Idejni zečetnik čitavog fašističkog agitropa, šef HDZ-a Tomislav Karamarko, cinično je pak pozvao „sve koji su se odlučili na bojkot jasenovačke komemoracije da razmisle o odluci“, te da im „poštovanje prema žrtvama bude važnije od jeftinog politikantstva“.
Kada me je 1989. fizički napao neznanac u Splitu, policija ga je brzo uhvatila, optužen je za tvorni napad zbog nacionalne netrpeljivosti i potom osuđen na devet mjeseci bezuvjetnog zatvora. Bio je, naime, nezadovoljan mojim izvještavanjem s Kosova, jer da sam svu krivnju za zlo nad Albancima svaljivala na Slobodana Miloševića, pa je stoga moju riječ, stav, odlučio kazniti batinama i prijetnjama. Godinama kasnije, ali sada u demokratskoj Hrvatskoj, a ne u mrskoj, totalitarnoj Jugoslaviji, pisca i novinara Antu Tomića u Splitu su napali oni koji ne podnose njegovu riječ, usput su razbili glavu čovjeku koji ih je pokušao spriječiti, pa ipak, u najboljem će slučaju dobiti tek neku simboličnu kaznu.
Iako ni tome nije baš vjerovati, s obzirom na zaprimljene naputke iz vrha vlasti, sažete u poruci ministra kulture, kako je on protiv svakog oblika nasilja, ali „treba imati odgovornost za izgovorenu i pisanu riječ“. Drugim riječima, da ne piše ono što piše, to jest da se ne bavi kritikom društvene fašizacije i revizionizmom ministra kulture, ne bi Tomić ni dobio po glavi. Da doista pazi što govori ili piše, užasne bi prijetnje svakako bio pošteđen i glavni urednik tjednika Novosti, a ne bi se nesigurno osjećali svi oni koji su, posve neosnovano, povjerovali da žive u zemlji čiji zakoni garantiraju slobodu govora.
Ovako, poruke najviših državnih instanci: „Pazite što pišete i govorite ili…“, odlično su se primile među uličnim batinašima, u internetskoj kanalizaciji, desničarskim medijima, a nevjerojatna hajka na pojedine novinare zabilježena je čak i na filmskom platnu. Diletantski kvazidokumentarac „Jasenovac – istina“, što ga potpisuje Jakov Sedlar, i čiju je zagrebačku premijeru uveličala politička elita, završava naime zlokobnom potjernicom za grupom istaknutih političara i novinara, „antihrvata“, od Tomića do Ivančića, Lucića, Dežulovića… Osnovna teza toga jedva gledljivog, degutantnog povijesnog falsifikata jest da nacistički režim nekadašnje države Hrvatske nije u logoru Jasenovac kamama i toljagama usmrtio više od 80 tisuća Srba, Židova, Roma, komunista, nego da je to zapravo bio wellness i rekreativni centar, a da su se pravi zločini dogodili tek pod jugoslavenskom vlasti nakon završetka rata. I to zločini nad Hrvatima, protivnicima novoga komunističkog režima. Sedlar je snimio dozlaboga bijedan uradak, a mit na kojemu revolucionarna vlast želi graditi novi poredak jest goli i grubi povjesni revizionizam, kriminalizacija partizanskog pokreta i besramno relativiziranje ustaških zločina. Uglavnom, dojam je da se ustašama holokaust nad Židovima dogodio posve slučajno, dok je gotovo nepodnošljivo da se Srbi, kao najveće žrtve Jasenovca, spominju kao oni koji su sami krivi što su poklani. Sramotni filmski uradak prepun faktografskih podmetanja, ili otvorenih falsifikata, poput lažne naslovnice Vjesnika, ministar kulture, koji je naravno prisustvovao svečanoj premijeri, smatra međutim korisnim, jer da „govori o tabu temi“, a to je „najbolji put da se rasvjetle kontroverzna mjesta povijesti“.
Pa ako je Jasenovac – kao jedina izvorno domaća manufaktura smrti, bez utjecaja Nijemaca – doista kontroverzno mjesto, zašto taj isti ministar uopće odlazi na 71. godišnjicu proboja posljednjih preživjelih logoraša toga ustaškog logora? Tko su te žrtve i tko se to probijao iz logora koji je proradio tek 1945. godine? I još važnije: s kim će to komemorirati ministar Hasanbegović i državni vrh, budući da su predstavnici Židova odbili sudjelovati, a potom se bojkotu pridružili i predstavnici Srba kao zajednice koja je upravo u Jasenovcu najviše stradala. I poručili kako je „vrijeme da se zaustavi opasna praksa u kojoj će se jedan dan formalno komemorirati u Jasenovcu, a ostalih 364 dana nesmetano relativizirati, umanjivati, negirati ustaški zločin genocida počinjen u Jasenovcu.“
Iz Koordinacije židovskih općina stiže slična poruka o stalnoj relativizaciji i oživljavanju ustaštva, a jasenovačka komemoracija, smatraju, tek je zadovoljenje forme i prigoda u kojoj će „isti oni koji toleriraju ustašku ideologiju, govor mržnje, zauzeti pozornicu kako bi iskazali pijetet prema žrtvama“. Dolazak u Jasenovac zatim su odbili Savez antifašističkih boraca i zajednica Talijana. No, ravnateljica spomen područja Jasenovac i savjetnica predsjednice države „za pitanja holokausta“ ne smatra taj bojkot posebno važnim, iako je u Evropi nezabilježeno da se komemoracija žrtvama jednoga nacističkog logora održi bez predstavnika manjina kojima su te žrtve jednom pripadale.
Ili će prije biti da je sve to dio iste proustaške strategije državnog vrha kojemu taj najavljeni bojkot prijeti poništiti još jednu paradu vlastite lažne denacifikacije. Idejni zečetnik čitavog fašističkog agitropa, šef HDZ-a Tomislav Karamarko, cinično je pak pozvao „sve koji su se odlučili na bojkot jasenovačke komemoracije da razmisle o odluci“, te da im „poštovanje prema žrtvama bude važnije od jeftinog politikantstva“. A onda su iz Vlade saopćili kako „žale što ove godine neće biti Židova u Jasenovcu“! Nama ostaje samo zamisliti koliko bi ta vlast doista žalila da je ovo, recimo, 1941.