“Ja gledam samo Hajduka. I jedino Hajduka”, odgovara Vera na pitanje prati li sport dok se na televiziji prikazuje najava rukometne utakmice. Ljubav prema tom nogometnom klubu, izgleda, ne poznaje dobne granice, pa tako 67-godišnja Splićanka priča o nogometu istim žarom kao neki mlađahni navijač.
Društvo joj, dok postavlja stol za ručak, pravi Milka. Život je to, za njih dvije, običnog tempa – gotovo pa svaki dan oko 14 sati s gotovim jelom čekaju svoje sustanarke da se vrate s posla, iako su same ručale nekoliko sati ranije.
Zajedno s Helenom i Đurđom njih dvije dijele kuću u širem centru Šibenika čineći jednu od osam zajednica organiziranog stanovanja koje postoje u tom gradu kao domovi osobama s intelektualnim poteškoćama.
Od tih osam zajednica dvije funkcioniraju bez podrške asistenta, odnosno bez osobe koja bi korisnicima usluge pomogla u običnim svakodnevnim aktivnostima, poput kuhanja ručka. Ovisno o potrebama korisnika, podrška se kreće u rasponu od cjelodnevne do povremene.
Novi život nakon Višegrada
Iako Vera, Milka, Đurđa i Helena ulaze u u skupinu korisnika s većim poteškoćama, mogu živjeti same. Ako im zatreba podrška, tu je voditeljica Ana iz Udruge za promicanje inkluzije “Šibenik” čiju uslugu organiziranog stanovanja koriste.
Život koji te četiri žene danas žive u potpunosti se razlikuje od onog u stacionaru i uspješan je primjer inkluzije osoba s intelektualnim poteškoćama. Dok svaki oblik institucionalizacije podrazumijeva smanjenu autonomiju u donošenju odluka, život u zajednici pruža korisnicima ono najbitnije – mogućnost izbora.
Sve četiri stanarke bile su u Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine u Višegradu, odakle su početkom 1990-ih prebačene u Centar za odgoj i obrazovanje “Šubićevac”. Helena, Đurđa i Vera su u programu Udruge od 2009. godine, a prije dvije godine, zbog zatvaranja stacionara u Bratskom Dolcu, pridružila im se Milka.
O tome kako su im tekli dani u instituciji nismo previše raspravljali. Taj je život za njih ionako gotov.
“Nije se bilo teško naviknuti na Šibenik. Ovdje nije pustinja, ima ljudi kada hodamo po gradu, a prošećemo se skoro svaki dan. Idemo na malu ložu, gdje je crkva Sv. Ante, tamo gdje je ona mala fontana, tamo je lijepo”, objašnjava Helena kako provode dane.
Radni angažman
Osim što žive same bez podrške asistenta, sve četiri žene radno su angažirane i tako uspijevaju osigurati dodatna sredstva kako bi si kupile ono što žele. Vera dvaput na tjedan čisti knjižaru u centru grada, a Milka u Gradskoj knjižnici omata knjige.
Helena i Đurđa svaki dan od 9 do 14 sati provode vrijeme u radnom centru udaljenom desetak minuta hoda od stana. Tamo, zajedno s korisnicima iz ostalih zajednica, proizvode razne predmete – rade se vaze omotane uzicom, nadstolnjaci s raznim motivima, platnene torbe kakvih se ne bi posramile ni najveće trendseterice.
Korisnici koji provode vrijeme u radnom centru surađuju s Centrom za inkluzivne radne aktivnosti, neprofitnom organizacijom koja je nastala kao zagrebačka podružnica Udruge za promicanje inkluzije te danas pruža usluge radnih aktivnosti i zapošljavanja uz podršku. Proizvodi koje izrađuju osobe s intelektualnim poteškoćama prodaju se u različitim trgovinama diljem Hrvatske.
Upravo je pravo na rad jedan od preduvjeta za uspješno uključivanje osoba s bilo kojim oblikom invaliditeta u društvo.
Da bi lakše ostvarile svoja prava, mogu se obratiti Udruzi za samozastupanje koju su osnovale osobe s intelektualnim teškoćama. Riječ je o neprofitnoj organizaciji čiji je cilj borba protiv stigmatizacije takvih osoba i poboljšanje njihova položaja u društvu. Sjedište Udruge je u Zagrebu, a skupine samozastupnika djeluju još u desetak gradova u Hrvatskoj.
Iz Udruge naglašavaju da trenutno najveću prepreku u procesu integracije čini lišavanje poslovne sposobnosti. Za osobu s intelektualnim poteškoćama to znači da ne može vlastitim očitovanjima stvarati pravne učinke, nego to umjesto nje čini skrbnik. U Hrvatskoj je 16.000 osoba koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti, a još je više od 2000 njih s djelomično lišenom poslovnom sposobnošću, najčešće u pogledu raspolaganja svojom imovinom.
“Osoba lišena poslovne sposobnosti ne može sama odlučiti sklopiti brak, odlučiti o prebivalištu, o liječenju, sklopiti ugovor o radu… Novi Obiteljski zakon više ne predviđa mogućnost lišavanja poslovne sposobnosti u potpunosti. Međutim, jednostavno ukidanje pravnih ograničenja bez osiguravanja drugog vida pravne zaštite, bez propisivanja alternativnog instituta odlučivanja uz podršku, nije dovoljan i neće ispuniti svoju svrhu minimalnog ograničenja ljudskih prava. Baš naprotiv, ostaje bojazan da će ljudska prava osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti i dalje biti ograničena u istom opsegu, a pod nazivom ‘djelomično lišenje poslovne sposobnosti'”, kažu u Udruzi.
Ekonomsko nasilje
Lišavanje poslovne sposobnosti često sa sobom nosi ekonomsko nasilje koje osobe s intelektualnim poteškoćama često ne mogu prepoznati, pa ga iz straha ili neznanja ne prijavljuju.
“Osobe se često lišavaju poslovne sposobnosti upravo kada naslijede određenu imovinu. U tom slučaju skrbnik raspolaže imovinom svog štićenika, a za raspolaganje imovinom veće vrijednosti mora pribaviti odobrenje centra. Kada je osobi imenovan neposredni skrbnik, zaposlenik centra za socijalnu skrb, time zapravo dolazi do sukoba interesa jer proizlazi da centar daje odobrenje sam sebi. Na taj način ugrožava se temeljno ljudsko pravo na privatno vlasništvo te se vrlo lako prelazi granica između zaštite osobe lišenjem poslovne sposobnosti i ekonomskog nasilja”, kažu u Udruzi.
Iako Udruga za samozastupanje nije registriran pružatelj pravne pomoći, svojim članovima često daju relevantne informacije u obliku u kojem ih mogu razumjeti te zagovaraju zakonske izmjene s ciljem većeg poštivanja njihovih prava. Samozastupnici triput na tjedan organiziraju sastanke na kojima raspravljaju o svojim građanskim pravima, osobnim problemima te društvenim događanjima. Na sastancima su prisutni i asistenti koji ne sudjeluju u raspravi, nego pomažu samozastupnicima da se lakše izraze.
Korijeni problema koje osobe s intelektualnim poteškoćama imaju pri zapošljavanju često sežu u njihovu najraniju dob, kada se kao djeca izdvajaju u specijalne škole i razrede, a velik dio njih je isključen i iz procesa obrazovanja. U Udruzi kažu da pravo pomoćnika u nastavi, iako predviđeno u propisima o obrazovanju učenika s poteškoćama u razvoju, još nije sustavno pravo učenika, nego taj oblik pomoći pružaju udruge građana i to uglavnom na temelju projekta koji financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
Ako i imaju mogućnost školovati se, zbog izuzetno skromne ponude obrazovnih programa za učenike s poteškoćama u razvoju, učenici se najčešće obrazuju u programima koji su im jedini dostupni na području njihova prebivališta, neovisno o motivaciji za određeno zanimanje i izglede za kasnije zapošljavanje u struci. Rezultat toga je da su sobe s intelektualnim poteškoćama osposobljene za rad u vrlo ograničenom broju zanimanja koja su neprilagođena potrebama suvremenog tržišta rada.
Pravne nelogičnosti
Osim toga, ranije su roditelji često ispisivali svoju djecu iz škole samo par dana prije polaganja mature jer je donedavno to bio jedini način da osobe s invaliditetom zadrže neko od prava iz sustava socijalne skrbi. U slučaju da uspješno završi školovanje za neko od, najčešće, pomoćnih zanimanja koja ne kotiraju na tržištu rada, osoba se prijavljuje na burzu te prima simboličnu naknadu do zaposlenja. U slučaju prekida školovanja, osoba ipak može ostvariti neka druga novčana prava, kao što je osobna invalidnina te kasnije pravo na obiteljsku imovinu.
“Iz istog se razloga osobe nisu ni pokušavale zaposliti – i jedan dan radnog staža oduzimao im je pravo na obiteljsku mirovinu. Odnedavno su se ovi propisi promijenili i osobe s invaliditetom mogu zasnovati radni odnos, za koje vrijeme im se pravo na obiteljsku mirovinu samo zamrzava. Međutim, prekinuto školovanje i ostvarenje struke ne mogu vratiti”, kažu u Udruzi.
Uza sve to, osobe s intelektualnim poteškoćama često se suočavaju s psihičkim i fizičkim nasiljem čiji su počinitelji članovi obitelji te druge osobe koje su u superiornom položaju u odnosu na njih. Često su to, sudeći po iskustvima samozastupnika, i stručnjaci u zdravstvu i socijalnoj skrbi.
Paralelno s procesom deinstutucionalizacije, koji se odvija u državi, naglašavaju u Udruzi za samozastupanje, važno je posebno zaštititi osobe s invaliditetom jer život u zajednici nosi veću opasnost govora i zločina iz mržnje proizašlih iz nepriznavanja prava na – drugačijost.
Vera, Helena, Đurđa i Milka zasad tih problema nemaju. Život u zajednici njima je donio mnoštvo novih prijatelja, u Šibeniku su dobro prihvaćene te svugdje nailaze na potporu – od susjeda, stanodavaca do lokalne vlasti. Stvari koje su im donedavno bile nezamislive sada su dio njihove svakodnevice.
Na primjer, u vrijeme pisanja ovog teksta, one iščekuju putovanje u Pakrac, Milkino rodno mjesto koje je prvi put nakon odlaska u instituciju početkom 1970-ih godina posjetila potkraj prošle godine, odakle će Helena krenuti za Pančevo, gdje joj živi brat kojeg nije vidjela od – 1973.