Prvi potpredsjednik Vlade RH i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u političkoj se primjeni Einsteinove teorije relativnosti snašao poput krupne ribe u mutnoj vodi. Njegovi najbliži suradnici i uzdanice vjerno slijede programsko načelo moralne/političke relativnosti i kao da se trude pokazati tko će ga primijeniti na strašnijem primjeru. Žrtve konc logora u Jasenovcu i strahote ustaškog režima te novinar/pisac koji je žrtva uličnog nasilja pojavljuju se kod njih kao idealan teren za iskazivanje novodomoljubnih vrijednosti
Za njih je sve relativno, osim tih ‘vrijednosti’, a popis vrijednosti izgleda ovako: sloboda govora postoji samo u vaša četiri zida, ustaški zločini jednaki su komunističkim zločinima, žrtve nemaju pravo prigovora, sva prava u praksi uživaju samo pripadnici većinskog naroda (pod uvjetom da su i većinske vjeroispovijesti), pozdrav ‘Za dom spremni’ je povijesni pozdrav hrvatskih domoljuba, ustaše su heroji i mučenici; partizani, antifašisti i komunisti su zločinci, Hrvatska nije stvorena na temeljima antifašizma, tko govori protiv HDZ-a, govori protiv države i hrvatskog naroda; tko kritizira vladajuće, mora znati da svojom neodgovornošću izaziva narod na ulične fizičke i verbalne napade, ‘tko je jamio, jamio je’.
Možemo reći kako to političko i moralno relativiziranje Karamarko i karamarkići koriste kako u prvom planu ne bi bila činjenica da se ukida socijalna država, a reformatorski gospodarski program ne postoji, ali nije to što oni rade tako bezazleno i tako bezopasno da bismo na sve to samo odmahnuli rukom. Nije to tek još jedan politički spin u nizu.
Osim malobrojnih pripadnika marginalnih radikalno desnih organizacija, nikome ozbiljnom u Njemačkoj nije palo na pamet relativizirati nacističke zločine i mijenjati povijesna saznanja zbog partikularnih interesa pojedinaca. Osuđuju oni i režim koji je uspostavljen u Istočnoj Njemačkoj po završetku Drugog svjetskog rata, ali za njih bi bila blasfemija da netko taj režim pokuša izjednačiti s Hitlerovim režimom.
Nijemci se srame svojih ratnih zločina, u društvu Angele Merkel ne može se nekažnjeno urlati ‘Heil Hitler!’, u Njemačkoj se ne smije jurišati na državne institucije uz uzvike ‘Heil Hitler!’, njezini ministri ne mogu biti ljudi koji negiraju antifašizam. Zašto? Pa naprosto zato što je riječ o civilizacijskim dosezima i zato što u toj, za Hrvate obećanoj zemlji, ne vlada moralni i politički relativizam.
Zamislite što bi se dogodilo u Njemačkoj da predstavnici tamošnje židovske zajednice odluče da neće doći na komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Dachauu jer se u Njemačkoj oživljava i relativizira nacizam? Zamislite da vlada Angele Merkel odgovori na to da im ‘izneseni razlozi nisu razmjerni značaju njihovog najavljenog izostanka’. Ili da im predsjednik Bundestaga cinično poruči da žrtve Dachaua ne zaslužuju bojkot židovske zajednice i pri tome izjednači žrtvu i agresora. Ili da bilo koji njemački ministar odbija primiti predstavnike naroda žrtava nacističkih logora, da ministar kulture negira antifašističko oslobođenje Njemačke. Da, znam, ne možete to ni zamisliti.
Sve to što je nezamislivo u najnaprednijoj državi Europe, u Hrvatskoj, jednoj od najzaostalijih država Europe, postalo je državna politika te nas svakodnevno zasipa i polako i neizbježno okoštava. Odluče li se i srpska i romska zajednica, poput židovske, na bojkot komemoracije u Jasenovcu, nema te cenzure koja će isprati tu povijesnu sramotu.
Karamarko i karamarkići mogu pokušavati i dalje ubijati novinarske i medijske slobode u Hrvatskoj, no to što rade gleda se, vidi i bilježi i sa stranih balkona. Takvi skandali i političke sramote (dovoljan je već i razlog zbog kojega se židovska zajednica opredijelila za bojkot državne komemoracije žrtvama ustaškog konc logora Jasenovca) nikad ne prođu bez posljedica za one koji ih izazivaju. Takve političke sramote nikad ne prođu bez posljedica po narode koji ih odobravaju svojom šutnjom.
HDZ se pod Tomislavom Karamarkom ustašizirao, na margine su bačeni HDZ-ovi demokršćani, a u prvi plan su dospjeli radikalni politički marginalci iz HDZ-ovih satelitskih stranaka, koji postižu spomena nevrijedne izborne rezultate, ali danas s pozicija moći prijete, šire strah, odlučuju o sudbini Hrvatske i hrvatskih građana u smjeru unazađenja hrvatskog društva.
Ne znam tko je sve bio i jest uključen u politički projekt razaranja ionako nejakih temelja građanske, demokratske države, koji se provodi posljednjih mjeseci, koji nam se nameće i čije se konture sve jasnije vide, ali je posve jasno da ti pojedinci i interesne skupine nemaju ni dobre ni poštene namjere. Umjesto demokratizacije Hrvatske, dobili smo trasiranje puta u Karamarkovu demokraturu.