Studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji su se snažno usprotivili programskom spajanju Bogoslovije i Filozofije, počastio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Tonči Matulić komplimentom dosad nezapamćenim u akademskim krugovima.
– To su fundamentalisti i fanatici – izjavio je nježni bogoslov i pedagog koji odgaja mlade ljude, optužujući protivnike te sulude operacije da bi »najradije uzeli petrolj i sve zapalili da Katolički bogoslovni fakultet uopće ne postoji«.
Pa evo, kao nekadašnja studentica Filozofskog fakulteta – a i još jednoga, koji momentalno nije direktno na udaru ove svehrvatske političke akcije ideološkog reprogramiranja društva, ali, naravno, samo je pitanje vremena – javljam se hitno i ja u te fanatike.
Na Filozofskom fakultetu uvijek se slobodno i nedirektivno mislio. Svatko je uvijek (a ja dosta dugo pamtim) mogao smatrati da bogova ima i da bogova nema. Da je Proust genij i da je pakleno dosadan. Da su hrvatski i srpski isti jezik i da su odvojeni. O bilo čemu, uvjerenja su ponekad bila slična, ponekad različita. Ali, što god su ljudi mislili, to su smjeli javno i glasno kazati. I nikad nitko nikome nije prišivao da je fundamentalist i fanatik.
Na Bogosloviji je, međutim, dopušteno reći samo jedno. I tu cijela ova priča počinje i završava. Čak i da se Matulić nekako uspio suzdržati od svojih pobješnjelih poriva i pristojno se zalagati za svoje ciljeve – a nije – nikakve verbalne akrobacije toj širokoj, kritičkoj slobodi koju smo naučili na Filozofiji ne mogu biti al pari. Neka Bogosloviji njezino, a Filozofiji njezino. Točka. Jedino ako ovo društvo ideološki ne namjerava postati druga Poljska. Ali onda će, bogme, i od nas, ‘fanatika’, biti galame koliko voliš. Ideja ima napretek, čak iz rigidno udesno okrenute Poljske, gdje mediji više ne smiju ni kihnuti i gdje je ministar pravosuđa, na primjer, odlučio kažnjavati sve koji tu zemlju dovedu u vezu s nacističkim logorima smrti i holokaustom. Naravno, logor Aushwitz je bio u Poljskoj, Treblinka je bila u Poljskoj, Majdanek je bio u Poljskoj, Chelmno, i tako dalje. U Poljskoj je istrijebljeno 2,5 milijuna Židova i ostalih. Ali o tome će se morati šutjeti, isto onako kao što Jakov Sedlar govori o Jasenovcu.
No, nakon što je poljska premijerka najavila apsolutnu zabranu abortusa i pet godina zatvora za žene koje pobace, građanke je zasipaju pismima o stanju svojih reproduktivnih organa, ovulaciji i menstruaciji. »Draga gospođo premijerko«, piše šefici vlade jedna od njih, »danas sam osjetila peckanje u lijevom jajniku. Mislim da imam ovulaciju.« Ili: »Trenutno me bole grudi, natečeni su mi trbuh i noge i već sam pojela svoje čokoladno uskrsno jaje, kao i pola muževoga.«
– Poljska vlada želi kontrolirati naše maternice, jajnike i trudnoće, pa dajmo joj onda potpuni uvid u to što se događa s nama – sarkastično pozivaju na otpor čelnice ove protestne akcije. Kako kampanju za zabranu abortusa u Poljskoj vodi i Katolička crkva, vjernici su počeli masovno odlaziti s misa na kojima se čitaju pisma Biskupske konferencije o potpunoj zabrani prekida trudnoće.
Možda da mi dekanu Filozofije i rektoru počnemo nositi svoje diplome. E pa moju će prvu dobiti.