Nastavlja se politika gušenja malih i srednjih poduzeća

Pristup vođenju ekonomskih politika danas je neusporedivo kompleksniji nego što je to bio prije krize. O smjeru vladinih politika danas ovisi hoće li se hrvatsko gospodarstvo, a danas možemo slobodno reći i društvo u cjelini, ubrzo oporaviti od dugogodišnje krize ili će se depresija produbiti. 
Ekonomska kretanja više ne ovise samo o raspoloženju aktera već prije svega o signalima koje će poslati kreatori ekonomskih politika. Ekonomska vlast pokazuje vrlo malo znanja o suvremenim metodama makroekonomskog upravljanja.

NA PRVI POGLED se tako može činiti da, primjerice, djelovanje ministra Linića i inzistiranje na povećavanju učinkovitosti naplate poreza može biti u funkciji nekoga višeg cilja uređivanja gospodarstva nakon nereda koji su ostavili politički prethodnici. Iako se, naravno, niti teorijski niti pragmatično ne smije odbacivati potreba za većom fiskalnom i financijskom disciplinom, tvrdoglavo i kruto inzistiranje na prisilnim naplatama indirektnih poreza u sektoru malih i srednjih poduzeća učinilo je iznimno visoku dugoročnu štetu. U slučaju indirektnih poreza, poreza na potrošnju, poduzeća su, naime, samo agenti Vlade u prikupljanju poreza. Mala i srednja poduzeća naplaćuju svoja potraživanja u rokovima u kojima moraju platiti poreznu obavezu i stalno su pod prijetnjom prisilne naplate od strane porezne administracije.

Mala i srednja poduzeća će se vrlo teško ili nikako refinancirati kod banaka, tako da je stalna prijetnja nelikvidnosti njihova svakodnevica. U takvim okolnostima ne samo da se ne kreiraju nova mala poduzeća, koja bi trebala biti u samom žarištu novog ciklusa ekonomskog rasta i novog zapošljavanja, već se mala poduzeća ne pretvaraju u srednja, što je bio uobičajeni proces u tranzicijskim zemljama nakon ulaska u EU.

MINISTAR FINANCIJA ZAPRAVO NASTAVLJA politiku kakvu su vodili svi dosadašnji ministri financija i koja je krajnje nepovoljno djelovala na kreiranje i razvoj malih i srednjih poduzeća, inače najinovativnijeg i najvitalnijeg dijela svakog nacionalnog gospodarstva.

Najavljene i potom povučene promjene Zakona o radu i čitavog niza propisa koji uređuju tržište rada također šalju pogrešnu poruku malom i srednjem poduzetništvu. Već na samu najavu promjena sindikati su neprimjereno oštro i nekonstruktivno reagirali, a Vlada se uplašila sindikalnih reakcija i ubrzo povukla prijedloge.

Budimo odmah potpuno jasni: današnji institucionalni okvir kojim se uređuje tržište rada je zastario, neprimjeren suvremenim okolnostima, onemogućava ubrzano prilagođavanje poduzeća na promjene u okruženju te ga je potrebno hitno izmijeniti i uskladiti s najboljom praksom razvijenih europskih zemalja. Vlada je potpuno u pravu kada predlaže, doduše vrlo oprezno, relaksiranje Zakona o radu i pratećih propisa te stvaranje pretpostavki za povećavanje dinamike na tržištu rada.

Uzor su bile po svemu sudeći reforme tržišta rada koje je započela njemačka vlada kancelara Gerharda Schrödera, a dovršila vlada kancelarke Angele Merkel. Reforme njemačkog tržišta rada su rezultirale povijesno najnižom nezaposlenošću, kreiranjem novih radnih mjesta pod motom “bolje bilo kakvo radno mjesto nego nikakvo” te izrazito povoljnim utjecajem na ekonomska kretanja.

Hrvatski sindikalni vođe su u kritici najavljenih reformi s nevjerojatnom zrcalnom logikom iznimno pozitivan primjer Njemačke navodili kao smjer u kojem naša Vlada ne smije ići i kako oni takve promjene neće dozvoliti. Vladin prijedlog je dobar korak u pravom i zapravo neizbježnom smjeru reformi tržišta rada koje se prije ili kasnije moraju provesti kako bi se omogućilo poduzećima lakše zapošljavanje i prilagođavanje tržištu, ali i stvaranje radnih mjesta kao temeljne pretpostavke zaustavljanja nadiruće općedruštvene krize i nepovjerenja u ekonomsku vlast.

Štoviše, reforme tržišta moraju biti još dublje, odlučnije i brže, a te promjene moraju biti dio paketa modernizacijskih reformi, o kojima se možda treba pregovarati sa sindikatima, ali možda i ne.

PRIMJERI USPJEŠNOG PROVOĐENJA reformi u mediteranskim zemljama zahvaćenih krizom iz 2008. i problemima u javnim financijama pokazuju da vlada mora biti odlučna i potpuno posvećena jednom cilju: korjenitim, strukturnim promjenama u institucionalnom okviru koje će omogućiti povećavanje konkurentnosti nacionalnih ekonomija u globaliziranom tržištu.

Zaustavljanje reformi i nužne modernizacije ne samo institucija, formalnih i neformalnih, koje se odnose na aktere ekonomskog procesa već i svih drugih institucija, sigurno može na dulji rok poništiti sve šanse oporavka i ekonomskog rasta, potrebnog za zadržavanje intelektualnog kapitala u zemlji i održavanje postojeće razine općeg blagostanja. Politička elita je koncentrirana u dvije vodeće političke stranke i do sada je bila zapravo potpuno suglasna u izbjegavanju reformi.

OBA POLITIČKA BLOKA su gotovo na identičnim pozicijama zadržavanja postojeće gospodarske strukture, u kojoj dominira državno vlasništvo i alokacija ekonomskog potencijala netržišnim metodama. Ekonomske institucije i institucije socijalne države su neprimjerene suvremenom dobu i okruženju u kojem se Hrvatska našla nakon ulaska u EU.

Radi se o nevjerojatno kompleksnim naslagama institucionalnog okvira iz predtranzicijskog vremena i djelomičnih tranzicijskih promjena koje zapravo nisu nikada bile dovršene. U takvim okolnostima pred ekonoskom vlašću su ogromni izazovi kojima ona očito nije dorasla. Nužna će biti pomoć Europske komisije u provođenju reformi. Nažalost, Vlada ali i cijelo društvo ne stoji najbolje sa sposobnošću prihvaćanja europske prakse i europskih institucija kao skupa formalnih i nefromalnih pravila interakcija između ekonomskih i društvenih aktera.