Velika većina građana danas je u gadnom sosu i vide da im spasa nema. Pa nije njima do Juge, Tomislave Karamarko, nego do života, a života nemaju
K aramarko je nekidan u Saboru završio odgovor u povodu Jasenovca zahrđalim refrenom koji voli uvijek iznova ponavljati. Svoju izjavu da »ustaštvo treba uništiti« upakirao je u kontekst po svom ukusu, a taj je da u Hrvatskoj »vlada žal za Jugoslavijom i boljševizmom«. Na ta (navodna) raširena projugoslavenska skretanja mora se, dakle, dobro paziti kad se stavljaju na stol teme iz prošlosti. U Hrvatskoj i danas sve vrvi od pristaša Staljina i davno propale SFRJ, koji se prije spavanja mole pred Titovom crvenom zvijezdom, i to je za Karamarka nepobitna činjenica.
Taj dramatski dodatak prvog potpredsjednika Vlade nije izazvao baš nikakvu pozornost, premda je trebao. Karamarko ionako stalno mlati po istome, navika je stvorena. No njegova olaka konfabuliranja o idolopoklonstvu koje se u ovom narodu (navodno) njeguje prema bivšoj državi, Kardelju, štafeti i Špiljaku, zorno pokazuju koliko je on tragično slab kalibar za vlast. Naprosto, ili ništa ne razumije, ili se samo pravi. U ovoj zemlji mogu se na prste nabrojiti postoci zadrtih projugoslavena, mrzitelja demokracije, koji nikad neće prežaliti nekadašnji sustav i ideologiju. Oni su u brojčanom, pa stoga i u političkom smislu, čista nula. Ali za malo finije političke interpretacije ipak treba imati zrno soli u glavi, a uz to i nešto poštenja da se javnosti ne podmeću populističke akrobacije.
Karamarko bi bio u pravu da je rekao kako se mnogi u Hrvatskoj s lijepim uspomenama osvrću na bivša vremena. Svaki ozbiljan političar trebao bi se, međutim, zapitati zašto. A odgovora, već na prvu loptu, ima koliko hoćeš. Jedan, i to apsolutno šokantan, dao je ovih dana dr. Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Profesor je izračunao da se za današnju prosječnu neto plaću od 5.693 kune može kupiti 27 posto manje proizvoda nego 1978. godine za tadašnju. Točno u to davno doba, kao dijete iz vrlo skromne zagrebačke obitelji s jednom plaćom, završila sam fakultet i tek gledala natječaje da se zaposlim. Do prosječne zarade, trebalo mi je gotovo deset godina. Svi smo prolazli to isto. I sada ovo: siromašniji smo tridesetak posto nego te 1978. A više nema ni Jugoslavije, ni komunizma, ni Beograda koji sisa naš novac.
Velika većina građana danas je u gadnom sosu i vide da im spasa nema. Pa nije njima do Juge, Tomislave Karamarko, nego do života, a života nemaju. Rade kao psi svetkom i petkom, ako uopće rade, a opet ne mogu prehraniti djecu. Zdravstvo se okreće bogatima, više ni na Hitnu ne možeš bez 150 kuna, da te kazne ako si se bez veze prepao. Studirati mogu samo djeca iz boljestojećih kuća. Nekadašnja dječja odmarališta prigrabili su kriminalci. Slobodne aktivnosti moraš platiti. Mladi o stanovima mogu samo maštati. Mirovine su ponižavajuće. Zaduženi smo ohoho više od cijele bivše SFRJ. Radna prava se stalno režu, to je kao ključno za progres, kojega, kako vidimo, nema. Socijalna segregacija je sve veća.
Pa evo, sada je na Karamarku da mijenja i reformira, pa da »Jugoslaveni i boljševici« više ne uzdišu za društvenim stanovima, vikendicama, besplatnom ritmikom u školi, lječilištima i kasama uzajamne pomoći. To bi bila politika. A ovo što on radi samo je bijedna podvala