suđenje. Optužen je za silovanje, krađu i uništavanjeimovine: njegov najskoriji sukob sa zakonom desio se 2003. godine kada je optužen za ubistvo, pokušaj ubistva i otmicu.
Reakcije na ovu čudnu epizodu bile su mješavina zabave (koja je sve više potiskivana kao neprimjerena) i bijesa. Postavljalo se i pitanje bezbjednosti: kako je bilo moguće, uz sve kontrolne mjere, da takva osoba bude u blizini svjetskih lidera? Ono što je bilo prikriveno iza ove zabrinutosti bio je osjećaj da je Jantjieva pojava bila kao neka vrsta čuda – kao da se pojavio niotkud, ili iz neke druge dimenzije stvarnosti.
Ovaj osjećaj potvrdilo je i uporno uvjeravanje organizacija gluhonijemih da njegovi znakovi nisu imali nikakvo značenje, da nisu odgovarali nijednom postojećem znakovnom jeziku, kao da su htjeli otkloniti sumnju da je možda postojala neka skrivena poruka koju je on svojom gestikulacijom poslao – šta ako je on davao znakove vanzemaljcima na nekom nepoznatom jeziku?
Sam njegov izgled je čini se pokazivao u tom pravcu: nije bilo živosti u njegovim pokretima, nije bilo ni traga o tome da se radi o neslanoj šali – on je izvodio svoje pokrete sa bezizražajnom, gotovo robotskom mirnoćom.Njegovo prevođenje, međutim, nije bilo bez značenja – upravo zbog toga što nije prenosilo nikakvo posebno značenje (pokreti su bili bez značenja), direktno je prenio pravo značenje, a to je – privid značenja.
Oni koji dobro čuju i ne razumiju znakovni jezik pretpostavili su da njegova gestikulaciju ima značenje, iako nisu mogli da ga razumiju. To nas dovodi do suštine stvari: jesu li prevodioci za gluhonijeme zaista namijenjeni onima koji ne mogu čuti izgovorene riječi? Zar nisu daleko više namijenjeni nama – zato da bismo se mi (koji možemo čuti) osjećali dobro kad vidimo prevodioca, jer nam to daje satisfakciju da radimo pravu stvar, brinemo o ugroženima i osobama sa smetnjama.
Sjećam se kako je na prvim “slobodnim” izborima u Sloveniji, 1990. godine, na televizijskom prenosu jedne od ljevičarskih stranaka, političar koji je držao govor imao znakovnog prevodioca (jednu finu mladu ženu). Svi smo znali da je njen prevod zapravo bio namijenjen ne gluhonijemima, već ostalim glasači: prava poruka je bila da se ova stranka zalaže za marginalizovane i hendikepirane.
To je poput velikih humanitarnih priredbi koje nisu uistinu tu zbog djece sa karcinomom ili zbog žrtava poplava, već su tu da bismo mi, publika, uvjerili sebe da radimo nešto veliko, da pokazujemo solidarnost.
Sada možemo shvatiti zašto smo se toliko uznemirili kada je postalo jasno da Jantjieva gestikulacija nije imala nikakvo značenje: ono sa čime nas je on suočio jeste istina o prevodiocima za gluhonijeme – nije važno da li među publikom ima ljudi kojima je potreban prevod; prevodilac je tu da zato da bismo se mi, koji ne razumijemo znakovni jezik, osjećali dobro.
Zar ova istina ne važi i za cijelu Mandelinu komemoraciju? Sve krokodilske suze uzvanica bile su odavanje priznanja samima sebi, a Jantjie ih je preveo u ono što su zaista bile: nonsens. Ono što su svjetski lideri slavili jeste uspješno odlaganje prave krize koja će eksplodirati kada siromašni, crni Južnoafrikanci uistinu postanu kolektivan politički subjekat.
Oni su bili taj Odsutni kojem se Jantjie obraćao, a njegova poruka njima bila je: uzvanice zapravo nije briga za vama. Svojim lažnim prevođenjem, Jantjie je zapravo razotkrio lažnost cijele ceremonije.
Izvor: 6yka