Takozvane “Obojene revolucije”, strategija kojom američka administracija svrgava “nepoćudne vlade”, uvijek se veže za aktivnosti američkih tajnih službi i galaksiju nevladinih urduga koje gravitiraju oko “Instituta Otvoreno društvo” Georga Sorosa. Iako je “Institut Otvoreno društvo“ službeno utemeljen 1993. godine, kao zaklada djeluje od početka ’80-ih.
Početni uspjesi u Mađarskoj i Sovjetskom Savezu nisu bili “nasilni”. Međutim, ogranci “Otvorenog društva”, CANVAS i “Otpor”, kao “revolucionarna avangarda” se u nasilnom svrgavanju vlasti prvi put pojavljuju 2000. godine u Srbiji, potom 2003. u Gruziji, 2004. u Ukrajini, 2005. u Libanonu i Kirgistanu i tako dalje sve do danas, smatra se da je prototip ovakve vrste svrgavanja vlasti suverenih država bio i neuspjeli pokušaj rušenja kineskih vlasti na Trgu Tienanmen u Pekingu 1989. godine, te svrgavanje rumunjskog predsjednika Ceauşescua s pobunom u Temišvaru. Kako je ova dva slučaja većinu posla obavila CIA, što je američkoj administraciji moglo stvoriti neugodnosti na međunarodnom planu, odlučeno je da se prljavi dio posla, regrutiranje aktivista, pokretanje i upravljanje pobunama, prebaci na nevladin sektor. Od 1993. do danas su George Soros, nevladine udruge i mediji zaduženi za državne udare, od kojih su mnogi uspješno provedeni, dok su neki pokušaji propali, kao na primjer Zeleni val u Iranu 2009. Ovakvom strategijom američki State Department uvijek može reći kako je službeno pomagao i financirao demokratske snage, civilno društvo i slobodne medije u stranim zemljama, kao kada je pomoćnica američkog državnog tajnika Victoria Nuland priznala da se u tu svrhu u Ukrajini potrošilo oko 5 milijardi dolara, ali da Washington nikada nije izravno sudjelovao u nasilnom svrgavanju bilo koje vlade. Trenutno je u tijeku rušenje institucija u Makedoniji.
Naime, tijekom emisije na jednom od televizijskih kanala u Makedoniji, lider takozvane socijaldemokratske oporbe i američki odabranik Zoran Zaev je na pitanje gledatelja: “Postoje li uvjeti da se Makedoniji dogodi ukrajinski scenario?”, bez imalo stida odgovorio: “Da, može se tako reći. U Makedoniji postoje uvjeti za ukrajinski scenario!” Time je samo potvrdio svoju raniju najavu “kako će bojkotirati izbore i politiku premjestiti na ulice makedonskih gradova”. (VIDEO)
To što je Makedonija multietnička država i osim Albanaca je makedonski etnički korpus podijeljen između pristaša vlade i oporbe može značiti da se zemlju gura u kaos i građanski rat, što Zaeva i oporbu nimalo ne uznemiruje, a njegove mentore još manje. To što “ukrajinski scenario” znači i najmanje 104, a prema nekim izvorima i 780 poginulih prosvjednika i 17 policajaca, ne računajući oko 10 000 ubijenih u ratu u Donbasu, Zoran Zaeva nimalo ne brine, jednako kao što o tome računa nisu vodili ni Jacenjuk, Kličko, Tjahnibok i Jaroš, dok pomoćnicu američkog državnog tajnika Victoriu Nuland i američkog veleposlanika u Kijevu ne treba ni spominjati. Njima su ubijeni Ukrajinci brojka, jednako kao što su trenutno Makedonci i pripadnici albanske manjine koji tamo žive.
No, opet se američka službena diplomacija pojavljuje kao prijatelj Makedonije, daju se pomirljive izjave i želja za demokracijom, slobodom medija, neovisnosti pravosuđa i vladavini prava, a s druge strane sve, ali doslovno sve udruge i mediji koji se povezuju s američkim milijarderom Sorosem i njegovom zakladom raspiruju pobunu i rat u Makedoniji. Tko je zapravo taj čovjek koji ima moć i lukavo razrađenu strategiju rušenja suverenih vlada kao da su kule od karata?
Heather Cottin: “Carski čarobnjak George Soros”
Soros je kao “filantrop” aktivan još od 1970., kada je počeo osiguravati sredstava za pomoć crnim učenicima za školovanje na Sveučilištu Cape Town u vrijeme aparthejda u Južnoj Africi. Kasnije počinje financirati disidentske pokrete iza “željezne zavjese” na istoku Europe.
Soroseva dobrotvorna sredstva se troše na promicanje “nenasilne demokratizacije” u postsovjetskim državama. Njegovi napori s fokusirani uglavnom u srednjoj i istočnoj Europi, prvenstveno kroz “Institut otvorenog društva” i nacionalne zaklade pod njegovim pokroviteljstvom, često pod drugim imenima. 1980. je Soros počeo koristiti svoje milijune za napad na socijalističke zemlje u istočnoj Europi. Financirao pojedince koji će surađivati s njim. Njegov prvi uspjeh je zabilježen u Mađarskoj. Tamo je krenuo s osnivanjem obrazovnih i kulturnih organizacija, kojima je onesposobio socijalističke institucija u cijeloj zemlji i uspio je ući u sve pore mađarske vlasti. 2003. godine PBS procjenjuje da je ukupno potrošio oko 4 milijarde dolara. Njegova zaklada navodi kako je proteklog desetljeća za svoje aktivnosti trošila oko 400 milijuna dolara godišnje.
Soros je potom pogled bacio na Poljsku, gdje su on i CIA kroz “Zakladu Stefan Batory” pomagali rad antikomunističkog sindikata Solidarność. CIA iste godine postaje aktivna u Kini, a potom je uslijedio SSSR.
Nije slučajno da je CIA zajedno sa Sorosem sudjelovala u “radu” u svim tim zemlja, jer je cilj američke Središnje obavještajne agencije bio posve isti kao i onaj “Otvorenog društva”, odnosno, trebalo je uništiti socijalizam.
U Južnoj Africi je CIA tražila antikomunističke disidente. U Mađarskoj, Poljskoj i Sovjetskom Savezu je CIA, uz otvorenu intervenciju Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), USAID i druge institucije, koje su podržavane i organizirane od antikomunista, tražila i regrutirala pojedince za rad u Sorosevom “Otvorenom društvu”, koje je nominalno “liberalno” i “progresivno”.
CIA bi ih nazvala svojom “imovinom” (assets). Kako što je i sam Soros rekao: “U svakoj zemlji sam identificirao skupinu ljudi – neke vodeće ličnosti, druge manje poznate – koji dijele moje uvjerenje.” Njegovo “Otvoreno društvo” je organiziralo konferencije s antikomunističkim Česima, Srbima, Rumunjima, Mađarima, Hrvatima, Bošnjacima, kosovskim Albancima.
Zbog sve jačeg utjecaja se s pravom počinje sumnjati da “Otvoreno društvo” djeluje kao dio obavještajnog sustava Sjedinjenih Država. 1989. Washington Post piše o optužbama iz 1987. od strane kineskih vladinih dužnosnika u kojima stoji kako su Soroseva “Zaklada reforme i otvaranje Kine” i CIA u izravnoj vezi.
Od pada Sovjetskog Saveza, Sorosevo financiranje nastavlja igrati važnu ulogu u bivšoj sovjetskoj sferi. Financiranje i organizacija “Revolucije ruža” u Gruziji se u zapadnih promatrača smatralo presudnim za njegov uspjeh u ruskoj sferi utjecaja.
Iako je Soros tvrdio kako je njegova uloga zapadnih promatrača “uvelike pretjerana”, Alexander Lomaia, bivši tajnik Vijeća sigurnosti Gruzije i bivši ministar obrazovanja i znanosti, te bivši izvršni direktor “Otvorenog društva Gruzije” je nadzirao osoblje od 50 ljudi i s proračunom od 2,5 milijuna dolara.
Spomenimo i da je aktualna gruzijska ministrica obrane, Tinatina Hidašeli, također bila na čelu “Otvorenog društva Gruzije”. U novu gruzijsku vladu je ušla u kvoti Republikanske stranke njenog supruga Davida Usupašvilija samo kako bi nadzirala i ograničila utjecaj za SAD ne baš pouzdanog premijera Bidzinu Ivanišvilija, koji ima prilično jake veze s Moskvom.
Bivši gruzijski ministar vanjskih poslova Salomé Zourabičvili je za časopis Francuskog instituta za geopolitike, Herodote, 2008. Godine napisao: “Ove institucije su kolijevka demokratizacije, posebice Soroseva zaklada, sve nevladine organizacije koje gravitiraju oko nje nesumnjivo provode revoluciju. Međutim, ne može sve završiti samo s revolucijom i jasno se vidi da su, nakon nje, Soroseva zaklada i nevladine udruge integrirani u strukturama vlasti.”
Pohod na Moskvu
Nakon 1990. godine, Soros sredstvima cilja na ruski obrazovni sustav, pod izgovorom da cijelom narodu treba osigurati udžbenike. U stvari, Soros je na taj način osigurao indoktrinaciju cijele jedne generacije ruskog mladih ljudi s propagandom svog “Otvorenog društva”.
Njegova je zaklada bila optužena da provodi strategiju preuzimanja kontrole i nad ruskim financijskim sustavom, da nadzire privatizaciju i proces stranih ulaganja u toj zemlji. Rusi su ljutito reagirali na Sorosa i poduzeli zakonske mjere. Kritičari Sorosa i drugih američkih zaklada su rekli kako je cilj tih manevara bio “osujetiti Rusiju kao državu da ima potencijal za natjecanje s jedinom svjetskom supersilom”. Rusi su počeli sumnjati u Sorosa i za njegove veze s američkim tajnim službama.
Pokojni ruski oligarh Boris Berezovski je otvoreno izjavio: “Gotovo sam se onesvijestio kad sam čuo da je George Soros bio agent CIA-e”. Berezovski je i sam bio mišljenja da su se Soros i Zapad “bojali što ruski kapitala postaje prejak”.
Budući da je gospodarski i politički establišment u Sjedinjenim Državama strahovao od ekonomskog suparništva Rusije, najbolji način da se kontrolira Rusija je bio dominirati ruskim medijima, obrazovanjem, istraživačkim centrima i znanošću. Nakon što je potrošio 250 milijuna dolara za “transformaciju humanističkih znanosti i ekonomije na visokim školskim i sveučilišnim razinama”, Soros s dodatnih 100 milijuna dolara stvorio “Međunarodnu zakladu za znanost”. Ruska “Savezna protuobavještajna služba” (FSK) je optužila Sorosa da podriva temelje Rusije i za “špijunažu”. No, on nije radio sam i bio je dio mreže koja je djelovala na cijelom teritoriju Ruske Federacije, a koju su financirali Zaklada Ford i matične zaklade Sveučilišta Harvard, Duke i Columbia, a sve uz pomoć Pentagona i američkih obavještajnih službi.
Ruska “Savezna protuobavještajna služba” je otkrila da je Soros plaćao 50 000 ruskih znanstvenika, što mu je omogućilo da osigura svoje interese nad tisućama ruskih znanstvenih otkrića i novih tehnologija, a na taj je način prikupljao državne i komercijalne tajne.
Godine 1995. su se Rusi razbjesnili zbog upletenosti State Departmenta u sukob u Čečeniji. Otkriveno je da je američki operativac Fred Cuny sudjelovao u tamošnjem ratu, ali je sve završilo katastrofom. Njegov dolazak u ratnu zonu je samo potvrda povijesti sudjelovanja u međunarodnim ratnim zonama od interesa za SAD. Međutim, posebno je važno da je u vrijeme nestanka Cuny radio pod ugovorom sa Sorosem, a ne izravno s američkom vladom. Navodno su SAD sukob u Čečeniji, provinciji u srcu Rusije, smatrali za političku destabilizacijsku kampanju povoljnu za Washington, ali se ispostavilo da su njome i upravljali. Sorosevo “Otvoreno društvo” je u Čečeniji bilo aktivno još dugi niz godina.
Rusija je bila u velikoj krizi i pod utjecajem Georga Sorosa i Clintonove administracije. Godine 1999. državna tajnica Madeleine Albright blokira 500 milijuna dolara jamstva za kredit od strane američke Export-Import Banke za rusku tvrtku Tyumen Oil, jer je to bilo u suprotnosti s američkim nacionalnim interesima. Tyumen htio kupiti američku opremu i usluge za naftu od kompanije Dick Cheney Halliburton i tvtke ABB Lummus Global od Bloomfield iz New Jerseya. George Soros je bio investitor u tvrtki koju je Tyumen Oil pokušavao preuzeti. Onda su George Soros i BP Amoco lobirali kako bi spriječili ovu transakciju i prisilili Albright na odluku da se onemogući kreditiranje ruske kompanije.
Magazin Time je 2007. godine naveo dva specifična projekta. 100 milijuna ulaganja i internetsku strukturu za regionalna ruska sveučilišta i 50 milijuna dolara za projekt Millennium Promise, kojim se navodno htjelo iskorijeniti ekstremno siromaštvo u Africi. Istovremeno je Soros dao 742 milijuna dolara za projekte u Sjedinjenim Državama, na što je ukupno do prije nekoliko godina potrošio više od 6 milijardi dolara.
Njegovanje “ljevičarskog antisocijalizma”
Ovaj dio pojašnjenja života i djela Georga Sorosa će možda, iako teško, otvoriti oči onima koji još uvijek vjeruju u “socijalizam” stranaka poput makedonskog SDSM-a ili drugih, koje su nominalno “socijaldemokratske” i kao takve su jedini izbor za protivnike nacionalističkih ili desničarskih stranaka, od kojih trenutno treba spomenuti VMRO-DPMNE. U nas i široj regiji veliku ulogu igra obiteljsko nasljeđe i dio stanovništva ni u kom slučaju ne glasa za nacionaliste, nego se odabire socijaldemokratska opcija, iako ona nema nikakve veze s jugoslavenskim teoretičarima marksizma i samoupravnog socijalizma.
Upravo oni su bili glavna meta “Otvorenog društva” Georga Sorosa i trebalo ih je uništiti pod svaku cijenu. Uz sebe je imao poznate osobe poput
Komunikacijski direktor Paul Goble je izjavio: “On je bio glavni politički komentator na Radiju Slobodna Europa. Herbert Okun je služio u State Departmentu kod Nixona kao obavještajni savjetnik Henryja Kissingera. Kati Marton je supruga ambasadora i izaslanika za Jugoslaviju bivšeg Clintonove administracije, Richarda Holbrookea. Marton je lobirala da Soros financira radio stanicu B-92, a projekt Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) je imala značajnu ulogu u rušenju jugoslavenske vlade.”
Kad je Soros osnovao “Otvoreno društvo”, pokupio je liberala Aryeha Neiera i dao mu zakladu da njome upravlja. Neier je bio čelnik Helsinki Watcha, navodne organizacije za ljudska prava antikomunističkih stavova. Godine 1993. “Zaklada Otvoreno društvo” postaje “Institut Otvoreno društvo”.
Helsinki Watch postao je Human Rights Watch 1975. godine, a Soros je bio u Savjetodavnom odboru za obje Ameriku, tako i odborima za Istočnu Europu i Središnju Aziju, a njegova zaklada, kasnije institut se navode kao financijeri. Soros je usko povezan s HRW, a Neier je pisao kolumne za časopis The Nation i bio na platnoj listi Sorosa.
Ovaj sveprisutni američki “filantrop” je blisko uključeni u HRW, iako je uvijek sve činio da to sakrije. Doduše, Soros kaže da on samo daje sredstva i postavlja te programe i omogućuje njihovo pokretanje, što znači da su Human Rights Watch i Otvoreno društvo gotovo nerazdvojni. Njihovi stavovi se također ne razlikuju. Naravno, udarajući financijske temelje institucije je Sorosu dalo utjecaj da dominira i ideologijom same organizacije.
Aktivnosti Georga Sorosa su konstruirane i razvijaju se od 1983. godine. Osnivač Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), Allen Weinstein, je rekao: “Mnogo toga što radimo danas je učinjeno u tajnosti prije 25 godina od strane CIA-e.”
Soros radi upravo unutar granica obavještajnog sustava, ali se razlikuje od klasičnih operativaca, poput onih u Laosu 1960. ili mudžahedina koji su profitirali od trgovine opijumom u okviru tajne operacije CIA-e protiv socijalističkog Afganistana 1980.
On je jednostavno koristi novac i odabire svoje pijune, koji onda u njegovo ime djeluju u svjetlu dana.
Neil Clark za New Statesman piše: “Konvencionalni pogled kojeg dijele mnogi na lijevoj strani je da je socijalizam propao u Istočnoj Europi zbog svojih sustavnih slabosti i političke elite koja nije uspjela izgraditi podršku u narodu. To djelomično može biti i točno, ali je uloga Sorosa bila presudna. Od 1979. je on dijelio 3 milijuna dolara godišnje disidentima, uključujući poljski pokret Solidarnost, Povelju 77 u Čehoslovačkoj i Andreju Saharovu u Sovjetskom Savezu. Godine 1984. je osnovao svoj prvi “Institut Otvoreno društvo” u Mađarskoj i tamo je potrošio milijune dolara u oporbene pokrete i neovisne medije.”
Većina ljudi u Sjedinjenim Državama, koji sebe smatraju politički lijevo od centra, nesumnjivo su pesimistični u šanse za socijalističku preobrazbu društva. Tome je doprinijela Soroseva “decentralizacija”, odnosno “model parcijalnog pristupa” u pokušaju da se umanji količina bijede. Pojednostavljeno, pojedinci se okupljaju u nevladine udruge koje se bore protiv negativnih pojava u društvu. Bore se za ljudska prava, zaštitu okoliša, iskorjenjivanje siromaštva, prava životinja, slobodu medija, prava žena, prava manjina, prava svega i svačega, ali se bore tako da sam nakaradni sustav nikada ne dovode u pitanje. Ovim se najbolje opisuje termin “ljevičarskog antisocijalizma”, odnosno, stotine tisuća pojedinaca okupljenih u desetke tisuća udruga, često ljevičarskih uvjerenja, a koji se u stvari bore protiv istinskog socijalizma.
Soros je financirao i studiju HRW koja je korištena za sigurnosne propise i zakone o opojnim drogama u Kaliforniji i Arizoni. On je osobno Soros za legalizaciju droga, što je nesumnjivo jedan od načina “bijega” iz bijede i jada svakodnevnog života. Na vrhu socioekonomske ljestvice se nalaze socijaldemokrati koji prihvaćaju Soroseva sredstva i vjeruju u građanske slobode u kontekstu kapitalizma. Za te ljude, zlokobne posljedice Soroseva poslovanja, koji osiromašuje narode u cijelom svijetu, ublažene su njegovim filantropskim aktivnostima. Isto tako, liberalni i ljevičarski intelektualci, kako u Sjedinjenim Državama, tako i inozemstvu, potpali su pod utjecaj filozofije “Otvorenog društva”, a da se ne spominje njihovo financiranje.
“Nova Ljevica” u Sjedinjenim Državama je bila takav socijaldemokratski pokret. On je odlučno bio protiv sovjetske verzije socijalizma i slavila je kada su se urušili SSSR i Istočna Europa. Američka “Nova Ljevica” nije prosvjedovala niti podigla glas kad su stotine milijuna ljudi u Istočnoj Europi i Središnjoj Aziji izgubili pravo na radna mjesta, smještaj po povoljnim i zakonom zaštićenim najamninama, besplatno obrazovanje kroz postdiplomske studije, zdravstvo i kulturu. Većina ih je negirala da su CIA i organizacije kao što su Nacionalna zaklada za demokraciju i “Otvoreno društvo” aktivno sudjelovali u uništenju socijalizma. Ti ljudi su smatrali da je zapadna odlučnost da uništi SSSR još od 1917. jedva bila povezana s padom Sovjetskog Saveza. Za njih se socijalizam urušio sam od sebe, jer je sve bilo pogrešno.
Kao na i revolucije, poput onih u Mozambiku, Angoli, Nikaragvi i Salvadoru, koje su ugušile proameričke desničarske snage, pragmatičari Nove Ljevice slegnuli ramenima i okrenuo se. Danas “Nova Ljevica” svjesno ignorira američko uplitanje u postsovjetski prostor, koje je kao u Ukrajini rezultiralo brojnim žrtvama.
Bogdan Denitch, koji je imao političke aspiracije u Hrvatskoj, bio je aktivan u okviru “Instituta Otvoreno društvo”, od kojeg je dobivao sredstva. Denitch se ničim nije usprotivio nemilim događanjima tijekom rata u Hrvatskoj, NATO bombardiranju Bosne i kasnije Jugoslaviji, a čak je podržavao i kopnenu invaziju bivše države. Denitch je bio osnivač i ključni čovjek dugi niz godina Demokratskih socijalista Amerike, vodeće lijevo-liberalne skupine u Sjedinjenim Državama. Dugo je predsjedao prestižnim konferencijama socijalističkih teoretičara, kroz koje je bio ključ za manipuliranje simpatijama u podršci za širenje NATO saveza.
Ostali Sorosevi ciljevi su potpora udrugama Refuse & Resist ACLU i niz drugih liberalnih skupina. Soros je u svoju vitrinu dodao i još jedan nevjerojatan trofej kada je postao član “New School for Social Research” u New Yorku i po akademskom izboru proglašen za “lijevog intelektualca”. On sada financira brojne programe u Istočnoj i Srednjoj Europi.
Mnogi ljevičari koji su bili inspirirani revolucijom u Nikaragvi su nažalost prihvatili izbor Violette Chamorro i poraz “Sandinista” 1990. Možda bi “Nova Ljevica” mogla nešto naučiti od zvijezda u usponu kao što je Michael Kozak, veterana američkih kampanja instaliranja vođa u Nikaragvi, Panami i na Haitiju, samo kako bi se potkopala Kuba, konačni cilj američke administracije.
Nakon organiziranja pobjede Violette Chamorro u Nikaragvi, Kozak se preselio i postao američki veleposlanik u Bjelorusiji. Kozak je tamo radio pod pokroviteljstvom Sorosa u “Pristupu internetu i programu obuke” (IATP), koji je bio osmišljen za “stvaranje budućih lidera” u Bjelorusiji. Ovaj program je istovremeno bio nametnut Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji, Kazahstanu, Kirgistanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu. IATP otvoreno djeluje uz potporu američkog State Departmenta. Bjelorusija je na kraju protjerala Kozaka i Sorosevo “Otvoreno društvo” i u State Departmentu je nastala gužva. Vlada Aleksandra Lukašenka je otkrila da je četiri godine prije premještanja u Minsk, Kozak odigrao značajnu ulogu u protoku nekoliko desetaka milijuna dolara za oporbu u Bjelorusiji. Kozak je radio na stvaranju ujedinjene oporbene koalicije, financirao internetske stranice, novine i provodio ispitivanja javnog mnijenja, a bio je mentor bjeloruskog studentskog pokreta “Otpor”, identičnog onome u Beogradu. Kozak je u bjeloruski “Otpor” doveo lokalne lidere oporbe i disidente. Neposredno prije 11. rujna 2001. godine je pokrenuta kampanja demoniziranja protiv predsjednika Aleksandra Lukašenka, ali je ona privremeno suspendirana zbog “rata protiv terorizma”.
Kroz “Otvoreno društvo” i HRW, Soros je bio glavni zagovornik radija B-92 u Beogradu. Financirao je “Otpor”, organizaciju koja je doslovno dobila “kofere novca” za takozvanu “Revoluciju 5. oktobra” 2000. godine, kada je u nasilnim prosvjedima svrgnuta vlada u Beogradu. Bez obzira na sve, treba reći da je sudac Louise Arbour u Haagu, gdje je nakon nereda u Beogradu završio Slobodan Milošević, kasnije bio u odboru Soroseve Međunarodne krizne grupe.
Otvoreno društvo i Human Rights Watch ruku pod ruku djeluju i u Makedoniji, nazvavši to dijelom svoje “civilizacijske misije”.
2003. autorica analize o Sorosu Heather Cottin proriče: “Očekujte da se u toj republici sprema završetak raspada bivše Jugoslavije.” Vjerojatno se misli na pojačane aktivnosti udruga okupljenih oko “Otvorenog društva”, američkog veleposlanstva i vladinih agencija, koje u Makedoniji pripremaju krvavi rasplet i raspad zemlje, što je zlokobno prije dva dana navijestio njihov odabranik Zoran Zaev.
Zastupnici moći
Soros je zapravo izjavio kako smatra da je njegova filantropija moralna, dok je njegov novac za upravljanje poslovima amoralan. Ipak, svi odgovorni za nevladine udruge koje financira Soros imaju jasan i dosljedan program. Jedna od Sorosevih najutjecajnijih institucija je “Međunarodna krizna skupina” (ICG), osnovana 1986. godine, a na njenom su čelu osobe iz samog središta političke i korporativne moći. Odbor ICG-a uključuje Zbigniewa Brzezinskog, bivšeg pomoćnika američkog državnog tajnika Mortona Abramowitza, bivšeg vrhovnog NATO zapovjednika savezničkih snaga za Europu Wesleya Clarka i bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Richarda Allena. Allen je značajan jer je Vijeće za nacionalnu sigurnost Nixona uspio “očistiti” od liberalnih tendencija Henrya Kissingera. Osim toga, Richard Allen zapošljava Olivera Northa u Vijeću za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Reagana, a pregovara i oko taoca u skandalu “Iran-Contra”. Za te pojedince, “ograničavanje sukoba” se svodi na američku kontrolu nad narodima i resursima u cijelom svijetu.
U vrijeme ’80-ih i ’90-ih godina, pod okriljem Reaganove doktrine su pokrenute američke tajne i otvorene operacije u Africi, Latinskoj Americi, Karibima i Aziji. Soros je otvoreno aktivan u većini tih mjesta i radi na podmićivanju takozvanih revolucionara ili subvencionira političare, intelektualce i bilo koga drugog tko bi mogao doći na vlast, kada dođe revolucionarni trenutak.
Prema Jamesu Petrasu: “Do ranih ’80-ih je više sektora neoliberalne vladajuće elite shvatilo da njihova politika polarizira društvo i izaziva sveobuhvatno socijalno nezadovoljstvo. Neoliberalni političari su počeli financirati i promovirati paralelnu strategiju “odozdo”, promicati takozvane “grassroots” organizacije s “progresivne i antidržavni” ideologije koje interveniraju unutar potencijalno sukobljenih klasa i tako stvaraju takozvani “društveni jastuk”. Te su organizacije bile financijski ovisne o neoliberalnim izvorima i bile su izravno uključene u društveno-političke pokrete kako bi se što više približile lokalnim čelnicima i aktivističkim zajednicama. Do 1990. se ove organizacije, koje su opisane kao “nevladine”, broje u tisućama, a širom svijeta su primale blizu četiri milijarde dolara.
U osiguranju demokraciju, Soros za cilj ima i “amerikanizaciju Istočne Europe”. Preko svojih obrazovnih programa je počeo podizati mladi kadar Sorosevih lidera. To su obrazovani mladi ljudi i žene, diljem svijeta spremni ispuniti funkcije takozvanih “utjecajnih agenata”. Zahvaljujući svom tečnom poznavanju jezika i njihovom uključivanju u institucije u nastajanju u ciljanim zemljama, ovi novaci će kasnije u svojim zemljama otvoriti put zapadnim multinacionalnim korporacijama.
Profesionalni diplomat Herbert Okun, iz Europskog odbora Human Rights Watcha, uz Georga Sorosa, povezan je s mnoštvom institucija u State Departmentu, od USAID-a do Trilateralne komisije koju se povezuje s obitelji Rockefeller. Od 1990. do 1997. godine, Okun je izvršni direktor nečega što se zove “Dobrovoljački korpus financijskih usluga” (Financial Services Volunteer Corps), dio USAID-a, a cilj mu je “uspostaviti slobodno tržište financijskih sustava u bivšim komunističkim zemljama”. George Soros je u potpunoj sprezi s kapitalistima koji upravljaju procesom preuzimanja kontrole nad globalnim gospodarstvom.
Soroseve zaklade i instituti se protežu diljem Albanije, Armenije, Azerbejdžana, BiH, Bugarske, Hrvatske, Češke, Estonije, Gruzije, Gvatemale, Haitija, Mađarske, Kazahstana, Kirgistana, Latvije, Litve, Makedonije, Moldavije, Mongolije, Poljske, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Južne Afrike, Tadžikistana, Ukrajine, Uzbekistana, Srbije, Crne Gore… Neke su zemlje shvatile opasnost od ove hobotnice i zabranile rad “Otvorenog društva” i njegovih ogranaka, među kojima je prva bila Rusija. Soros je plaćao i još uvijek plaća mijanmarske disidente, koji su se na nedavno održanim izborima napokon dokopali vlasti. Poznato je da je godinama financirao programe koji su u Mijanmaru, ili Burmi, govorili sve najbolje o Aung San Suu Kyi, dobitnici Nobelove nagrade za mir, iako se ne za što? Navodno za “nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima”, što nikako ne vrijedi za mijanmarske muslimane, nad kojima je vršen pogrom, a vrla dobitnica Nobelove nagrade za mir te zločine nikada nije spomenula.
Osim toga, usprkos istaknutoj ulozi koju su muslimani Mijanmara imali u suprotstavljanju nekadašnjem vojnom vodstvu, Nacionalna liga za demokraciju Aung San Suu Kyi je odbila da je ijedan musliman predstavlja na nedavno održanim izborima. Blizu 1,3 milijuna Rohinja muslimana se u Mijanmaru smatraju ilegalnim migrantima i nemaju nikakva politička prava. Prikupljeni su brojni dokazi o genocidu nad mijanmarskim muslimanima, a
Aung San Suu Kyi je valjda jedina dobitnica Nobelove nagrade za mir koja je prošlog mjeseca bez imalo stida izjavila “kako je ogorčena što je nitko nije upozorio da će je za BBC intervjuirati muslimanka”.
“Da imam vanjsku politiku i moj cilj je postati savjest svijeta”, rekao je George Soros i ne radi se o slučaju akutne narcisoidnosti osobnosti, jer je to rekao jedan od najvećih autoriteta Sjedinjenim Državama i svijetu. Soroseve zaklade i financijske makinacije su dijelom odgovorni za uništavanje socijalizma u Istočnoj Europi i bivšeg Sovjetskog Saveza. On je postavio svoje znamenitosti na Kinu. On je pružio svoje pipke čak i u Kini. Odgovoran je za nasilno razbijanje Jugoslavije, a sebe naziva filantropom. Komercijalni i “filantropski” poslovi Sorosa su tajni i kontradiktorni. On je mađioničar koji sustavno obmanjuje cijeli svijet i sastaje se s državnicima koji ga slušaju. Podržava Dalaj Lamu, čiji se institut nalazi u San Franciscu, gdje je i zaklada koju vodi drugi Sorosev prijatelj, bivši sovjetski vođa Mihail Gorbačov. George Soros je jedna od vodećih figura Vijeća za vanjske odnose, Svjetskog gospodarskog foruma i Human Rights Watcha (HRW). Godine 1994., nakon sastanka sa svojim filozofskim guruom, Sir Karlom Popperom, Soros je naredio svojim tvrtkama da kranu s ulaganjima u komunikacije u Srednjoj i Istočnoj Europi. Federalna uprava radiotelevizije Češke je prihvatila njegovu ponudu za preuzimanje i financiranje arhiva Radija Slobodna Europa. Soros je arhivu preselio u Prag i potrošio više od 15 milijuna dolara za svoje nastupe. Sada u suradnji s američkom administracijom Soroseva zaklada vodi Radio Slobodna Europa / Radio Liberty, koji je proširio svoje ogranke na Kavkaz i Aziju. Na Balkanu je neprestano aktivan nakon razbijanja bivše Jugoslavije i otvoreno surađuje američkim Institutom za mir, čiji je program službeno odobrila CIA. Kada su neprijateljske snage globalizacije prosvjedovale na ulicama oko Hotela Waldorf-Astoria u New Yorku u veljači 2002. godine, George Soros je bio unutra i držao govor pred Svjetskim ekonomskim forumom. Kada je policija prosvjednike ogradila metalnim kavezima u Park Avenue, Soros je govorio o vrlinama “Otvorenog društva”, a pridružili su mu se Zbigniew Brzezinski, Samuel Huntington, Francis Fukuyama i drugi.
Iako izrečeno prije više od 13 godina, danas, više nego ikad, Makedonce treba se podsjetiti na riječi Heather Cottin: “Očekujte da se u toj republici sprema završetak raspada bivše Jugoslavije!”