“Ubi Srbina”, “Srbe u Jasenovac”, “This is the white man country”, “Sieg Heil”, uz neizostavne svastike, “Mamiću cigane” i “Mamiću Srbine” neopterećeno krase fasade, pothodnike, tramvajske i autobusne stanice, mostove i putokaze diljem Zagreba. Kao što ne čujemo povike na stadionima, tako valjda ni ne vidimo grafite mržnje na ulicama kojima prolazimo svakoga dana. Gradska uprava pritom generalizira o grafitima kao estetskom pitanju, ne problematizira posebno grafite koji pozivaju na mržnju i netrpeljivost, koje se ne uklanja pravovremeno (ili uopće).Gradska skupština Grada Zagreba donijela je u lipnju 2014. godine Strategiju urbane sigurnosti Grada Zagreba 2014. – 2017. Jedno od načela Strategije je i poboljšanje kvalitete javnih površina i komunalne urednosti Zagreba. Načelo se, između ostaloga, ostvaruje i kroz ciljeve usmjerene nazaštitu od grafita, brzo uklanjanje vandalskih grafita i poboljšanje uličnog osvjetljenja.
Za vrijeme donošenja Strategije istaknuto je kako će se putem brošura, letaka, odgovarajuće web stranice, ciljanih kampanja i kroz organizaciju skupova provoditi senzibilizacija javnosti o potrebi sprječavanja pojave grafita u Zagrebu, postupanju u slučaju uočavanja grafita, te načinu i uvjetima uklanjanja grafita i sankcioniranju počinitelja. Prošle godine imenovan je tim za provedbu Akcijskog plana za sprječavanje vandalskog grafitiranja u Zagrebu, a trebao se formirati i interventni tim unutar Čistoće koji bi nakon dojave odmah izišao na teren i očistio grafit. Uz suradnju s upraviteljima zgrada i komunalnim redarima, interventni su timovi trebali efikasno rješavati problem nepoželjnih grafita.
Budući da mnogobrojne aktivnosti na provedbi mjera sprječavanja grafitiranja zahtijevaju dugotrajan i sistematičan rad, postojali su planovi da se u akcije uključi i volontere i udruge civilnog društva. Savjetnik Uprave Zagrebačkog holdinga Alen Ostojić obećavao je tada kako će se uz pomoć dojava komunalnih redara, djelatnika Zrinjevca i Čistoće, te građana putem telefonske linije i e-adrese intervenirati u roku od 24 sata. Postavlja se pitanje – zašto je onda Zagreb i dalje preplavljen grafitima mržnje, od kojih mnogi nisu uklonjeni godinama?
Horvaćanska blizu križanja s Rudeškom…
Sven Marcelić, viši asistent na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, govori nam kako to zapravo ne iznenađuje. “Prisutnost grafita koji predstavljaju govor mržnje rijetko je kad dočekana adekvatnom reakcijom gradskih vlasti. Znamo da oni mogu biti prisutni u gradskom prostoru vrlo dugo, a da ih se ne uklanja. Oni su pritom u javnom prostoru svakako prisutni, a interesantno je (jedna studentica iz inostranstva je nedavno za potrebe seminara proučavala zadarske grafite pa je obratila pažnju i na taj aspekt) da se grafiti generalno, pa tako i oni koji prenose govor mržnje, redovito nalaze na javnim površinama i javnim zgradama, ali ne i na privatnim, što znači da oni koji te grafite ostavljaju imaju jasnu svijest o tome da se javno u Hrvatskoj štiti slabije nego privatno vlasništvo, a također je lakše i ostati anoniman”, govori nam Marcelić.
O grafitima mržnje ne valja razmišljati samo kao o činu običnog vandalizma, kako se to ističe u izvještajima o pojavi i mjerama sprječavanja grafitiranja. Kontekstualizirajući sve veću pojavu i opstanak takvih grafita u Zagrebu, ali i drugim gradovima, moramo govoriti o opasnom ispoljavanju mržnje prema pripadnicima nacionalnih i vjerskih manjina, svih “drugih” i “drugačijih”, o vraćanju u najmračnije doba našeg društva i širenju netrpeljivosti koju se konstantno ignorira, tolerira, a čak i potiče, od političara na vlasti do medija. Grafiti mržnje ne postoje izolirano od svega ostalog, oni su dio mrziteljske atmosfere, koja se posljednjih mjeseci nekontrolirano širi.
Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj objavila je ovih dana kako će bojkotirati tradicionalnu komemoraciju žrtvama jasenovačkoga logora, između ostalog i zbog relativizacije i revitalizacije ustaštva.
“Što se dnevnopolitičkih događanja tiče, u više sam navrata u zadnje vrijeme te događaje komentirao u medijima. Radi se o ustaškim povicima za vrijeme marša ulicama Zagreba (u Savskoj), nogometnoj utakmici u Osijeku, govoru mržnje u medijima (posebice na internetu), a još više od toga o činjenici da država ne poduzima i ne želi poduzeti baš ništa u vezi s tim. Komentare koje su nakon tih događanja dali visoki državni dužnosnici u najmanju ruku smatram neprimjerenima”, rekao je tom prilikom Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina.
Krausove riječi lijepo se daju ilustirati uz fotografiju svastike koja mjesecima stoji nacrtana na Fallerovom šetalištu uz potok Črnomerec (pokraj dječjeg igrališta), kod okretišta Ljubljanica. Uhvaćena na fotografiji, ispred nje livada i cvijeće, a iza ljuljačke i igralište, ubada u oči, zastrašujuća je. Zašto onda većina ljudi kraj toga mirno prolazi? Jesmo li se toliko navikli na govor mržnje, relativiziramo li u potpunosti utjecaj i značaj takvih simbola? Ne trebamo se čuditi nad svastikama na nogometnom igralištu, svastike su iscrtane svugdje oko nas, ponajviše na javnim površinama.
Fotogalerija koju smo napravili uz ovaj članak služi kao mali prilog mapiranju mržnje na ulicama Zagreba, ali nadamo se da će funkcionirati i kao dostatna prijava i poziv na uklanjanje grafita mržnje – od Rudeša i Prečkog, do Jaruna, Trešnjevke i Trnskog – “ponuda” je velika.
Marcelić ističe kako je jasno da grafite koji iznose govor mržnje treba gledati kao sasvim odvojenu kategoriju od ostalih. Gradske vlasti problemu očigledno ne pristupaju na taj način. Zanimljivo je da se u izvještajima Grada Zagreba o uklanjanju grafita naglasak stavlja na to da grafiti “narušavaju izgled grada”, “šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti” – govori se općenito o svim grafitima kao estetskom pitanju. Ne problematizira se posebno grafite koji pozivaju na vjersku, rasnu, nacionalnu mržnju – ne iznosi se činjenica da su oni problematični na drugim razinama, ne estetskoj.
Zbog generaliziranja o grafitima i trpanja svega u isti koš, u Zagrebu, ali i drugim gradovima, zapravo nije došlo do uvažavanja potrebe za prioritetnim uklanjanjanjem mrziteljskih grafita, barem ne u praksi. S druge strane, ne razmišlja se ni o kulturno-historijskoj zaštiti grafita koji su postali simboli, koji su vrijedni i voljeni – umjetnička djela, svjedočanstvo vremena.
“Niti je svaki grafit estetski niti je dobar dio njih pravljen s tom namjerom. Čak ni u najrastezljivijim definicijama teško da bismo grafite koji pozivaju na ubojstvo, linč ili nešto slično mogli predstaviti kao estetski relevantne. S druge strane, estetika je notorno ‘skliska’ kategorija koja izmiče konsenzusu, a treba uzeti u obzir i to da nije lako ni jeftino čuvati grafite koji su primarno odraz duha vremena. Stoga treba razdvojiti one grafite koji su pisani s namjerom eksplicitnog i jasnog govora mržnje te one koji mogu predstavljati likovni ili verbalni pokušaj stvaranja estetskog predmeta, jer to su dvije supstancijalno različite kategorije. Prvo je nužna intervencija, a drugo osmišljavanje politike kojom bi se definirao odnos prema jednom vidu kulture koji nije nužno ni podržavan ni afirmiran, a čini važan dio vizualnog identiteta grada”, objašnjava nam Marcelić.
Prisjeća se kako se, kao netko tko je nakon življenja na relaciji Zagreb-Zaprešić, preselio u Zadar u kojem živi već deset godina, želio prisjetiti nekih zagrebačkih grafita koji su mu obilježili mladost, poput onog “Zapad je najbolja obmana” blizu Zapadnog kolodvora. “Nažalost, mogu se osloniti samo na internetske forume kako bih eventualno pronašao sliku niske rezolucije iz 2005. godine, ali jedan dio vlastite memorije grada u kojem sam živio je izgubljen. Naravno, teško je očekivati da će grafiti, osobito verbalnog tipa, biti dio zaštićene ‘visoke’ kulture, ali s obzirom da i oni čine dio strukture osjećaja grada zaslužuju barem vizualnu zaštitu i memoriju”, ističe Marcelić.
Marcelić objašnjava kako bi u tom smislu trebalo razlikovati dvije dimenzije zaštite grafita – jedna bi bila zaštita samih fizičkih grafita, ukoliko za to postoji tehnička mogućnost i estetska ili socijalna opravdanost, a druga bi bila “zaštita memorije”, u smislu kataloga i fotodokumentacije.
“Grafiti su dio urbane ulične umjetnosti i kao takvi svakako trebaju imati neki vid zaštite. Činjenica da neki grafiti žive u sjećanju i usmenoj predaji, završavaju i opjevani (poput ‘Hendrixovog mosta’) i obnavljani, ali u njihovoj je prirodi da nisu trajni. Naravno da grafiti traju koliko i fasada na kojoj su naslikani ili napisani ili u ekstremnijem slučaju zid na kojem su nastali, ali u današnje doba lako dostupne fotografije i inih medijskih mogućnosti te različitih tehnika mapiranja grafiti se mogu sačuvati kao vizualni dokument vremena čak i onda ako je njihova zgrada srušena, a zid prefarban”, zaključuje Marcelić.
U međuvremenu, u Zagrebu se ozbiljno ne razmišlja o zaštiti onoga što bi se trebalo zaštititi, niti o uklanjanju onoga što bi se trebalo ukloniti. Ostajemo i slijepi i gluhi – onako kako to fašizam voli.