”Kada se u Hrvatskoj provode prave čistke i medijska kontrola, kada se ukidaju satirične emisije i kada na stadionu na utakmici u Osijeku između Izraela i Hrvatske gledam nasmiješena lica najviših hrvatskih političara za vrijeme kada publika skandira ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’ – ja se jako bojim”, upozorila je ovog vikenda javnost Sanja Tabaković iz Židovske općine Zagreb i time zapravo izrekla najbolju dijagnozu (anti)demokratske politike ove Vlade. Koja svojim činjenjem ili šutnjom reducira slobode u hrvatskom društvu, a s druge strane banaliziranjem zla daje poticaj nasilnicima da se obračunaju sa svojim neistomišljenicima.
Da nije riječ o fantazmi lijevo-liberalnih umova kako neki pripadnici (i poklonici) aktualnog političkog establišmeta tvrde, vidljivo je iz brojnih primjera. Najnoviji je dramatično priopćenje Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj, kojim je najavljen židovski bojkot tradicionalne komemoracije žrtvama jasenovačkoga logora 22. travnja u znak nezadovoljstva s lošom suradnjom sa Spomen-područjem Jasenovac te kao znak prosvjeda protiv ”relativizacije i revitalizacije ustaštva”.
Iz Koordinacije su poručili da će ”komemoraciju organizirati sami, u skladu sa židovskom tradicijom”.
Kad bismo stupanj relativizacije mjerili javno iznesenim (kontroverznim) stavovima i medijskim citatima, za najistaknutijeg ”relativizatora” zla ustaškog pokreta (kao i dobra antifašističkog) definitivno bismo mogli proglasiti ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.
Kad bismo stupanj relativizacije mjerili javno iznesenim (kontroverznim) stavovima i medijskim citatima, za najistaknutijeg ”relativizatora” zla ustaškog pokreta (kao i dobra antifašističkog) definitivno bismo mogli proglasiti ministra kulture Zlatka Hasanbegovića
Za razliku od njega drugi predstavnici političkog establišmenta uglavnom nisu otvoreno relativizirali fašizam, ali zato vole teškom artiljerijom opaliti po komunističkom karakteru antifašističkog pokreta.
Na tom planu posebno se ističu Predsjednica države i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, koji sebe predstavlja kroz tri protivnosti: tvrdi da je antifašist, antikomunist i antitotalitarist. Kolinda Grabar-Kitarović sklona je – kad god je u prilici – razlučiti antifašizam od komunizma, koji pak opisuje kao zlokobnu totalitarnu ideologiju.
Kad je komunizam u pitanju, hrvatska javnost može biti bezbrižna, jer je protiv te ideologije cijeli državni vrh. No, do problema dolazi – kako su dobro uočili hrvatski Židovi – kada treba uprti prstom i osuditi nekoga zbog veličanja one druge totalitarne ideologije – fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice – ustaštva!
Tada naš establišment gubi čvrstinu i oštricu pa daje anemične osude ili glumi/tvrdi da nije čuo/čula ono što je skandirao cijeli stadion. Nažalost, u takvoj se ulozi našla hrvatska Predsjednica koja na osječkom stadionu – valjda jedina – nije čula gromko klicanje zlokobnog pozdrava: ”Za dom – spremni!”
Nije to, međutim, prvi ustašluk na koji je Predsjednica države odlučila odglumiti gluhoću i/ili nijemost. Dogodilo se to i kod linča Mirjane Rakić, kojoj su svoje nesimpatije na njezino radno mjesto došli izraziti poklonici pokliča ”Za dom – spremni”, ojačani političkim kapitalcem, potpredsjednikom Sabora Ivanom Tepešom.
Na čelu kolone bio je Velimir Bujanec, VIP gost na inauguraciji spomenute prve hrvatske predsjednice, koji preko svoje TV Bujice reklamira političare Domoljubne koalicije i promovira ”stručnjake” koji osporavaju zločine u ustaškom konclogoru Jasenovac.
Prilikom desanta na Agenciju za elektroničke medije dogodio se tada u Bujančevoj režiji, kako je upozorila književnica Ivana Simić Bodrožić, zaista neviđen barbarizam.
Kako to izgleda u praksi najbolje svjedoči slučaj pisca i novinara Ante Tomića, koji je zbog svojeg mišljenja već neko vrijeme meta huliganskog/totalitarnog dijela populacije. Umjesto zaštite i podrške resorni ministar kulture očitao mu je bukvicu u stilu: Da, grozno je fizičko nasilje i napad na bilo kojeg građana, ali ničem boljem se i ne trebaju nadati oni koji ne paze što javno govore i pišu
Podsjetimo, Bujanec je predsjednici te državne institucije, uglednoj novinarki Mirjani Rakić, poklonio šajkaču koju je, rekao je, dobio od jedne silovane žene iz Vukovara. ”Želeći poniziti i kao neprijatelja prokazati Mirjanu Rakić, Velimir je Bujanec pljunuo na dostojanstvo svih žrtava silovanja”, ocijenila je Simić Bodrožić.
”Može li u bilo kojem svemiru, bilo kojeg svijeta, bilo tko s imalo zdravog razuma zamisliti da je silovana žena kao suvenir uzela kapu svog silovatelja. Može li itko normalan takvo što izgovoriti. Odgovor je suvišan. Ali u ovoj našoj stvarnosti posve je zamislivo da Velimir Bujanec, osoba bez imalo svijesti i savjesti, lišen elementarne empatije, još jedanput pred kamerama iste te žrtve siluje i ponižava uzimajući u zapjenjena usta njemu nezamislivu patnju i traumu žrtava rata kako bi se borio za svoje fašističke ciljeve…”, istaknula je književnica.
No, na postupak Velimira Bujanca državni vrh (premijer i članovi Vlade te Predsjednica države) je ostao nijem. Prešutio ga je, dakle, banalizirao je zlo koje se iz toga može izroditi.
No, zato se u emisiju ”Bujica” rado odazivaju članovi domoljubno-mostaške vladajuće koalicije. Hrvatski šef diplomacije Miro Kovač čak je tijekom svog gostovanja u ”Bujici” svog domaćina toliko nahvalio da je i njemu bilo neugodno: nazvao ga je enciklopedistom i prosvjetiteljem.
Osim što banaliziraju relativiziranje i revitaliziranje ustaštva, aktualni državni vrh voli banalizirati zlo i u situacijama kada po glavi dobiju njihovi kritičari i neistomišljenici.
Kako to izgleda u praksi najbolje svjedoči slučaj pisca i novinara Ante Tomića, koji je zbog svojeg mišljenja već neko vrijeme meta huliganskog/totalitarnog dijela populacije. Umjesto zaštite i podrške resorni ministar kulture očitao mu je bukvicu u stilu: Da, grozno je fizičko nasilje i napad na bilo kojeg građana, ali ničem boljem se i ne trebaju nadati oni koji ne paze što javno govore i pišu.
Arendt je zaključila kako se pokretačka snaga za zločine skrivala iza nesposobnosti ili odbijanja da se misli, potpunog nedostatka mišljenja. ”Ali ako ne zastanemo misliti, ako ne razvijemo sposobnost misliti iz neke druge perspektive, tada podleći zlu postaje odveć lako”, ocijenila je
”Teško se oteti dojmu da je radikalizam ulične desnice, koja već dugi niz godina po splitskim zidovima na najprizemnije načine ismijava i vrijeđa gotovo sve bolje splitske pisce i kolumniste, danas usklađen s vizijom društva kakvo nudi dobar dio aktualne vlasti”, ocijenili su povodom napada na Tomića u apelu ”Ne u našem gradu!” mnogi istaknuti splitski intelektualci.
U ovome što su na Tomićevu slučaju detektirali splitski intelektualci hrvatski su Židovi prepoznali u prešućenom ustaškom pozdravu. U Hrvatskoj je na djelu banaliziranje zla koje, kad mu se pusti da dovoljno ojača, može rezultirati groznim zločinima.
Politička antropologinja Hannah Arendt, koja je pred Hitlerovim zločinima pobjegla u SAD, skovala je termin ”banalnost zla” prateći suđenje ratnom zločincu Adolfu Eichmannu 1961. godine u Izraelu. Tada je ukazala na to da zlo nije nužno vezano uz osobe kao što je Hitler, već da su i ni po čemu posebne, sasvim obične osobe, sposobne počiniti užasne zločine.
Arendt je zaključila da se pokretačka snaga za zločine skrivala iza nesposobnosti ili odbijanja da se misli, potpunog nedostatka mišljenja.
”Ali ako ne zastanemo misliti, ako ne razvijemo sposobnost misliti iz neke druge perspektive, tada podleći zlu postaje odveć lako”, ocijenila je Arendt.