Predvidljiv rasplet nakon curenja ‘Panamskih dokumenata’: Kompleksna novinarska operacija demaskiranja financijskih makinacija političara, uglednika i estradnih zvijezda ubrzo se transformirala u neku vrstu izlizanog kataloga globalnih stereotipa
Otkrivanje ‘Panamskih dokumenata’ najavljeno je kao afera bez presedana, ali se vrlo brzo pretvorilo u prosječno neduhovit vic: jedan od onih čiju poantu pogađamo tek što je započeo. Nakon što je anonimni izvor ustupio ‘Süddeutsche Zeitungu’ čak jedanaest i pol milijuna dokumenata panamske odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca, pohranjenih na 2,6 terabajta memorije – riječ je o uvjerljivo najvećem curenju podataka u povijesti, otprilike 1500 puta većem od WikiLeaksa – njemački su se novinari umrežili s četiristotinjak kolega iz osamdesetak država pa punu godinu analizirali nepregledne informacije o skrivanju novca svjetskih moćnika offshore kanalima. Kompleksna novinarska operacija demaskiranja financijskih makinacija političara, uglednika i estradnih zvijezda transformirala se, međutim, već dan ili dva nakon ekskluzivne objave u neku vrstu izlizanog kataloga globalnih stereotipa.
Islanđani, jedini koji su se u ekonomskoj krizi 2008. masovnom pobunom uspješno suprotstavili javnom saniranju bankarskog sistema, opet su izišli na ulice pa srušili s vlasti premijera umiješanog u skandal. Predsjednik britanske vlade David Cameron manirom licemjernog zapadnjačkog političara danima je eskivirao nezgodna novinarska pitanja, da bi se napokon, pritisnut dokazima, javno ispričao. Rusija je optužbe usmjerene protiv Vladimira Putina proglasila pokušajem destabiliziranja državne vlasti. Kina je naprosto cenzurirala internet. I tako dalje: doznali smo da su novi čelnici svjetske nogometne federacije skloni prikrivanju transakcija baš kao i njihovi korumpirani prethodnici, da benigni medijski heroji poput Lionela Messija ili Jackieja Chana koriste istu vrstu pravnih usluga kao i ekonomsko-političke elite Sirije ili Irana, da su Sjedinjene Države kroz digitalizirani labirint podataka za sada prošle neokrznute, potvrđujući tako priželjkivanu ulogu pouzdanog čuvara svjetskog poretka… Nismo, ukratko, doznali ništa što već nismo znali. Baš kao u lošem vicu: bili Englez, Rus, Amerikanac i Messi, a na kraju se zapadnjačke demokracije uspješno obračunavaju s licemjernim političarima, autoritarni sustavi demonstriraju golu silu i cinizam moći, dok su bogati svugdje podjednako pohlepni.
Kako objasniti da u dokumentima nema skoro nijednog američkog građanina, kako protumačiti izoštren fokus na ‘neprijatelje zapadne demokracije’, a kako činjenicu da je ‘Guardian’ u glavnog negativca priče promovirao baš Vladimira Putina?
Razočarana predvidljivim raspletom, publika je nezadovoljstvo usmjerila prema onima koji su joj vic ispričali. S razlogom, čini se: ako najveći leak u povijesti nije baš nimalo poremetio našu predstavu o globalnim odnosima snaga, onda – otprilike kao u Le Carréovom ‘Krojaču Paname’ – i ovdje vrlo brzo postaje jasno da je čitav špijunski slučaj prethodno netko u pozadini spretno skrojio. Kako inače, čuli smo pitanja, objasniti da u dokumentima nema skoro nijednog američkog građanina, kako protumačiti izoštren fokus na ‘neprijatelje zapadne demokracije’, a kako činjenicu da je ‘Guardian’ u glavnog negativca priče promovirao baš Putina, iako njegove veze s otkrivenim transakcijama prije spadaju u sferu maštovitih naknadnih konstrukcija nego što su bile podvrgnute temeljnim procedurama tzv. profesionalnog novinarstva?
Upravo je status novinarstva u doba aktivističkog razotkrivanja podataka tako stavljen pod znak pitanja, i to zaoštrenije nego ikada. Umjesto odgovora, dobili smo tupi paradoks: nakon afere, zapadni su se političari – od Baracka Obame do Camerona – složili kako je neophodno osigurati potpunu transparentnost vlasništva ne bi li se izbjegla skrivanja imetaka u tajnovitim offshore kompanijama; do tog smo zaključka, međutim, došli posve netransparentnom novinarskom odlukom koje će dijelove dokumenata, kada, kako i gdje objaviti. Stoga grčki urednik Kostas Efimeros, u tekstu prigodnog naslova ‘Hoće li Panamski dokumenti ubiti novinarstvo?’, upozorava da novinari danas moraju ‘kombinirati dinamiku i moralnu superiornost transparentnosti što ih je inaugurirao WikiLeaks s vrijednostima dokumentiranja koje je ustanovilo tradicionalno novinarstvo’. Ne učine li to, rezultat je porazan: ‘Novinari nisu uspjeli objasniti da Mossack Fonseca nije loš element sistema, nego element lošeg sistema.’
Njihov neuspjeh da dokumente postave u sistemsku perspektivu globalnog kruženja kapitala – posve nezainteresiranog za svoje demokratske ili autoritarne, moralne ili nemoralne, estradne ili političke vlasnike – ogleda se sada u sve glasnijim upozorenjima ‘neovisnih stručnjaka’, pravnika i ekonomista, kako offshore poslovanje samo po sebi nije nelegalno, pa poneka porezna evazija i utaja ne bi smjele baciti sjenu na legitimnu težnju bogataša da sa svojim novcem rade ono što žele i što im neusklađeni pravni okviri različitih država omogućuju. Tim argumentima uvjerljivost nudi upravo selektivno novinarsko koncentriranje na izolirane slučajeve, živopisne primjere i stereotipe prilagođene tromim predrasudama. Nije da bismo fokusiranjem na komplicirane tokove novca – koji slobodno otječe u porezne oaze samo kako bi se otamo vratio ravno u burzovno srce sistema – nešto nužno promijenili. Pa ipak, dok čekamo objavu novih informacija iz panamske kolekcije, barem bismo naslutili da se skandalozna poanta vica – koji s razlogom nije pretjerano smiješan – možda i ne sastoji u povremenom curenju povjerljivih dokumenata, nego u povjerenju kojim pratimo svakodnevno kolanje kapitala.